Čestitam učenicima/ama što su sada i napismeno potvrdili/e da smo mi zemlja neznalica, funkcionalno nepismenih, ali nadasve sretnih ljudi. Jedno s drugim baš i ide. Bilo bi i šok i nevjerica da smo funkcionalno nepismeni, a još uz to i nesretni. Na samo jednom roditeljskom čovjek može da zaključi da, krenuvši od samih roditelja koji bi samo dobre ocjene i da ne talasaju, preko vijeća i školskih odbora koji bi da su bliže vlastima i ogrebu se za upis u srednju, stipendiju, bod više i šta sve ne, pri tome zanemarujući da od svoje rođene djece učiniše funkcionalne nepismene, ali nadasve zadovoljne građane/ke, do samog nastavnog kadra koji se u političke vode upušta radi stražnjice svoje, drugačije rezultate nisu ni mogli/e ishodovati. Jedno je sigurno, takvi kadrovi se traže i za par godina će učešće na prvom PISA testiranju biti referenca za javnu upravu, a možda i prednost na šalterima.
Vrijedno je ipak zamisliti se i staviti se u cipele tih petnaestogodišnjaka/kinja, što sam ja i učinila. Oni/e dolaze iz zemlje u kojoj je njihovih petnaestak godina obilježeno osnovnim principom„ne talasaj“, a glavna karakteristika njihovog habitusa je šutnja, mentalnu aktivnost zamijeni fizičko pomjeranje atlasa, a za takav doprinos obrazovanju i društvu općenito oni/e dobiju nagradu u vidu diplome na kojoj pretežno piše 5.0 i uzorno vladanje. Nekad su se mozak i pamet cijenili, danas je to atlas na kojem glava i sve što je u njoj samo stoje, bez da se ikad moraju aktivirati. To što je u njoj nije ni bitno, mnogo bitnija je funkcija atlasa i da se redovno pomjera gore – dolje, lijevo – desno. Tako s godinama zakržljaše i mozak i sve što je u njemu. A ovi trenutni/e srednjoškolci/ke nisu tek prva generacija opisanog modela, već druga i za svoju nepismenost mogu kriviti samo one kod kuće.
Ako negdje zafali koji bod do odličnog uspjeha, tu je vjeronauka s kojom se malo lošiji prosjek vrlo brzo može popraviti, a škola pohvaliti sa stopostotnim odličnim uspjehom. To valjda treba za reizbor direktora/ica, a onda i za čitavu hobotnicu školskih rukovodstava. Neko je i nepismen funkcionalan, a neko i pismen disfunkcionalan. Ovisno iz kojeg ugla se gleda.
Ovu generaciju petnaestogodišnjaka/kinja odgajaju roditelji/ke koji/e su nekad možda imali/e drugačiji, borbeniji duh i bili/e funkcionalno pismeni/e, ali kako se sistem promijenio i počeo žestoko da kažnjava sve koji/e i izbliza liče na funkcionalno pismene tako se i većina roditelja povinovala sistemu, jer krmku navodno treba ići niz dlaku, lakše je. Šute roditelji/ke, a djeca ako ih kojim slučajem ponese mladalački duh i žele izaći iz kutije, bivaju kažnjena prvenstveno od sistema, a onda i unutar četiri zida im se održi predavanje da je njihovo samo da uče, da slijepo izrecitiraju to što sistem od njih traži, redaju dobre ocjene, jer se inče neće moći upisati ni u srednju, a kasnije ni na fakultet koji su opet pretežno roditelji/ke izabrali/e za njih. Sistem nije postavljen na način da se prati da li je učenik/ica za prirodne, društvene ili tehničke nauke. Kako to znati kad su petice iz svih predmeta i naša djeca su jednostavno za sve. Srednje i visoko obrazovanje upisuje se na osnovu dobrih relacija sa nastavnim kadrom u „odgojno“ obrazovnoj instituciji ili pak na osnovu toga šta su roditelji/ke po struci, pa kad odu u penziju iz institucije javnog sektora, da mogu dovesti potomka na svoje mjesto. Nekad se znalo ko je za fakulteta, danas su pretežno svi/e. Zanati su za fukare i niže kaste.
