„Da li ćemo strahovati da će neko od tih ljudi počiniti krivično djelo otuđenja teretnog motornog vozila i sa istim krenuti ka obilježavanju javnog događaja poput obilježavanja Nove Godine? Ko i na koji način i sa kojim kapacitetima možemo da preveniramo?” pitanje je koje je obilježilo sjednicu skupštine KS. Pita se, između ostalog, uvaženi zastupnik može li se migrantima ograničiti kretanje.
Da je kojim slučajem neki europski zvaničnik ili ne daj bože neko od susjeda iskazao bojazan da će neki migrant za novogodišnju noć sjest za volanu ukradenog kamiona na Dolac Malti, krenuti prema SCC-u i zabiti se u masu bosanskohercegovačkih slavljenika/ica, bio bi od najviših zvaničnika u Federaciji javno proglašen personom non grata, dobio bi etiketu islamofoba, nekoga ko je poistovijetio islam sa terorizmom, a ni pomisliti ne smijem šta bi bilo da je Dodik to izjavio. U svemu ovome sreća je što su zabrinuti zastupnik i migranti pripadnici iste vjeroispovijesti.
To koliko je Bosna i Hercegovina (ne)sigurna zemlja ne govori podatak o broju migranata, već podatak koliko je domaćih kriminalaca na najvišim pozicijama sa imunitetom u državi i koliko je to postalo društveno prihvatljivo.
Nije pojedine strah što djeca nestaju u mraku, što roditelji/ke i dan danas protestuju tražeći pravdu za svoju ubijenu djecu.
Nije pojedine strah što silna stranačka administracija raspoređena po javnim ustanovama nije u stanju da se izbori sa humanitarnom krizom, a za koju su predstavnici vlasti prethodno uzeli milione, niti ih je strah što se njihove partijske vođe sastaju samo kada trebaju raspodijeliti svoje uhljebe na brojne pozicije ili kada si naprave party za ekipu vrijedan ni manje ni više već 300.000 KM naših para. Nije ih strah što se koalicije ne prave na društvenim pitanjima, a koji podrazumijevaju i humanitarnu krizu s kojom se Bosna i Hercegovina suočava, već na pitanjima raspodjele državnog plijena i pozicioniranje stranačkih kadrova od kojih rijetko da je neki sposoban baviti se bilo kojim društvenim pitanjem.
Nije pojedine strah ni sistema koji zlostavlja pacijente, kojima se ne pruža medicinska pomoć, koji bespomoćnog roditelja tjera da posegne za nasiljem, jer više ne vidi izlaz dok mu život najvrednijeg u životu, djeteta, visi o koncu.
Nije pojedine strah ni stravičnih slika iz Pazarića, zlostavljanja djece od domaćih, naših. Priču o Pazariću i pazarićima ćutke rješavaju imenovanjima, odnosno prebacivanjem kadrova s jedne na drugu funkciju.
Ali je pojedine strah od krivičnih djela koje bi možda neki od migranata mogao počiniti u manjoj ili većoj mjeri negoli što to domaći čine ili će počiniti. Opravdan bi bio strah kada bi u istoj mjeri bilo straha i od krivičnih djela onih za koje su pojedini od njih ili stranke kojima pripadaju već glasali i to po ko zna koji put.
I mi smo nekad bili migranti. Razlozi migracija nisu svima bili isti, a neki od nas su sa sobom ponijeli popriličan broj referenci krivičnih dijela u zemlju prijema. No, ne sjećam se da se oko nas vodila rasprava na način da smo mi opasnost sa Balkana koja bi u jednom trenutku mogla da se pertvori u bure baruta u zemlji prijema.
Kada danas uporedim svoje ili naše iskustvo sa iskustvom migranata u Bosni i Hercegovini, osjećam još dodatno poštovanje prema zemlji i ljudima koji su nas tada primili, iako mnogo toga nije bilo u redu, ali nije ni za porediti sa uslovima i poteškoćama sa kojima se današnji migranti suočavaju. Iz dana u dan moje strahopoštovanje prema tadašnjoj zemlji prijema obrnuto proporcionalno je stidu koje osjećam prema onima koji vode i predstavljaju moju domovinu i način na koji pričaju o migrantima.
Da li će neko sjesti za volan i zabiti se u masu, ne možemo znati, kao što ne možemo znati da li bi to prije učinio migrant, slučajni turist ili neko od domaćih. No, ono što sigurno znamo jeste da šta god da se desi mi nismo spremni, jer imamo skup sistem koji ne funkcioiše. Skoro niko se ne bavi prevencijama bilo čega, a sve više se skoro svi bave reakcijama.
Umjesto da se postavlja pitanje ograničenog kretanja migrantima, trebalo bi prethodno pokrenuti pitanje ograničavanja broja mandata, pa možda tako sistem i profunkcioniše.
Zato, boj se bližnjeg svog!
