U autorskom tekstu za Financial Times, čuveni izraelski autor i teoretičar, Yuval Noah Harari, tvrdi da će izbori koje pravimo tokom ove krize definisati budućnost naših društava. Jer, iako su vanredne okolnosti u kojima se veći dio svijeta danas nalazi privremena, postoji vjerovatnoća da bar dio te “vanrednosti” postane dio naše buduće, redovne, svakodnevnice, što je možda i najopasnija moguća posljedica ove krize. Koliko ljudskih prava smo spremni dozvoliti da država prekrši kako bismo rizik od panike zbog pandemije COVID 19 virusa sveli na minimum? Da li ćemo sutra lakše spavati kada pandemija prođe a s njom i naša, teškom mukom stečena prava na tačnu informaciju?
Policija u Novome Sadu uhitila je novinarku portala “Nova.rs” po prijavi Kliničkog centra Vojvodine (KCV) koji tvrdi da je svojim tekstom uznemirila javnost u Srbiji i narušila ugled centra. Nakon njenog hapšenja reagovale su brojne nevladine organizacije i opozicione političke stranke koji kažu kako “ovo noćno hapšenje i zadržavanje novinarke pokazuje pravu namjeru režima Aleksandra Vučića da se umjesto sa ozbiljnim suočavanjem sa epidemijom korona virusa obračuna sa preostalim slobodnim novinarima.” Da li je taj scenarij – pritvor novinarki koje izvještavaju o koronavirusu po svojoj savjesti – realan i u BiH, pitali smo Borku Rudić generalnu sekretarku Udruženja BH Novinari?
–Novinarka Ana Lalić je puštena iz zatvora, što je dobro jer vjerujem da je istražnim organima Srbije potpuno jasno da se ni u doba koronavirusa ne mogu baš tako kršiti zakoni -kazala je za naš portal Rudić i nastavila:
–Mislim da sličan scenarij nije moguć u BiH, jer su se kod nas na samom početku epidemije i vanrednih okolnosti ipak uspostavili određeni principi i način komuniciranja medija i zvaničnika, uspostavljen je media pool u jednom broju kriznih štabova, postoje stalni, manje – više efikasni način razmjene informacija. Ono što jeste problem u BiH i sliči situaciji u Srbiji jesu cenzura, uskraćivanje informacija, ciljano odbijanje odgovora na određena pitanja ili potpuno prešućivanje pitanja koja su prethdno poslana članovima kriznih štabova ili pojedinacima. Veliki problem je i selektivno dijeljenje informacija medijima iz KCUS, centralizacija informacija u toj medicinskoj ustanovi, komunikacija samo sa direktoricom KCUS, uskraćivanje informacija o broju testova koji sun a raspolaganju građanima, potpuna cenzura kad je riječ o smrtnim slučajevima, itd…–
Napadi na novinare su redovna pojava u BiH, čemu ni borba protiv pandemije izgleda ne može stati u kraj. Udruženje BH novinari, kaže nam Rudić, redovno zaprimaju žalbe novinara na kršenje njihovih prava i zahtjeve za pomoć:
–Jedni se tiču uskraćivanja informacija, cenzure, političkih pritisaka na novinarke i eksplicitnih prijetnji – priča Rudić i dodaje:
– Drugi su povezani sa psihološkom podrškom, medicinskom pomoći i ekonomskom potporom (za slobodne novinarke i blogerice, na primjer). A treći su zahtjevi za nabavku maski, rukavica i drugih sredstava za zaštitu u ovom periodu. BH novinari su proveli dvije online ankete među svojim članovima i članicama i iduće sedmice ćemo objaviti šta su to najvažnije potrebe, te kakve programe i konkretne akcije podrške mogu osigurati BH novinari u saradnji sa svojim saradnicima, donatorima i partnerima -.
Ravnopravnost spolova je još uvijek bolna tačka u našem društvu pa tako i u medijima. Nejednakost plata, veći postotak muškaraca u vlasničkim i uredničkim strukturama samo su neki od standardnih argumenata. Kome je teže u doba pandemije- novinarima ili novinarkama? Rudić je odgovorila:
– Mislim da je teže novinarkama jer je kod nas u društvu još uvijek nepoštena podjela poslova i uloga, partijarhalni obrasci ponašanja su jako snažni i žilavi, teko da je većina tereta i obaveza na ženama. Ovih dana sam gledala fotografije nekih redakcija, u njima su uglavnom žene u smjeni, tako je kad se pogleda i struktura reporterki, onih koje se svakodnevno javljaju u programima radija i TV izvještavajući o koronavirusu… Vjerujem da je tako i kad se vrate sa posla, da mnoge novinarke nastavljaju onda kućnu lepezu poslova! Ovdje moram naglasiti i da same novinarke moraju pokazati više ličnog angažmana u osvajaju pozicija, poštenijeg i ravnopravnijeg položaja u redakcijama ali i unutar vlastite kuće. U doba koronavirusa i povećanog obima poslova, taj lični aktivizam i pobuna su još važniji i neophodniji -.
Upitali smo je za mišljenje o tome koliko neravnopravnost spolova u stvari ide na ruku muškarcima u novinarstvu – da li je danas lakše privesti/uhapsiti novinarku nego njenog muškog kolegu pogotovo ako je on poznat javnosti. Hipotetski gledano da li bi bilo teže uhapsiti jednog Senada Hadžifejzovića nego Anu Lalić?
– Mislim da se neće desiti ni jedno hapšenje ili privođenje, da će sve ostati na prijetnjama putem društvenih mreža, koje jesu mizogine i seksističke prema novinarkama i mnogo brutalnije nego prema mušarkarcima u medijima. I tu prepoznajem rodno zasnovano nasilje koje je po intenzitetu i sadržaju slično onom prije koronavirusa. FACE TV i način izvještavanja o koronavirusu kroz dva slučaja (gostovanje Semira Osmanagića i izvještavanje iz Konjica), kao i neprimjereni komentari kolege Hadžifejzovića zaslužuju reakciju Regulatorne agencije za komunikacije (RAK). Jer, sve su to pitanje kršenja ili poštivanja kodeksa na koje RAK mora javno odgovoriti. Imala sam priliku čitati jedan njihov odgovor u slučaju gostovanja Semira Osmanagića i pokušaja “zavođenja” publike/gledatelja naučno nepotvrđenim načinima liječenja koronavirusa u tunelima visočkih piramida. Mislim da se RAK nije do kraja profesionalno posvetio ovom slučaju, imali su prilično oportunistički pristup po sistemu “ne talasaj”, što je vrlo, vrlo razočaravajuće… Ukoliko ne bude RAK reagirao u skladu sa zakonom, etičkim kodeksom i obavezom zaštite javnog interesa i građana, onda možda možemo očekivati mnogo rigidnije reakcije nekih drugih organa vlasti i policije – zaključila je Rudić.
