U povodu dana državnosti Bosne i Hercegovine, a nakon stravičnih slika zlostavljanja djece u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić, na epitafu Bosne i Hercegovine pisat će: „Udavljena pohlepnim rukama vlastitih uhljeba“.
Nedavno sam bila na jednom skupu na kojem predavačica prije početka predavanja pozva sve nas da se zapitamo, šta bismo željeli da piše na našem epitafu, spomeniku preminuloj osobi?“ Niko nije odgovorio, ali smo se svi/e zamislili/e i vjerovatno mnogi/e od nas i dan danas razmišljaju o tome. „Vaše djelovanje, činjenje kroz život“, nastavila je predavačica, „na kraju završava natpisom na epitafu i imajte to na umu“.
Zbog svih silnih dešavanja u Bosni i Hercegovini i floskula kako je Bosna i Hercegovina trajna, kako bi neki da je nema, ali nje ipak ima, kako ona usprkos težnji i želji vanjskih, a i ponekih unutarnjih neprijateljski nastrojenih faktora, ponosno stoji i ne da se, te joj niko ništa ne može zahvaljujući njima – plaćenim patriotama čiji se patriotizam mjeri u konvertibilnim markama kroz upravne, nadzorne odbore, silne pozicije na koje ih se imenuje ili bira, možda je konačno vrijeme da se jasno i glasno kaže da ona, ponosna i gorda baš i nije toliko ugrožena od tih vanjskih i ponekih unutarnjih neprijateljski nastrojenih faktora oličenih u pojedincu, koliko od unutrašnjih plaćenih patriota, a takvih je mnogo.
Kada danas upitamo politički aktivne osobe, odnosno članice i članove političkih subjekata u Bosni i Hercegovini, ko je za njih osoba koja ima radikalno negativne stavove te koji su to stavovi, od većine ispitanih dobije se odgovor da je to Milorad Dodik. Njegovi stavovi o secesiji, prijetnjama o raspadu Bosne i Hercegovine su najstrašniji i zbog njega mi, koji smo za Bosnu i Hercegovinu, ne možemo naprijed ni u kojem smislu. Jasno mi je da se pod utjecajem medija i opće klime koja vlada u Federaciji teško može drugačije misliti, ali sposobnost za drugačije mišljenje ne leži u intelektu svakog od nas već u sitnošićarskom opredjeljenju da je bolje tako misliti i upirati prstom u tamo nekog preko puta i biti na listi za delegiranje u neki od upravnih, nadzornih i inih silnih odbora, direktorskih i ministarskih pozicija kroz koje ćemo se lično okoristiti za stoju i više, nego preispitati šta se to svih silnih godina dešava ovdje u našem najužem okruženju, partiji, te gdje su evaluacije rada i implementacije političkih programa i politika svakog pojedinca/ke koji/a su od strane partije bili/e delegirani/e u sve te silne odbore i na sve te pozicije.
Slučaj Pazarić nije od jučer. Prije desetak godina jedna novinarka se uhvatila u koštac i pokušala raskrinkati krimina i korupciju, te nehumano tretiranje štićenika/ica u Zavodu, ali kako je sva priče bila bazirana na ciframa, a mi baš i nismo osjetljivi na cifre, tako njena priča i nije imala neki značajniji epilog, osim onoga da su one koje su stale pred kamere kao i sama novinarka kažnjene. Mi, javnost, nismo ništa poduzeli. Nismo se petljali na način da se suprostavimo sistemu, već smo s vremena na vrijeme pomagali/e na način da doniramo stavari, odemo u posjet, poklonimo im predstavu i slično. Niko nije imao hrabrosti sistemski se uhvatiti u koštac sa nehumanim praksama u Pazariću i pazarićima. Onda zastupnica Sabina Ćudić iznese slike koje šokiraju veliku većinu nas. Vezanje djece za krevete i radijatore – tek tada se mi kao javnost probudimo, jer nama trebaju takve slike da bi se srce smekšalo, da bismo se trznuli, nama treba šamar da nas osvijesti. Ne volimo mi cifre i nije nama baš svako ko klepi neku cifru kriminalac. Mi kriminalce mjerimo na osnovu partijske pripadnosti, ne na osnovu visine cifre. Preispituje se potez zastupnice Ćudić, jer otkud njoj sada slike, koliko su stare slike i za vrijeme čijeg mandata se taj užas dešavao, te je li moguće da je