Tradicionalno obilježavanje dana Herceg Bosne, velikohrvatskog državotvornog projekta 90-tih godina, uspostavljenog prvobitno kao zajednice, a potom i kao Republike, paradržavne tvorevine koja je ukinuta potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 18. marta 1994. godine, danas je u znaku neradnog dana u jednom dijelu BiH. U Zapadnohercegovačkoj županiji danas tako nisu radila državna preduzeća i svi budžetski korisnici, javne institucije i državne ustanove u kojima istina, određeni broj uposlenika (i uposlenica, pod ovim misleći na mlađu populaciju), nije bio ni rođen kada je Mate Boban, prema svom konceptu pravio veliku oazu za Hrvate. Haški procesi i presude velikohrvatskim nalogodavcima i njihovim pulenima, rasvijetlile su i drugu stranu rata u BiH kada je u pitanju činjenje zločina nad nehrvatskim narodom, a samo za Interview.ba , univerzitetski profesor, akademik, politički analitičar, čovjek od pera i otvorenog uma, govorio je o prosperitetu hrvatskog naroda u zemlji zarobljenog uma, paradržavnoj tvorevini Herceg-Bosni, zatupljenosti našeg naroda koji samog sebe koči u prosperitetu 25 godina od potpisivanja Dejtona, uz svo takvo strijemljenje političkih elita da se održe na vlasti i podupiru takvu nepismenost i neznanje stanovnika naše zemlje, politički dilentantizam, primitivizam i građansku inertnost biračkog tijela etnonacionalnih političkih oligarhija.
ŠTA ZNAČI SLAVITI HERCEG-BOSNU: “Najjednostavnije, što bi poglavar Katoličke crkve rekao, znači slati poruku „Urbi et orbi“ da nisi normalan – ili ti ili sav ostali svijet koji o toj tvorevini sudi temeljem presuda Haškog tribunala. A podsjetio bih da je za strahote koje je Herceg-Bosna proizvela u Hagu izrečeno 111 godina zatvora samo šestorici ljudi koji su je personificirali”.
INTERVIEW.BA: Neradni je dan u Županiji Zapadnohercegovačkoj. Koliko po Vašem mišljenju hrvatski narod, koji će u svojim općinama ovaj dan obilježiti kao neradni, apelirajući pri tome ponajviše na mlađu populaciju, a među kojima mnogi od takvih u godinama stvaranja tvorevine Herceg Bosne nisu bili ni rođeni, imaju znanja o povijesti i koliko je ono iskrivljeno?
KUKIĆ: Prvo, danas je na prostoru, kojeg kontrolira HDZ, zapravo samo na dijelu tog prostora, u zapadnoj Hercegovini, bio neradni dan, i to isključivo za budžetske korisnike na općinskoj i županijskoj razini – za državnu upravu, škole, možda još neke institucije općinskog ili županijskog karaktera. Radile su, međutim, federalne institucije, primjerice općinske ispostave porezne uprave, a radila su i sva privatna poduzeća – i to je podatak kojeg ne bi bilo korektno ignorirati. Što se, pak, tiče znanja o suštini Herceg-Bosne, nisam siguran – iako nemam empirijske pokazatelje za drugačije tvrdnje – kako je ono utemeljeno na historijskim faktima. Naprotiv. Jer, ako je suditi po porukama koje u javni prostor plasira politička klasa u ovom dijelu zemlje, ona ne priznaje ono što je utvrđeno u Hagu, o Herceg-Bosni ima svoju „istinu“ i ne dvojim da tom „istinom“, koristeći instrumente koji joj stoje na raspolaganju, u sustavu obrazovanja posebice, pokušava trovati i mlade ljude, prikazujući je kao jedino relevantnu i sve drugo prokazujući dijelom već uhodane urote protiv Hrvata.
INTERVIEW.BA: Šta nam govori činjenica da se toliko godina nakon rata i dalje slavi paradržavna zajednica Herceg-Bosna, pored svih zločina, razaranja te posebno osuđujućih presuda suda u Hagu za njene čelnike?
