Saobraćajna nesreća na lokalnom putu između Bugojna i Gornjeg Vakufa koja se dogodila 11. januara ove godine spojila je na čudesan način sudbine imama iz Gornjeg Vakufa Saudina Lužića (30) i Zagrepčanina Marija Oreča (53), koji se tog dana vozio na sprovod u obližnje selo Pajić Polje.
– U vozilu su sa mnom bili moja mama i još jedan rođak, i na nekih 150 metara od obiteljske kuće u Pajić Polju uočio sam da automobil koji mi je dolazio iz suprotnog pravca polako skreće s puta i praktički leti kroz zrak u rijeku Vrbas, pokraj koje ide prometnica – započinje Mario Oreč prisjećanje na događaj koji nikada neće zaboraviti.
Oreč je zaustavio automobil i uputio se prema mjestu na kojem je vozilo, kojim je, kako se pokazalo, upravljao imam Lužić, sletjelo u Vrbas.
– Do Lužićeva vozila u Vrbasu došao sam vrlo brzo, za manje od minute. Nisam skidao odjeću i odmah sam uskočio u Vrbas s namjerom da razbijem vjetrobransko staklo na Lužićevu automobilu – kaže Oreč, naglašavajući da je Lužić imao dosta sreće u samom proklizavanju u rijeku.
Lužićev auto, kaže naš sugovornik, okrenuo se u rijeci na bok, tako da je vozač ostao u dijelu vozila iznad vode.
– Kad sam razbio prednje staklo, nisam mogao otvoriti vrata na vozačevu mjestu, tako da sam Lužića morao izvlačiti kroz vjetrobransko staklo, u čemu sam uspio – ističe Oreč, koji je cijelo vrijeme spašavanja imama, tri do četiri minute, bio u vodi do pasa.
Dobro, kaže, poznaje Vrbas u tom dijelu njegova toka pa zna da rijeka nije tako brza i duboka.
– Mislim da se imam ne bi utopio da nije bilo nikoga u blizini, ali bi, s obzirom na to da je ostao blokiran u vozilu, bez ičije pomoći, sigurno stradao od hladnoće – procjenjuje Oreč.
Prema njegovom sjećanju, temperatura zraka je u vrijeme ovog događaja bila oko nule, a budući da je još bio dan, negdje oko 15 sati, dobro se moglo vidjeti.
Dok su Lužić i njegov spasitelj izlazili iz Vrbasa, na putu se zaustavilo još nekoliko vozila, od kojih je iz jednog pozvana Hitna pomoć, koja je brzo došla na lice mjesta i prevezla imama u ambulantu u Gornjem Vakufu.
Pomoć
– Lužić je mogao hodati, bio je pri sebi, ali pod vidnim šokom. Kasnije mi se javio da mi zahvali na pomoći, pa znam da je ugruvao rame i ima neke sitne posjekotine po licu. Javit ću mu se prvom prilikom kad budem opet išao u Pajić Polje – kaže Oreč, privatni poduzetnik koji je kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća stigao u Zagreb na studij, gdje je i ostao, ali nije zaboravio ni rodni kraj, u koji često navraća.
Nakon što je izvukao Lužića iz Vrbasa, Oreč je otišao do obližnje porodične kuće, gdje se presvukao i ugrijao, no i on je zatražio medicinsku pomoć zbog velike modrice na lijevom oku koji je i danas vidljiv i koji je zaradio spašavajući život imamu Lužiću. Dobio je, kaže, puno poruka zahvale i poderške.
– Drago mi je da je cijeli događaj privukao takvu pozornost. Ne zato što želim od sebe praviti nekakvog junaka ili heroja, već zato što vidim da bi moja pomoć imamu u nevolji mogla doprinijela poboljšanju odnosa između naroda u tom dijelu BiH, gdje su ratne posljedice još vidljive – zaključuje Mario Oreč.
(Jutarnji.hr, Interview.ba)
