Odlazak mladih gorući je problem kako Bosne i Hercegovine, tako i zemalja u njenom okruženju. Sve je veći broj onih koji se odlučuju potražiti neki bolji život izvan granica svoje zemlje.

Živiničanin Selmir Husić (32) također je jedan od onih koji su, tražeći bolje sutra, napustili domovinu. Skoro deceniju je bio vjerski službenik, imam-efendija u malom džematu kod Zvornika, a prije nešto više od dva mjeseca otišao je u Njemačku i tamo danas radi kao vozač kamiona.

Nakon što je završio Karađoz-begovu medresu u Mostaru, Husić ubrzo preuzima dužnost imama u džematu Ravne, pri Medžlisu Islamske zajednice Zvornik, gdje provodi oko devet godina. No, odlučuje napustiti imamsku službu i potražiti drugi posao te počinje voziti kamion. Najprije to radi kod prevoznika u BiH, zatim u Hrvatskoj, a prije nešto više od dva mjeseca odlazi u Njemačku.

Husić govori o svojim razlozima odlaska iz BiH, napuštanju imamske službe, o tome kako je doživio taj veliki kontrast prelaska iz vjerske službe i u kamionsku kabinu, ali i o tome planira li se vratiti u BiH.

Trebalo bi mu, kaže, puno vremena kada bi redom počeo nabrajati razloge zbog kojih je danas u Njemačkoj, a ne u voljenoj domovini. Njegovi razlozi se, kaže, u značajnoj mjeri i ne razlikuju mnogo od razloga zbog kojih je bilo ko drugi napustio BiH, a to su neizvjesnost, besperspektivnost, monotonija, nepotizam, kao i druge bolesti od kojih boluje naše društvo.

– Da, istina je, završio sam medresu i nepunih devet godina obavljao sam imamski posao u jednom malom povratničkom džematu u Podrinju. Trenutno živim u Njemačkoj i radim kao vozač kamiona, sretan sam i uživam u poslu koji radim – istakao je Husić, inače otac dvoje mališana.

Na pitanje je li i koliko mu je teško bilo “ostaviti” džube i ahmediju, Husić navodi kako nije bilo toliko teško jer, kako kaže, ranije je imamski poziv zamišljao dosta drugačijim.

– Radio sam u jednom malom povratničkom džematu gdje sam, mogu slobodno kazati, jedva sastavljao kraj s krajem. Iako u narodu postoji to uvjerenje kako “hodže imaju para” kod mene to nije bio slučaj, a vjerujem ni kod većine drugih imama. Odlučio sam radi sebe i svoje porodice krenuti dalje i mogu reći da se zbog toga nisam pokajao – navodi Husić.

Upitan kako je sam doživio taj, prilično veliki, kontrast između ova dva posla, Husić odgovara:

– Istina, veliki kontrast jeste iz imamske službe, tako reći, ‘uskočiti’ u kamionsku kabinu, ali i to je častan posao koji danas mnogi rade i nemam apsolutno nikakvog problema raditi i kao vozač kamiona ili sutra neki drugi posao. Ja svoju vjeru nosim sa sobom bez obzira na posao koji obavljam – pojasnio je Husić.

Posao vozača kamiona u Njemačkoj deficitarno je zanimanje, kao i u većini europskih zemalja, i to je, pojašnjava, bio jedini razlog što odlučio raditi taj posao. Uvijek je moguće naći posao, a plata je pristojna za jedan normalan život. Uslovima rada je zadovoljan, a oni su, dodaje, neuporedivi s uslovima koje nude poslodavci u BiH.

Govoreći o tome kako izgleda jedan njegov radni dan, Husić odgovara kako je radno vrijeme u trajanju od 8 do 10 sati. Obzirom da vozi kipere, svaki dan nakon obavljenog posla je kući, zajedno s porodicom.

– Poslodavac od vas očekuje da uradite svoj posao, a vi svoju platu i beneficije dobijate uvijek na vrijeme. Jednostavno, ovdje je sve uređeno i zakonom regulisano – istakao je Husić.

Kaže kako, oba posla, i posao imama i posao vozača, imaju svoju težinu, s tim da imamski poziv, prema njegovim riječima, nosi dosta veću odgovornost.

Na kraju, Husića smo pitali kako on komentariše suštinu ove priče, a to je odlazak mladih iz BiH, je li jednostavno otići iz svoje zemlje, ima li nostalgije, razmišlja li o povratku u BiH, a on odgovara:

– Svi mi koji smo otišli iz BiH, otišli smo da bismo se nekad vratili. Niko nije otišao što mu je bilo drago, nego zato što nije želio živjeti u neizvjesnosti, čekajući šta će biti kad se sutra probudi. Naš Gospodar određuje i zna našu budućnost, no na čovjeku je da planira i poduzima neke korake. Otići ili ostati individualno je pitanje svakoga od nas. Svaki čovjek sam donosi tu odluku, shodno svom stanju i potrebama. Ja sam otišao, ali s nadom da ću se jednog dana, ako Bog da, vratiti – zaključio je Husić.

Pročitajte još: