Mario Knezović: Ono što mi je potrebno, dođem i uzmem sam, ako mi treba

Filmovi, noćne svirke, poznate ličnosti – sve su to neki od glavnih simbola Sarajevo Film Festivala koji se ove godine održava po 25. put. Poznati bend Zoster uljepšao je jednu festivalsku večer u Hastahani, a mi smo iskoristili priliku i razgovarali sa frontmenom ovog jedinstvenog benda, istovremeno duhovitim i ozbiljnim (kada treba odgovoriti izazovu da nam protumači neke od pjesama koje je napisao) Mariom Knezovićem. On trenutno sa porodicom živi u Zagrebu, priprema novi materijal koji bi okvirno trebao izaći na proljeće, a kaže da je pola pjesama za novi album, koji će zvučati nešto drugačije od prethodnih, već završio. Za Interview.ba pričao nam je o životu u Zagrebu, razlikama između ovog grada i rodnog Mostara, ljepotama prelijepe Hercegovine, svojim hobijima, maštanjima, izazovima i monolozima sa kojima se suočio pišući pjesme čiju poentu treba razumjeti.

INTERVIEW.BA: Već neko vrijeme živite u Zagrebu. Dopada li Vam se život tamo i možete li povući paralelu sa rodnim Mostarom?

KNEZOVIĆ: Zagreb je grad od milion, a Mostar od 100 tisuća stanovnika, pa je samim tim razlika ogromna. Mostar je grad u kojem sam se rodio, grad kojeg volim i koji se voli, a Zagreb se zavoljava, zato što to nije moj grad, ali tu žive moja djeca, to je njihov grad. Zagreb je okej,  i što se tiče mentaliteta, satkan je od svih provincija- i od Hercegovine i Bosne i Slavonije, Dalmacije, Istre. Sačinjen je od puno mentaliteta koji rađaju jedan novi, koji se, hajmo reći, meni sviđa- jedan malo građanski život koji meni u Mostaru nedostaje (poput  baleta, violina…)

INTERVIEW.BA: Da li bi Zoster bio to što jeste da je nastao negdje u Krajini, na visočkim piramidama, a da nije potekao sa hercegovačkog kamena i šta je to što vrijedi posebno istaknuti u „Hercegovini – Kaliforniji“, gdje ima „kuća od Ante i od Jove“,  a da nije „Sve čega nema i što mi fali“, kako navodite u Vašim stihovima?

KNEZOVIĆ: Ne znam stvarno da li bi Zoster bio Zoster, kao što ne znam ni da li bih ja bio ja, ni da li bi ti bila ti, da si negdje drugo, tako da to nećemo nikada ni saznati. Mi smo mediteranci, južnjaci. Kada gledaš kroz povijest, u Hercegovini su rubovi carstava velikih i cijeli Balkan djeluje tako kao jedan hodnik kroz koji su prolazile velike sile.

 

Hercegovina je ostala tako jedna zemlja u kamenu koja je suha, osim gdje ima vode i žedna zemlja, koja danas ima puno potencijala da se izgradi na svojoj autentičnosti.Ako pravimo vino, znamo da ne možemo napraviti puno, ali zato možemo napraviti dobro vino. Nije to neki kvantitet, već kvalitet- nije dakle Hercegovina obuhvatila cijeli svijet, ali može davati malo, a dobro.

INTERVIEW.BA: Šta je danas rokerski život, je li to „Sex, drugs and rock’n’roll“ ili Vi to tako ne shvatate, kako ga Vi vidite? Možete li sa njim da uživate neke privilegije i kakve?

KNEZOVIĆ: Danas je rokerski kao i svaki drugi život, samo što je on rokerski – praviš svoje pjesme i radiš ono što voliš, mada i drugi koji nisu rock također prave svoje pjesme. Najveća privilegija je raditi to što voliš, putovati- jer nikad nisi na jednom mjestu, imati vremena za sve, da sve stigneš imati- i obitelj i djecu, imati neku ličnu bazu, i tu nema neke kolizije. Nužno rokerski danas i ne znači da je sve, hajmo reći propast, narkomanija, „sex, drugs and rock’n’roll“. Nije mi mjerilo da mi ljudi prilaze i da me časte, niti smo mi išli za tim da nam to bude privilegija. Privilegija je samim tim što to radiš, a ove tipa – ima li ženskih, da li mi je nešto „džaba“, misliš „hajrovao“ nešto da li sam, neka to i dalje ostane mit, reći ću „sve je super, vrh, top“.

INTERVIEW.BA: Razmišljate li i dalje o Njemačkoj i o odlasku, kao u Vašim stihovima „Ja nikad nisam bio nigdje, a ti si brate bio svugdje, imao si priliku da vidiš, imao si priliku da znaš“?

KNEZOVIĆ: Razmišljamo još o Njemačkoj, mada imamo sve što nam treba, ali ćemo se izboriti za ostalo što bude potrebno jer smo sposobni. Ja nisam pobornik davanja, nego uzimanja, jer zašto bi meni neko nešto davao?

Ono što mi je potrebno, dođem i uzmem sam ako mi treba, tako da će Njemačka još malo pričekati nas.S druge strane, imate jako puno ljudi s ovih prostora  koji odlaze u Njemačku, Irsku i bogatije zemlje. To je sa jedne strane hendikep za nas jer odlazi naša publika, a sa druge strane, ta publika se izmješta u sredine koje su bogatije, gdje ćemo mi njima vjerovatno odlaziti svirati, što znači da će ulaznice za naše koncerte tamo biti za naše pojmove nezamislivo skupe, tako da sve ima svoje prednosti i mane.

 

INTERVIEW.BA: Postoji li nešto za čim žalite, što mislite da u životu niste dobili, a željeli ste da „jamite“ , šta sad imate i općenito i da li Vas „hvata“ kriza srednjih godina?

