Ne mogu da se sjetim perioda kad sam pročitala više vijesti o ubistvima žena u Bosni i Hercegovini a koja prolaze nekažnjeno ili njihove istrage tapkaju u mjestu. Skoro svakodnevno smo svjedoci iznimno niskih kazni silovateljima, koje svojom simboličnom visinom nikome ne mogu biti korektiv ili faktor zastrašivanja. A tek žene silovane u ratu? Niti jedna od milion vlada koje imamo u ovoj državi ne želi im pružiti život dostojan čovjeka. No, nije biti žena jedino opasno u današnjoj državi. Nerazjašnjena ubistva mladića Dženana i Davida opšte su poznata referentna mjesta nemoći roditelja da dobiju bar posthumno pravdu za svoje dijete. U ovoj državi danas, dame i gospodo, pravosudni sistem privodi majke ubijene djece a ne njihove ubice. Da li je uopšte moguće promijeniti nešto na bolje u ovakvom sistemu, ako je i moguće – kako i s kime, imamo li mi kao građani/ke – glasači/ce alternative 20 – godišnjim vlastodršcima – da li je to Šestorka, gdje počinje crna rupa tužilaštva…samo su neka od pitanja koja sam pokušala dobiti odgovore na kafi sa dvije fenomenalne aktivistice – Aidom Feraget, osnivačicom pokreta Sigurna i Marion Kraske, Njemicom bh. porijekla, direktoricom “zelene” fondacije Heinrich Boll.
BOSNA I HERCEGOVINA U OVOM TRENUTKU: “Zabodite šestar kod Vječne vatre i napravite dva kilometra oko te tačke. Van tog kruga, da se ne zavaravamo, djevojčice podvode, očevi određuju ko ide u školu, nane dogovaraju brakove… to je Bosna u ovom trenutku”.
INTERVIEW.BA: Koliko je opasno biti žena u BiH? Koliko su žene danas zaštićene?
FERAGET: Biti žena na Balkanu nikada nije bilo sigurno. Žena je stavljena u takve okvire u kojima se posmatra kao imovina. A i kad novinari postave to pitanje imamo situaciju da jedan od predstavnika sigurnosti u odgovoru odmah naglasi da se i broj ubistava muškaraca povećao! Što odmah anulira ono na šta je potrebno skrenuti pažnju i na šta se uostalom fokusiralo novinarsko pitanje. Svaka osoba mora biti zaštićena jer BiH, stavljanjem potpisa na brojne dokumente, treba da garantuje ista prava za sve. Rođena sam u Jugoslaviji gdje sam dobila pravo na ravnopravnost, istu platu, pravo na abortus. Danas, sa vlastima kakve imamo, strah me je i pomisliti na pregovore o ženskom pravu na glasanje.KRASKE: Ako pričamo o nasilju, onda moramo pričati i o široj slici. U nedavno objavljenoj studiji stoji podatak da je više od 50 posto žena iskusilo neku vrstu nasilja, što je jako visok podatak za ovo područje. Moramo pričati o razlozima. Visok je nivo diskriminacije i netolerancije u bosanskohercegovačkom društvu, a jako je prisutno i veličanje zločina, a sve su to razlozi nasilja. 20 hiljada žena je silovano u ratu, a diskusija o problemu nije zastupljena u javnosti.
INTERVIEW.BA: U našoj zemlji za slučajeve silovanja dodjeljuju se iznimno male kazne, čak i kad se žrtva odluči da prijavi silovanje što je još uvijek rijetko. Zašto su zločini nad ženama tako rijetko i tako neadekvatno procesuirani?
FERAGET: Naša zemlja ima problem sa provođenjem zakona i kada oni postoje! U krivičnom zakonu su jasno i strogo kažnjive situacije poput nasilja u porodici, ali kao i u mnogim drugim slučajevima, ondje gdje prestaje rad policije i počinje rad tužilaštva počinje problem. U istraživanjima koje smo proveli, pokazalo se da upitan i problematičan sistem rada tužilaštva koje donosi odluke o odbacivanju slučajeva jeste najveći problem. Tu počinje crna rupa tužilaštva. Dešavaju se situacije da osoba koja je počinila prekršaj u saobraćaju i nakon dugog perioda odgovara za isto djelo, dok tužilaštvo nekada odbaci slučaj premlaćivanja žene jer se ispostavi da je incident dogodio jednom i nije se ponovio.
