Kanadski ljekar Abdu Šarkavi, doktor i specijalista za zarazne bolesti, rekao je da se ne plaši virusa korona, ali da je uplašen za gubitak razuma i talas straha koji se širi na društvenim mrežama.
Abdul, koji je radio u luksuznim urbanim bolnicama i najsiromašnijim dijelovima Afrike, susreo se sa HIV-AIDS, hepatitisom, tuberkulozom, SARS, velikim kašljem, difterijom, ali se ne boji korone, uplašen je panike.
“Ne plaši me Covid-19. Zabrinut sam za starije ljude slabijeg zdravlja ili slabije materijalne situacije koji će disproporcionalno biti najviše pogođeni ovom novom pošasti. Ali ne plaši me Covid-19. Plaši me gubitak razuma i talas straha koji je naveo društvene mase u začaranu spiralu panike, pravljenja zaliha nerazumnih količina bilo čega što adekvatno može napuniti sklonište za bombe u postapokaliptičnom svijetu. Plaše me N95 maske koje se kradu iz bolnica i klinika za hitne slučajeve gdje su zaista i potrebne za medicinsko osoblje koje je direktno izloženo, a umjesto toga se koriste na aerodromima, tržnim centrima i kafićima, te samo izazivaju još više straha i sumnje”, napisao je između ostalog ljekar.
“Plašim se da će ti isti strahovi od epidemije ograničiti ekonomiju, naškoditi partnerstvima u različitim sektorima, poslovanju i generalno uzrokovati globalnu recesiju. Ali, najviše od svega, plaši me poruka koju šaljemo svojoj djeci kada smo izloženi nekoj prijetnji. Umjesto zdravog razuma, racionalnosti, otvorenosti i altruizma, učimo ih da paniče, plaše se, budu sumnjičavi, impulsivno reaguju i brinu se samo o sebi”, napisao je Abdul i dao savjet da se peru ruke redovno.
Ljekar je potom odlučio da objasni da razumije paniku i strah, preživio ih je i stalno ih preživljava, ali da se mora pobijediti taj strah zarad nastavka života.
“Razumijem paniku. Kada sam prvi put krenuo na časove plivanja sa 5 godina, nisam mogao da se odvojim od instruktora, misleći da potonuti i udaviti se. Bez obzira koliko puta sam preživljavao to, moja reakcija je bila ista. Trebalo mi je utočište, sigurna ruka. I sad nisam baš nisam najbolji plivač i često me hvata panika u vodi, dah mi je plitak, grudi i grlo se stežu. Ali ja se ne predajem”, počeo je da objašnjava ljekar, pa podijelio sa svojim pratiocima kroz kakav je strah prošao kada se penjao na Kilimandžaro.
“Razumijem strah. Kada sam se popeo na Kilimandžaro imao sam 32 godine, tamo me je zatekla sepsa, delirijum i dislocirano koljeno. I kada sam se požalio starijim ljudima koji su igrali karte ispred prašnjavog motela, bili su ravnodušni. Uostalom, smrt se dešava svuda u svijetu. I kako sam došao do saznanja da ću vjerovatno umrijeti od sepse, toliko sam se prestravio time što se nisam pripremio… Ali istrajao sam. Spasla me nespretna kombinacija vode i soli i antibiotika. Jedva”, otkrio je kroz šta je prošao.
Kako kaže ovo je rijedak trenutak u istoriji.
“Imamo izbor. Možemo da krenemo kroz ovo kao bespomoćni, uplašeni ili možemo da budemo uporni i izdržljivi u spasavanju jedni drugih. Zamišljeno. Odgovorno”, rekao je.
Kaže da ne zna koliko će ovo trajati.
“Niko to ne zna. Ali ne smijemo da dozvolimo da nas savlada strah, da nas pobijedi panika. Možemo da operemo ruke i izbjegavamo druge. Možemo da nazovemo svog ljekara ili javnu zdravstvenu ustanovu i zatražimo savjet prije odlaska u hitnu pomoć. I mi jedni drugima možemo da pomognemo strpljenjem, ljubaznošću i saosjećanjem.
Još preživljavam bazene i planinu, ali nadam se da ću jednog dana opet da se popnem na Kilimadžaro. Ja se ne bojim. Već sam preživio”, napisao je ljekar.
(Nezavisne.com/Interview.ba)
