Ako se iko naslušao priče o naoružavanju i ratu, onda je to ovaj napaćeni narod Bosne i Hercegovine. Godinama, iz dana u dan ista priča, TV ekrani okupirani time kako će se ova država raspasti, kako će se narodi međusobno zavaditi i ponovo poubijati.
Piše: Adin Šabić za Interview.ba
Dijete čim se rodi progovori mama, tata i onda treća riječ je rat, a četvrta naoružanje. Kada odete na posao s kolegama pričate o ratu i naoružanju, kada se vratite kući onda pričate s porodicom o istoj temi, odete na kafu s prijateljima ispričate im ponešto o ratu i tako svakodnevno. Mnogo puta se u Bosni i Hercegovini spomene ta divna i umilna riječ rat.
Svemu tome su doprinijeli naši veoma brižni političari. Oni nas stalno pitaju izjavama o tome kako je situacija vrlo nestabilna. Tako se prije nekoliko dana pravdao dogovor Izetbegović-Komšić-Radončić. Baš riječima kako se naoružava Srbija, Hrvatska, kako je situacija nestabilna na Zapadnom Balkanu, te da treba postojati jak savez koji će moći odgovoriti ovim izazovima.
Kod nas, rat se uvijek koristi kad zagusti, jer ga inače ne vadimo iz usta. Kome god šta nije po planu kaže sad će se zapucati. Jedni govore pobit će vas balije, drugi govore četnici, treći ustaše.
Treba razna sranja pravdati mogućnošću ratovanja. Svaki politički neuspjeh, svaki nesporazum, svaki politički promašaj, sve se to treba opravdati mogućnošću rata i dodatnog naoružavanja. Uvijek krenuti s tim, to neka bude uvodna rečenica. U škole treba uvesti pismenu na ovu temu, da se zna da toga može doći, treba napraviti igrice i plasirati ih djecu…sve to treba…Ne smije se zaboraviti da je Bosna i Hercegovina nestabilna i da postoji mogućnost ratovanja NIKAD, čak iako još se nismo riješili trauma, još patimo za izgubljenima, još se nismo pomorili…
Baš je to romantično okruženje za djecu i njihov psihofizički razvoj. Jednostavno oni jačaju, a to druge države nemaju, moramo biti vrlo ponosni zbog toga što nas naši političari osnažuju. Zašto biti pacifista? Zašto pričati o miru? To samo rade budale, pogotovo u postkonfliktnim društvima. Tamo treba najviše da se priča o ratu, ubistvima, razaranjima, jer njima nije toga dosta. Onaj posljednji atom ljudske snage i života treba da se ispuni tom divnom idejom o mogućnosti sukoba i ponovnih krvoprolića.
Umjesto da nam pričaju o tome kako će konačno uspostaviti funkcionalnu državu, oni nam pričaju o ratu. Da nam daju konkretna rješenja, oni pravdaju njihove gluposti ratom. Toliko godina nam se seru u inteligenciju plasirajući nam ovu priču i budeći strah u nama. A šta smo dobili osim straha? NIŠTA. I zato ćemo opet sutra glasati za njih. Zašto? Zato što smo proklet narod i zato što nam ova patnja prija, jer da je drugačije ne bi je živjeli. A oni koji su odlučili da je ne žive davno su otišli odavde i našli mir negdje drugo. U duši, reći će mnogi pate, ali njihova patnja sigurno nije veća od naše, kad nemamo šta da jedemo, kada imamo nezaposlenost, nefunkcionalan zdravstveni sistem, a živimo u strahu kad će se opet zapucati. Nametnutom strahu, jer kome se još danas puca?