Sabina čuvala slike kod sebe par dana i gdje joj je bila savjest, zašto nije odmah reagirala, da bi ju se na kraju nazvalo i „kučketinom“, jer kako drugačije nazvati ženu s mudima u bosankohercegovačkom društvu?! Da je sve ovo odradio muškarac iz bilo koje partije, on bi bio Apolon, Zeus, Samson, oličenje boga svih konfesija, muškarčina, pametnjaković, heroj, … Preispituje se Sabina i dovodi u pitanje njena svijest i savjest, a pri tome se niko ne pita ko su osobe koje su 1992. bile postavljene za direktore/ice Zavoda, ko su članovi/ce UO i NO Zavoda od 1992. i koje su to partije koje je bilo briga i koje su u Zavod Pazarić i mnoge druge slične zavode postavljele svoje uhljebe kako bi uhljebi imali koristi i bili poslušnici/e sistemu, u kojem najranjivija kategorija ispašta i biva tretirana na najnehumaniji način??? Od 1992. do 2010. Socijaldemokratska partija BiH je suvereno vladala Zavodom Pazarić u smislu menadžmenta, nakon njih ista osoba nastavlja biti direktor samo u promijenjenom partijskom dresu SDP BiH – SBB, te nakon njega sadašnji direktor SBB. Korisno bi bilo da partije koje su svoje uhljebe delegirale na pozicije direktora/ice i u UO i NO sada preispitaju njihovu odgovornost i u skladu s tim pristupe sankcijama, kada već kao ozbiljni politički subjekti to nisu činili na godišnjem nivou za vrijeme njihovih mandata. Poenta ovoga svega jeste da sve što se dešava u društvu generiramo svi/e mi, bilo kroz političke subjekte bilo kao obični smrtnici koji smatramo da je bolje ići njima niz dlaku, jer možda nam nekad zatrebaju za neku našu koristi ili pak mislimo da mi kao pojedinci/e koji/e nigdje ne pripadamo ne možemo apsolutno ništa promijeniti. Poenta je također da se osvijestimo i o tome da nije samo do Dodika, Čovića, Izetbegovića i da ne nebrajam dalje, jer oni su pojedinci koji nisu sami od sebe takvi, iza njih je masa koja ih podržava na način da je nama u ovom dijelu Bosne i Hercegovine za sve kriv onaj u onom dijelu, a ove vladajuće ovdje ni ne analiziramo, jer oni su patriote i oni nisu tako loši kao što je onaj tamo. I dok se većina krije iza prijetnje od secesije i raspada Bosne i Hercegovine, postali smo društvo u kojem se bez da smo se raspali stidimo da s nekima udišemo isti zrak. Stidimo se reći da nam je državljanstvo isto. Zar je veći strah od raspada Bosne i Hercegovine negoli od ovakve Bosne i Hercegovine sa Zavodom Pazarić? Meni lično više nije kriva direktorica KCUS-a, niti njen suprug, niti Dodik, a ni Čović. Ja više ne vidim njih, ja vidim masu doktora u bijelim kutama, medicinskih radnika/ica koji su 20 i više godina posvetili svom obrazovanju, a koji su na jednom od ispita ostali bez hrabrosti, te se odlučili prikloniti sistemu i pogaziti Hipokratovu zakletvu. Nije moguće da punoljetna osoba može posvetiti život obrazovanju i humanom pozivu, a da ne smije ustati i reći „Ovo nije u redu, ovo ubija Bosnu i Hercegovinu“. Čega se boji? Otkaza? Pa ako i ostane bez posla, nije valjda da takva struka neće moći naći posao negdje gdje nema te strahovlade i gdje je Hipokratova zakletva prestala postojati. Ali, ne. Ovdje većina sebe gleda i stoji u redu da sebe još dodatno negdje smjesti. Nisu mi više krivi/e ni oni/e koji/e su bili/e protiv i suzdržani/e na sjednici Parlamneta FBiH, koliko su mi jadni/e njihovi/e partijski/e kolegice/e koji/e ne smiju javno da osude i odmah kroz organe partije upute zahtjev za sankciju. Ali, kako to da učine kada su i oni/e u redu za neki UO/NO osobito sada kad će se još koje ministarstvo ušićariti na državnom nivou.
Zato će na mnogim epitafima pisati „Uhljebi“.
Kažu da je davljenje najgnusniji čin ubistva, zato će na epitafu Bosne i Hercegovine pisati da je udavljena. Davi ju se već tri decenije. Ona grca, koprca se, ali džaba. Sistemska pohlepa pod plaštom patriotizma u rukama uhljeba mnogo jača je.
