Otkad je pala Vlada na Kantonu, opao je i moj seksualni život, da vam iskreno kažem.

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Svašta pokušavamo, nije da smo se predali. Nastavljamo raditi kao da je sve u redu i u skladu sa demokratskim procesima između muža i žene. Ali džaba. Iskre nema.

Da nije do uslova rada?

Natjerala sam ga da kupi novi krevet. Nije kao novi autobusi za GRAS ali princip je isti. I legosmo u novi krevet, čak sam i posteljinu novu izvadila. Okrenuli se jedno prema drugom, udahnuli duboko i …

Ništa. Ja mrtva ispod pasa, a ni iznad ništa ne mrda. Morao je donijeti aparat za mjerenje pritiska da vidi jesam li živa. Jedva 80 sa 60.

Sve je do volje!

Ok, ne paničimo, još sam topla, idemo dalje, mi se ne predajemo, ima nade da će se razvući proces smjene u skupštini…Strasni zagrljaj (vi znate da žene dobro glume, jaaako dobro glume?) Desna ruka, desna noga, lijeva noga …ali lijeva ni makac. Sve neki trnci uz i niz, pa se širi na prsni koš. Znala sam da ništa dobro neće izaći iz onih snova o padanju s tornja. Bili su vrlo živi, iako čak i u snu sam znala da je to samo pusta prijetnja, jer takve stvari se ne dešavaju u stvarnom svijetu.

Humor liječi!

Nakon masaže od pola sata samo smo se pogledali. Namjestio mi je udove na krevetu da mi bude udobnije, dao šećera i vode, te  kazao: “Da nešto pogledamo, da se opustimo?”

Trzaj lijeve obrve je protumačio kao “Da” i uzeo tablet, malo surfao i uzviknuo: Hej evo našao sam nam nešto u duhu Božića i okrenuo mi stranicu na vijest o Božićnom domjenku kod Dragana Čovića.

Ta tri sretna lica sa osmjesima od milion dolara, još sjajnija od svjetla koje se odbija od zuba i krunica sporednih glumaca, koji se tako široko osmjehuju da im usnice izviruju i iza bivolskih vratova i pleća. Zagrljaji. Tako jaki zagrljaji da su se naborala skupa odijela ali hej haj koga briga. Takva sreća se osjeća samo jednom u životu. Ono kad si, pretpostavljam na osnovu knjiga jer to niti sam doživjela niti ću, na vrhu Mont Everesta i čitav svijet ti je pod nogama. A ti, popeo si se usprkos zdravom razumu, leševima koje si pregazio do vrha, stojiš uspravam i shvatiš da nemaš visinsku bolest. I ti ga izvadiš i pišaš po svijetu, šaraš, šaraš ali kreativac kakav jesi ne šaraš bezveze. Muneš jarana do i kažeš mu jer jedini on te može razumjeti isti ste “Hej vidi kako šaram, isto šara na bosanskom ćilimu. Tkalac ima da budem kad odjebem s ove planine u zavičaj.”

Nije primjetio da sam prestala disati. Ne mogu ga kriviti. Ima jedno tries godina da živim na osmini kapaciteta. Ugasio je tablet, ušuškao me da se ne prehladim i legao spavati. Laku noć.