KNEZOVIĆ: Nema ništa što sam želio, a da nisam dobio, jer što želim ne dobijam, ja to uzmem sam. Zdrav sam čovjek u najboljim godinama, zašto bi meni neko nešto davao? Ljudi se vode strahom da će izvisiti i da moraju biti prvi, jer se boje da će biti zadnji, pa onda moraju po svaku cijenu jamiti. Ja se ne bojim, jer za sve nedostatke sam ja odgovoran i kriv i odgovoran za sve što ne znam, a ne neko drugi, tako da ne čekam da mi drugi sve servira ispred mene i donese. A pohlepa je nešto drugo, ljudi ubiju vola radi kile mesa. To je sve iz straha za vlastitu egzistenciju da će im nešto faliti, da neće imati, pa onda oni uzimaju i više nego što im treba.

INTERVIEW.BA: Vaša pjesma „Brod koji tone“ sa posljednjeg albuma „Srce uzavrelo“ ističe kako „nećete napustiti brod koji tone“. Da li je to zaista tako i ima li pjesma veze sa lokalpatriotizmom, ili opisuje Vaš karakter, Vaš odnos kao čovjeka prema drugima?

KNEZOVIĆ: To se može odnositi na šta god hoćeš. Nisam bio u takvim kušnjama, nego sam to postavio kao hipotezu – šta ako se ja sad okuražim. Nekada zaboravim šta sam htio reći, ali se držim i da ono što želim reći, to i kažem, nema tu nikakvih skrivenih igara, vrlo je jasno.Kada zavrtim film, možda sam i ja nekada ostavio nekoga u nevolji, a da to i ne znam, možda jednostavno nisam primijetio.

Slabić sam i ja, kao i svi drugi, nisam uopće neki super junak.

INTERVIEW.BA: Znači li ono Vaše „Budi svoj kad jesi gdje jesi, a kad nisi i nemoj“ da nas pozivate na to da ostanemo normalni,  ili da budemo dosljedni sebi  i da li je naša sredina generalno, previše sklona prilagođavanju tuđim ukusima?

KNEZOVIĆ: To ne znači da trebamo popiti metak samo zbog svojih ideala, nego da uključimo i razum, a ipak ostanemo svoji. Taj stih „budi svoj kad jesi“ mogu protumačiti ovako:  Balkan je pun emocija i ljude na Balkanu vodi emocija, a onda bi oni i kad nisu svoji, htjeli da jesu i onda to ide u ludilo. Zapravo sam htio reći: „ budi racionalan, uključi racio, emocija je ok, ali za naš Balkan“.

INTERVIEW.BA: U svojoj pjesmi „Osjećam se“ čini mi se govorite i o bezizlaznosti čovjeka u njegovom traženju svog puta. Jeste li zaista prolazili kroz takve faze kao što ste to snažno poetski istaknuli u stihovima „Osjećam se kao Hirošima, u meni gore vatre, osjećam se kao dijete, kad izgubi mater“?

KNEZOVIĆ: Podjele oko nas su svakako nametnute, samo je problem kada su podjele prepreka. To su razlike, jer ja jesam Mostarac, ali na primjer, nisam Čapljinac. U pjesmi „Izbjeglica“ ja govorim o tome,  jer smo svi mi bili izbjeglice, 90 posto stanovnika BiH, pa i ja. Imam svijest o tome šta znači biti izbjeglica, iako nisam bio daleko, negdje 50 kilometara od rodnog grada, što je sasvim dovoljno da budeš izmješten. Možeš biti izbjeglica i u drugu ulicu, a da to remeti nešto tvoje na šta si navikao. Razlika je i između izbjeglice i prognanika, jer biti izbjeglica pod prisilom, izmješten ne svojevoljno, nego pod opasnošću, je uvijek nelagodno i traumatično. Ima takvih raznih stanja koja su produkt raznih oscilacija, situacija koje sam i ja kao autor vremenom zaboravio. Uz tu pjesmu, kada kažem „Osjećam se kao Hirošima“, ja volim reći moj glavni stih „Rado se na sjećam“.Meni je to baš neki western, kao „Dobar, loš, zao“,  gdje on fura  svoj film, bez obzira na društvo u kojem živi, gdje ima svoja pravila po kojima pošteno živi, on će zbog njih i poginuti, on će i pogubiti, on ne traži milost niti bi je dao.

 To je kosmički pravedan odnos, neki moj imaginaran, izmišljeni lik.

INTERVIEW.BA. Imali ste i nekoliko filmskih uloga. Privlači li Vas uopšte ovaj, od muzike ne manje, ozbiljan svijet?

KNEZOVIĆ: Ne znam kako, ali oni uvijek dođu do mene. Ja sam prvi film snimio sa Danisom Tanovićem „Cirkus Kolumbija“ i onda je neko gledao taj, pa me zvao za neki drugi i tako. Sada na Sarajevo Film Festivalu igram dva filma, radi se o „Bog postoji i zove se Petrunija“ i „Take me somewhere nice“. Nikada mi nije bila ozbiljna namjera baviti se glumom, ali mi je dobro došlo kao izazov i dobro mi je to raditi.

INTERVIEW.BA: Kako provodite slobodno vrijeme? Da li imate neki za nas nepoznat hobi?

KNEZOVIĆ: Volim nogomet i meni je ostalo u mašti da sam ja neki super nogometaš, ali ne znam koliko je to realno, mislim da nije. Sebe sam uvijek zamišljao u deset najboljih. Više ni to ne radim jer ne možeš skupiti ekipu za nogomet.

 

 

Prethodna vijest

Božidar Novaković: Mladi imaju viziju!

Naredna vijest

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Martina heroina milosti puna!