Pišem tekst nakon što je policijski sat (popularno zvan zabrana kretanja) počeo. Kad sam prošli put živjela u doba policijskog sata – novembar 1996. -zabrana je počinjala u vrtoglavih 21h tako da sam imala sat – dva društvenog života, dovoljno da upoznam sadašnjeg supruga. Ako to nije dokaz da je policijski sat zlo, ne znam šta jeste. Sa posljedicama prošlog živim 24 godine, 20 kila, 2 kredita i 2 djece teža.
Šta će biti posljedice ove najnovije zabrane kretanja??? Revolucija sestro! Čekam od 1990. da se SDA i njima srodni klonovi zajebu. Da nas puste malo, samo malo da udahnemo, jer sa protokom vazduha u mozak taj mozak krene da radi.
Ali ne, prvo rat, onda poslijeratne krize, sve veća od veće. Mislim takav nam je tempo kriza da niko ni uhom nije mrdnuo što smo izgubili našu kopiju Ustava- primjerak Dejtonskog mirovnog sporazuma koliko znam počiva u Parizu. Hvala Bogu pa kod nas nije bila Povelja Kulina Bana, do sad bi joj se svaki trag izgubio. Strahujem za onu Hagadu vjerujte… Onda idu aprilski paketi, nove stranke, stare stranke, trebaju li nam entiteti, ne trebaju nam entiteti, imam vojsku nemam vojsku… ubijaju nam djecu dok svoju tove. I svo to vrijeme bez prestanka vezuju nas lasom straha sve jače i sve tješnje, dok krv nije prestala da cirkuliše a mozak je l de ne može da radi bez krvi.
Ali sada… sada smo sestre moje suočeni sa pravom opasnosti koja ne bira krvna zrnca, ne gleda s koje strane entiteta dolaziš, i niti najmanje haje ko ti je babo. Sad mediji objavljuju životne informacije solidarno, brzo i tačno (jeste primjetili kako u medijskom prostoru nema Skake Konakovića Komšića Čovića i mnogih drugih koji faktički nisu potrebni za svakodnevni život) ? A kad prenose razne Fadile i Seke, prenose istinu. Nije gledao kako premijer vezuje masku ili kako dr Seka i Mr Hajd siluje bilborde samo onaj ko nije želio.
Sada kad nam je COVID 19 skinuo s dnevnog reda svakodnevno ispiranje mozga najnovijom nacionalnom i etničkom krizom svemirskih razmjera, kada se tačno vidi ko je od naših lidera sposoban a ko potpuni klipan, kada naši životi zaista zavise od izabranih sinova i kćeri naroda i njihove sklonosti da testiraju samo političare i rodbini, sada kada dan traje 489 sati, sada konačno imamo vremena.
Vremena da udahnemo i počnemo razmišljati. Ko od ovih vječnih na vlasti meni i mojoj porodici želi dobro a ko zavali 200 ljudi x 200 porodica u Konjicu i odjuri da se istestira? Koji to ratni vođa stopira uvoz testova? Zašto se virus nije zaustavio na njihovoj strani entitetske granice kad moj vođa već 10 godina govori da je ona tvrđa od Kineskog zida? Kako je moguće da ključeve najvažnije kliničke ustanove drži doktorica bez srca? Zašto Sarajevo ne liječi Bihać?
Zašto su u Mostaru stranačke veze važnije od života medicinskog osoblja? Gdje su ratne rezerve? Kako to da imamo više službenih automobila nego respiratora?
I tako, iz noći u noć, zahvaljujući COVID 19, prvi put nakon 90 tih možemo razmišljati. I shvatiti. I prihvatiti.
Oktobar je blizu, nikad bliže..
