Odavno su instiucije Bosne i Hercegovine kao i pojedini predstavnici i predstavnice vlasti počeli više da izigravaju klovne, nego da rade za napredak ove države. U suštini njima je lakše se baviti glupostima i dobijati za to platu, nego raditi ozbiljan posao i opet dobijati istu platu.
Piše: Adin Šabić za Interview.ba
Mi godinama svjedočimo nasilnicima, lopovima, homofobima i svemu onom što nijedno zdravo društvo niti u jednoj državi podržava, već strogo osuđuje. Međutim, ovdje se njima to može. Ovdje svaki zakon, procedura, deklaracija, konvencija služi samo kao podsjetnik da smo nešto ispotpisivali, izglasali, a čemu nismo ni sami dosljedni, krenuvši od onih koji nas vode, pa sve do građana i građanki.
U našoj lijepoj BiH se ne poštuje rad, praksa, iskustvo, poštenje, već ko ti je babo, mati, striko, amidža, koliko para imaš na računu. Ne mjerimo mi rad, mi mjerimo nerad, a tako biramo, glasamo i postavljamo i zato je nama lijepo svih ovih godina s ovim što nas zadojiše kojekakvim sranjima zarad ostvarivanja svojih, kao i stranačkih interesa.
I onda se sruši Vlada Kantona Sarajevo, dođe nova većina, jer su SBB-SDA-DF, po ne znam ti koji put ušli u koaliciju, jer smatraju ugroženim Bošnjački narod i tobože bit će rata. Održavaju se neke hitne sjednice, sporne ili ne, biraju se novi predsjedavajući, ali sve to na silu, jednostavno opći haos. A tamo nam u Ustavu stoji da smo demokratska država.
Pa je li vi stvarno mislite da se u demokratskoj državi može desiti da se „dvojica predsjedavajućih“ ganjaju po Skupštini Kantona Sarajevo u vezi pečata. I dok jedan skriva pečat u tamnim odajama ove institucije, drugi dolazi po noći vrvari i traži pečat. Onda se ovi prvi pozivaju na vitalni nacionalni inters, a ovi drugi kažu legitimno smo izabrali novog predsjedavajuće, ako kome ne štima neka upute apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. I što je najjače onda kada im više ništa nije preostalo krenu se prepirati oko stolice kao kad se djeca naljute dok se igraju, pa im onda treba dovesti staratelje ili dadilju da im riješi problem.
I toliko je sve to smiješno da komotno može stati u jednu pjesmicu:
U tamnim prostorijama Skupštine Kantona Sarajevo Elmedin Konaković pačat skriva,
dok ga Malik Čelik u stopu prati da neprikosnoveni pečat vrati.Ja ovaj pečat banditima neću dati, Konaković veli, dok mu se Čelik na sve to smiješi.
Elmedin brzom reakcijom uzvrati, pa mu stolicu u Skupštini uskrati.Veliki sam legalista ja, poručuje Čelik koji kaže da po Skupštini noću ne vrvari i pečat ne traži.
Međutim daje na znanje da bez pečata rada nema i da se mnogo problema sprema.
Poziva sve poštivaoce pravde da za svoje negodovanje upute apelacije Ustavnom sudu i pokrenu proceduru, dok se ovi s druge strane vitalnim interesom brane.SDA-SBB-DF sjednice će prekidati sve dok se o pečatu ne pojavi saznanje, koji im je nanio velike rane.
Rješenje će još malo da se čeka, jer za glupost u našoj državi teško da ima lijeka.
Da se vratimo na početak ove kolumne. Sve se ovo njima može jer za svoje postupke nikom ne odgovaraju, a pritom vole da se igraju politike. Tako umjesto ozbiljnih tema u medijima slušamo o tome ko je kome sakrio pečat, ko je donio čokoladice, zastavice NATO-a i tako dalje.
Mi ne možemo ništa bolje ni očekivati od ovakvih scena koje su nastale oko pečata, zastave Republike Srpske, otpjevane himne u Skupštini Kantona Sarajevo operne pjevačice, koja je ujedno bila i predsjedavajuća, jer sve dok nas ovi vode, nama će tako biti.
Normalne osobe teško opstaju u ovom svijetu gladnih lica TV ekrana, koji samo zamagljuju oči, tjeraju mlade, ubijaju svaku želju za životom, te pokazuju primjer koji niko ne treba da slijedi. Služe se jeftinim PR-om i jednostavno postaju predmet sprdancije. A mi na kraju ispadamo veće budale jer izađemo i zaokružimo opet njih da nam sudbine kroje, odnosno da ne rade ništa i smišljaju samo kako će nas nasmijati dok mi ovamo u govnima grcamo od dugova, siromaštva, jada i bijede.