KRASKE: Također, vjerujem da je jedan od razloga donošenja takvih kazni upravo rad tužilaštva jer taj problem ne dotiče samo slučajeve nasilja nad ženama već i slučaj poput slučaja ubistva Davida Dragičevića koji se još uvijek procesuira. S druge strane, patrijarhalno društvo pokazuje da je žena u potpunosti marginalizovana pa tako iako je u politici zastupljen dio žena, ne igraju važne uloge, nisu ravnopravne. Nemamo nikakvu formu ravnopravnosti ovdje i to mora biti promijenjeno.
INTERVIEW.BA: Da li bi jačanje feminističkog pokreta dovelo do promjene patrijarhalnog društva? Danas iznimno malo žena i muškaraca želi javno reći “da, ja sam feministica/feminista”? U čemu je problem sa riječi “feminizam”?
FERAGET: Problem ne vidim u riječi feminizam, već u akciji koja se ne dešava. U vrijeme kada sam rođena, ’68. godine, Afroamerikanci u Sjedinjenim američkim državama nisu mogli niti ulaziti na ista vrata sa bijelcima. A evo, za vrijeme mog života Afroamerikanci su dobili dva važna mandata. Procesi u društvu moraju biti pokrenuti i održavani, a civilno društvo u BiH – zavisi od interesa donatora. Okrećemo se malo Romima, malo ženama, ženama u politici, povratnicima, poput vjetrenjača. Razumljivo je da ljudi moraju živjeti od nečega, ali kontinuitet u naporima je neophodan da bi se rezultati vidjeli.
KRASKE: Pitanje gdje su feministkinje u BiH postavljam iznova zbog toga što je toliko tema na kojima bi mogle djelovati. Imamo visok nivo siromaštva i svi su pogođeni. Porodice, starije osobe, žene posebno. Imamo visok nivo zagađenosti u nekoliko gradova BiH što također utiče na žene, a niko ne radi na rješenju problema. Možemo govoriti o pojedinačnim slučajevima feministkinja u BiH ali one nisu povezane, dok na bilo kojem mjestu u Evropi imate jake, povezane pokrete feministkinja. Mislim da nedostaje solidarnosti, vidjeli smo šta ona znači na nedavnoj Paradi ponosa u Sarajevu. Pojedinci se bore protiv svakodnevnih problema ali kako nema solidarnosti samo bespotrebno troše snagu. Potrebno je napraviti strategiju kako povezati i organizirati sve pojedince da bi bili jači u borbi protiv patrijarhalnog sistema. Zar ovih 25 godina koliko je muškarac taj koji vodi glavnu riječ nije dovoljan dokaz da to nije sistem u kojem želimo živjeti? Ljudi odlaze u zemlje Evrope poput Njemačke i Austrije i ja se pitam gdje su jake žene da preuzmu inicijativu?
FERAGET: A ako žena krene u preuzimanje inicijative, ako jaka jedinka poput mene krene s ciljem da napravi korak ka napretku, društvo će je prozvati ”ženom sa velikim ustima”. Mene to ne plaši, ali razumijem one koje se boje i mnogo je žena koje mi pišu svoje priče u kojima ne žele odati svoj identitet. To je zastrašujuće.
KRASKE: To je problem političkog razmišljanja i ako jake žene poput vas, budu razumjele da vam treba pokret, biće jače.
FERAGET: Zbog toga i organizujemo platformu ”Sigurna”, pokret potaknut generalnom situacijom u društvu koji želi okupiti feministkinje, članove nevladinih organizacija kako bi na kraju imali sistem kakav ima Danska, u kojem ako radite stvari koje su štetne ili nezakonite imaćete i posljedice. Ono što se kod nas smatra kulturom (nasilje nad ženama) prestaje kad naši ljudi odu u zemlje gdje se to ne tolerira, kao npr Danska. Dok su kod nas, evo pogledajte posljednji izvještaj OSCE-a, podaci o procentu nasilja nad ženama u BiH zastrašujući. “Sigurna” želi da ovo bude zemlja bez potrebe za sigurnim kućama. Ne govorim da sam protiv sigurnih kuća, nemojte me pogrešno razumjeti, nego sam protiv društva koje stvara potrebu za njima.