Nisu djeca kriva što čak i van „odgojno“ obrazovne ustanove ona pretežno ne rade ništa osim što uče i spremaju se da budu uzorno funkcionalno nepismeni. Da bi se to moglo skladno i sistemski izvršavati, postigao se kompromis unutar četiri zida. Nekako se prećutno postavilo pravilo da djeca treba samo da štrebaju i redaju dobre ocjene kako bi bili/e uzorni/e građani/ke funkcionalno nepismene države, a roditelji/ke će im kao protuuslugu obezbijediti sve, pa i više. Ne trebaju oni/e ni da rade ništa drugo mimo škole, niti da pospremaju u domaćinstvu u kojem žive, a u kojem se sve više ponašaju kao slučajni prolaznici/e, a ne punopravne prznice. Nerijetko se može čuti od samih roditelja/ki, da mora ispoštovati želje djeteta, jer je prošao odličnim. „Znaš, dobro mi uči“, čujem svako malo.
Onda sam se zamislila kako li ti/te petnaestogodišnjaci/kinje gledaju na usvajanje znanja i kakve fajde bi oni/e sutra mogli/e imati od tog znanja i koje mogućnosti im se nude za usvajanje i korištenje praktičnog, funkcionalnog znanja izvan zidova „odgojno“ obrazovne institucije. Vjerovatno su premladi/e da bi sa petnaest godina shvatili pogani sistem u kojem fakat znanje ne treba, ali sigurno u svom najbližem okruženju imaju vidljive, oku neizbježne primjere koji svjedoče tome. Kako rezultati PISA testiranja pokazuju da naši/e učenici/e nisu u stanju da analiziraju, uporede i donesu vlastiti sud, meni lično se potvrđuje da je njihov mozak već odavno setovan na način da analiziraju, upoređuju, integriraju informacije i možda donesu svoj sud tek kada znaju ko stoji iza toga što bi oni/e trebali/e analizirati. Nije samo to slučaj djece, to im je zapravo dato u amanet od roditelja/ki, od sistema. Neke stvari se jednostavno ne provjeravaju, ne analiziraju, a sud se oblikuje i donosi na osnovu izvora, pa ako je izvor blizak i podoban, onda se klimne glavom, tu se ništa ne preispituje. Ukoliko izvor nije podoban, ali nekako se ipak moraju uklopiti u društveno prihvatljivu normu ponašanja, djelovanja i razmišljanja, onda se samo uklope, ni tu se ne koristi mozak. Oni/e imaju odlične primjere koji im svakodnevno pokazuju da se znanje ne cijeni i da znanje nije potrebno. Sve što im treba jesu relacije i pare. Ako nemaš relacija, stvari završavaš novcem. Da bi imao/la relacije ili pare, moraš biti u sistemu. Da bi bio cijenjen i da bi napredovao, moraš biti samo u okvirima sistema, to jest funkcionalno nepismen.
I tako se stvorila armija funkcionalno nepismenih sa visokim prosjecima u svim sferama društva, a proizvedeni su u kući i u školi. Oni/e su tu da očuvaju sistem kako se ne daj bože ne bi desio/la neko ili neka koji/a misli svojom glavom i iskoči iz sistema. Krene misliti, promišljati, kritizirati, argumentirati, debatirati, upoređivati, provjeravati izvore, praktično koristiti teoriju,…Gdje god se petnaestogodišnjak/kinja osvrnu oko sebe, potvrdi mu/joj se da oni/e koji/e preispituju, koriste svoj mozak bivaju društveno linčovani/e, etiketirani/e, egzistencionalno ugroženi/e, okarakterisani/e kao izdajice roda svog, dok oni/e koji/e ne talasaju a uz to još klimaju bivaju društveno prihvatljivi/e, egzistencionalno koliko toliko osigurani/e, izabrani/e i imenovani/e. Vide učenici/e i da njihovi/e nastavnici/e, profesori/ice idu u politiku i zastupaju sistem i princip „netalasanja“. Ne idu oni/e u politiku da mijenjaju i poboljšaju obrazovanje, doprinesu pisanju i implementaciji politika obrazovanja, već da sebe integrišu u već postojeći sistem i time doprinesu samo sebi, a PISU ko šiša. Na protestima nama ni nastavnog kadra ni učenika/ica, bude samo par funkcionalno pismenih, izgleda, budala.