KUKIĆ: Svjedoči, nažalost, na najuvjeriljiviji način da se, barem što se tiče onih koji sebi prisvajaju pravo ekskluzivno nastupanja u ime Hrvata, nismo ni centimetra odmakli od prvih postratnih dana. Da se, naprotiv, logika prve polovice devedesetih pokušava reinkarnirati, nanovo revitalizirati i rat nastavljati, istina sada drugim sredstvima – iako, nisam siguran da bi se zadovoljili i time da imaju barem 10 posto garancija kako bi za drugačija rješenja imali, koliko-toliko kritičnu masu sljedbenika. No, i njima samima je jasno da ovaj put u avanture ne bi mogli gurati druge, i da bi opasnostima morali izlagati sebe i članove svojih obitelji – a to je posljednje na što promicatelji sjećanja na Herceg-Bosnu, i promicatelji duha te tvorevine spremni.
INTERVIEW.BA: Kakva je uopće koncepcija u glavama običnih ljudi u općinama u BiH s hrvatskom većinom, i šta su oni dobili od Herceg-Bosne?
KUKIĆ: Što se obična svijeta tiče, vjerujem da mu nije ni do čega – ni do Herceg-Bosne, ni do priče o historijskim bitkama, vođenih tobože kako bi svi oni mogli biti svoji na svome. Dapače, običnu svijetu je sve jasnije da je kao topovsko meso iskorišten devedesetih, ali i da je priča o zaštiti njegova interesa danas najobičniji paravan iza kojeg se kriju kriminalci i hohštapleri koji, svugdje gdje ima pravne države, završavaju s drugu stranu brave. U prilog tome, uostalom, govore i statistike koje su i više nego poražavajuće. Broj Hrvata u BiH je sveden na četrdesetak postotaka s početka devedesetih, mladi ljudi, koji to još nisu učinili – a takvih je sve manje – sve intenzivnije razmišljaju da spakiraju kofere i odu s kartom u jednom smjeru. I to je glavni „dobitak“ kojeg im svakodnevno isporučuje duh Herceg-Bosne – da ih tjera sa stoljetnih ognjišta.
INTERVIEW.BA: Koliko vremena treba proći da građani shvate političke spinove, koji su u službi isključivo interesa predstavnika nacionalnih partija?
KUKIĆ: Nažalost, trebaće još puno. Podsjetio bih, njemački je narod nakon Drugog svjetskog rata, usprkos činjenici da su mu istinu o Hitlerovom fašizmu svakodnevno servirali saveznici, katarza počela zahvaćati tek sredinom šezdesetih godina, 20 godina, dakle, nakon okončanja zla za koje su odgovorni oni koji su ga, tobože, činili iz ljubavi za taj isti narod. Ovdje, nažalost, nemamo te vrste kontrole procesa kritičkoga preispitivanja vlastite prošlosti. Naprotiv, oni koji bi trebali odigrati ulogu saveznika iz njemačkog iskustva danas preko BiH nastoje ostvarivati svoje geopolitičke interese, a time širom otvaraju vrata za revitalizaciju političkih filozofija koje su za ratnu kataklizmu i najodgovornije. A time, onda, po zakonu spojenih posuda, proces katarzičnoga preispitivanja i kod pojedinaca i kod etničkih zajednica dodatno obeshrabruju, zapravo čine ga u sve većoj mjeri gotovo pa mislenom imenicom. Dokle tako, što bi narod rekao, sam Bog zna. Ali, da će mo se na proces katarze, pa i svega ostaloga što bi on mogao kao promjenu pokrenuti, načekati – hoćemo.
INTERVIEW.BA: Prema Vašem mišljenju šta znači slaviti Herceg-Bosnu?
KUKIĆ: Najjednostavnije, što bi poglavar Katoličke crkve rekao, znači slati poruku „Urbi et orbi“ da nisi normalan – ili ti ili sav ostali svijet koji o toj tvorevini sudi temeljem presuda Haškog tribunala. A podsjetio bih da je za strahote koje je Herceg-Bosna proizvela u Hagu izrečeno 111 godina zatvora samo šestorici ljudi koji su je personificirali. I koliko god hoćete godina zatvora još onima koji nisu bili dio te grupe. I to je osnova na kojoj se, pa mislite što vam drago, gradi uvjerenje svijeta. I historijska istina koja, barem što se svjetske historiografije tiče – a i naše kad nam dođe iz dupeta u glavu – ima šansi na dugo trajanje. I svi pokušaji da se takva istina osujeti su samo za dnevnopolitičke potrebe – i medveđa usluga vlastitu narodu u ime kojega se sve to čini.