INTERVIEW.BA: U Kantonu Sarajevo se u odnosu na prošlu godinu povećao broj ubistava žena od strane muškog partnera. A i kada se procesuiraju, kada slučaj dođe do suda tada ubice kao olakšavajuću okolnost često dobiju to što su porodični ljudi i imaju djecu!
FERAGET: Gdje prestaje policija počinje crna rupa tužilaštva. Žrtva se tretira kao potrošna roba. Zabodite šestar kod Vječne vatre i napravite dva kilometra oko te tačke.
Van tog kruga, da se ne zavaravamo, djevojčice podvode, očevi određuju ko ide u školu, nane dogovaraju brakove… to je Bosna u ovom trenutku.
KRASKE: To pokazuje da ovaj sistem funkcioniše jedino za muškarce i da do sada nismo implementirali evropske standarde. Govorimo o ulasku u EU, ali moramo početi od ovoga. Sa stajališta Heinrich Boell fondacije, vjerujemo da je ovo pitanje rodne demokratije. Ne samo rodne ravnopravnosti, već demokratije kao još važnijeg koraka. To znači da su svi jednaki i jednako plaćeni, imaju jednako pravo na suđenje, imaju isti pristup istraživanjima i izvorima finansiranja. Zbog toga je jednakost veoma važna. Danska, Njemačka, Švedska su primjer zemalja u kojima su žene ravnopravne i u kojima igraju veoma važne uloge u društvu. Moramo početi s tim jer mislim da ovdje odlascima mladih gubimo potencijal koji ne vide nikakvu perspektivu ovdje.
INTERVIEW.BA: Bosnu i Hercegovinu naredne godine očekuju lokalni izbori. Do sada smo izabrali samo 6 načelnica. Kako to promijeniti, kako uvesti ravnopravnost i na čelnim pozicijama?
FERAGET: Potrebno je mijenjati izborni zakon. Potrebno je uvažiti prijedloge Centralne izborne komisije koje je Parlament do sada odbijao. Također, potrebne su izmjene prava na kandidovanje nezavisnih kandidata jer sa ovakvim partijama ne možemo očekivati promjene. Maja Gasal Vražalica je napustila svoju partiju i sada je pitanje šta može uraditi? Ne moramo težiti ulasku u Predsjedništvo BiH, ali žene moraju težiti da u lokalnim zajednicama pomognu. Nemoguće je pokrenuti kandidaturu bez stranke iza leđa,a ja prva imam silnu želju da budem gradonačelnica Sarajeva.
KRASKE: Slažem se da bi to bila šansa koja bi pokazala kako da nezavisne žene pokrenu promjene. Vidjela sam žene koje su nezavisne i sjajne osobe koje bi bile spremne na taj korak. To opet govori da bi pokret koji ujedinjuje žene mogao I finansirati nezavisne kandidatkinje, čime bi nezavisne kandidatkinje dobile priliku da se kandiduju na izborima. To bi bila alternativa, evo ljudi u Sjevernoj Makedoniji glasaju za tu alternativu. Ako nema alternative, ljudi ne znaju za koga da glasaju.
INTERVIEW.BA: Zar šestorka u Kantonu Sarajevu nije alternativa?
KRASKE: Nisam sigurna. Mislim da bi to bila šansa, ali da se u promjene krene sa lokalnog nivoa.
FERAGET: I toj šestorki treba dati šansu, ali da su oni ti koji će iznjedriti ove promjene o kojima pričamo na narednim izborima, to neće.
KRASKE: Feminizam je povezan sa dobrom i uspješnom vladom koja ne uzrokuje štetu već dobit za sve. Dobra vlada znači funkcionalnu ekonomiju, institucije, a sve su to dobiti feminizma jer ako su žene ravnopravne onda sve funkcioniše. Moramo zaustaviti diskriminaciju. Imamo slučajeve diskriminacije na visokom nivou, počnimo rješavati probleme poput “Sejdić-Finci”. Sistem sa ovakvom diskriminacijom funkcioniše samo za određene etničke grupe i za muškarce.
