Vladimir Bilenjki, kanadski režiser bosanskog porijekla na SFF-u: Žrtve seksualnog zlostavljanja trebaju dobiti veću potporu

U BH-programu SFF-a 17. augusta u Sali 4 CC će biti prikazan film “Tata”, prvi dugometražni igrani film kanadskog režisera Vladimira Bilenjkija koji je porijeklom iz BiH. Glavna glumica i producent filma su takođe iz BiH, a priča je internacionalna – o žrtvama seksualnog nasilja.

INTERVIEW.BA: Možete li se malo predstaviti?

BILENJKI: Imam 24 godine i rođen sam u Kanadi gdje sam završio studij filmske produkcije. Trenutno živim u Engleskoj sa svojom djevojkom. Film me ozbiljno počeo zanimati kada sam napunio 13 godina, nakon neprestanog gledanja raznovrsnih filmskih klasika, pojavila mi se misao i želja da i ja prenosim svoje ideje svijetu na najbolji mogući umjetnički način. Nadalje, bitan utjecaj na moje stvaralaštvo imao je moj intervju za fakultet gdje mi je ispitivač rekao da sam „buduća katarza filma“, što je ostalo sa mnom, te me je dovelo do cilja da pravim “katarzične” filmove.

INTERVIEW.BA: Možete li nešto reći o svom filmu?

BILENJKI: Film „Tata“ počeo sam pisati 2016. nakon što sam gledao Bergmanovu “Personu”. Sinula mi je cijela radnja filma, te sam napisao scenarij u tjedan dana. Dorađivao sam ga to cijelo ljeto i kada sam ocijenio da je spreman – poslao sam ga glavnoj glumici. Inspiracija mi je došla iz istinitih priča o seksualnom zlostavljanju koje su mi žrtve pričale, a koje se inače ne spominju zbog sramote. Radnja filma počinje s Deborom koja posjećuje svoju sestru tinejdžerku
Deannu u njihovoj obiteljskoj kolibi. Dok čekaju dolazak njihovog oca kasno u noć, one nadoknađuju izgubljeno vrijeme i počinju otkrivati svoje skrivene traume. Vjerujem da je film naročito značajan i važan za ova vremena kada žrtve seksualnog zlostavljanja imaju hrabrosti sve više pričati o tome jer je najbitnije da dobiju što veću potporu.

INTERVIEW.BA: Vaš film se zove „Tata“, a vaš tata je Sarajlija – kakve veze imate sa Sarajevom i BiH ili Jugoslavijom, nevezano za ovaj film i festival?

BILENJKI: S obzirom da mi je otac Sarajlija, veliki dio svog djetinjstva i adolescencije sam proveo u Sarajevu što je, naravno, imalo veliki utjecaj na moj razvoj, što umjetnički, što osobni. Također moja mama je podrijetlom Hrvatica, te sam dobar dio svog života proveo migrirajući bivšom Jugoslavijom.

INTERVIEW.BA: Ovo je premijerno prikazivanje u kategoriji Bh-filmski program – šta to znači za film, a i za vas lično?

BILENJKI: Od malena sanjam upravo o SFF-u i zato ovo za mene lično ima jako veliko značenje. Počnimo od toga da je svjetska premijera mog filma na najvećem festivalu u regiji iz koje ja potječem, stoga moja obitelj i prijatelji ne samo da imaju priliku da prate moj razvoj kao redatelj, već imaju i tu priliku da prisustvuju premijeri mog filma. Nadalje, što se tiče samoga filma, prikazivanje na SFF-u, jednom od najbitnijih festivala u istočnoj Europi, znači velikopostignuće jer ne samo da mu omogućava veliko promoviranje i mogućnost distribucije, već pruža i brojne prilike za upoznavanje budućih suradnika.

INTERVIEW.BA: Kako uopšte ocjenjujete SFF, njegov značaj u paleti filmskih festivala u svijetu?

BILENJKI: S obzirom da su na SFF-u bili svi meni najdraži moderni redatelji kao što su Bela Tarr, Apichatpong Weerasethakul i Carlos Reygadas, smatram ga jako važnim i prestižnim festivalom u svjetskoj sferi. No, ono što najviše cijenim je činjenica da sam Festival ne tolerira politički utjecaj i to što je u suštini platforma samo za umjetnost i kulturu.

INTERVIEW.BA: Prema vašoj profesionalnoj biografiji imate bogat i raznovrstan portfolio – kratke filmove, dokumentarce, eksperimentalne i komercijalne filmove – tako da ovaj dugometražni film djeluje kao logičan nastavak vašeg rada. Kako ste se odlučili za dugometražni igrani film?

BILENJKI: Uvijek sam ciljao praviti dugometražne filmove, a sve ostale svoje kratkometražne filmove smatram samo vježbom za to. Kratkometražni filmovi ne mogu ispuniti moje umjetničko izražavanje jer smatram da ne postoji toliko vremena da se sve emocije i sama priča mogu duboko razviti kao u dugometražnom, kao što je slučaj sa filmom „Tata“. Vjerujem da je bilo neophodno da napravim dokumentarne, eksperimentalne i igrane filmove jer mi to pomaže da
stvorim svoj autentični umjetnički glas kao redatelj.

INTERVIEW.BA: Prema dostupnim podacima vi ste radili skoro sve za film: scenario, režija, muzika, ilustracija, kasting… Otkud to – volite sami ili je teško naći saradnike- istomišljenike..?

BILENJKI: Da, uistinu sam radio scenarij, režiju, kasting, muziku, montažu i ilustraciju. No, valja napomenuti da sam imao glazbenike koji su svirali instrumente za mene, a ja sam ih složio i spojio. Iako sam imao izvrsne suradnike dok sam snimao „Tata“, naročito sa snimateljicom Stephanie koja je sa mnom dijelila doslovno istu viziju filma, nisam uspio pronaći nikoga tko može razumjeti tu viziju da pomognu s montažom filma i upravo zato sam odlučio montirati cijeli film sam. Da nisam uložio puno vremena na programu filmske produkcije učeći audio produkciju, s ciljem održavanja neovisnosti i kontrole nad mojom produkcijom, onda ne bi bio u mogućnosti da potpuno realiziram svoju viziju filma.

INTERVIEW.BA: Jedna glavna glumica i producent filma su porijeklom iz BiH – kakve su njihove veze sa BiH i da li je to „zajedničko“ porijeklo pomoglo da bolje sarađujete, lakše, konstruktivnije? Kako ste se uopšte našli, okupili oko ovog filma?

BILENJKI: Naša povezanost od početka je pozitivno djelovala na pravljenje samog filma. Kada sam pisao scenarij imao sam Mašu Lizdek na pameti jer je puno slučajnosti spojilo naše profesionalne putove. Kada sam joj poslao scenarij, ona i njen agent su se prepali teme jer je smatrana taboo-om, naročito kad sam rekao da sam, dok sam pisao, imao nju na pameti. Kakogod, kad smo se upoznali priznala je da je bila jako ganuta zbog scenarija. Kada je Braco Kalman, zajednički prijatelj naših očeva koji su iz Sarajeva, odlučio da pomogne financirati film – pokrenula se produkcija.

INTERVIEW.BA: S obzirom da je svijet postao globalno selo, ima li u poslu veze odakle je neko porijeklom, da li su mentaliteti bliži ili ne…?

BILENJKI: Ne vjerujem da ima veze odakle je neko porijeklom računajući da ja osobno u Kanadi i u Engleskoj nisam nikad mario za tuđim porijeklom, te se nisam nešto značajno osjećao bliže osobama koje imaju isto porijeklo kao ja. Možda na ovim područjima po pitanju poslova ima veze odakle je netko porijeklom, no na zapadu ljudi uopće ne mare za to. Ja držim više to zapadnjačko mišljenje, pogotovo zbog toga jer namjeravam praviti internacionalne filmove.

INTERVIEW.BA: Kako je razvijena filmska industrija u Kanadi i koliko je teško snimiti igrani film, naći novac…?

BILENJKI: Prema mom iskustvu filmska industrija u Kanadi ima jako puno mana. Smatram je takvom zbog procesa kroz koji sam trebao proći da dobijem dopuštenje od kanadske udruge glumaca ACTRA da radim sa «svojim» glumicama. Trebalo mi je pola godine da dobijem pravo da mogu raditi s njima jer sam morao ispuniti zahtjeve te organizacije da budem registrirani producent u kanadskoj udruzi producenata, CMPA, i jedini način na koji sam mogao biti registriran bio je taj da dobijem preporuku od već postojećeg CMPA-producenta. Stoga sam kontaktirao svakog CMPA producenta u Torontu, preko 100 njih, pitajući za preporuku, no samo ih je nekolicina odgovorila i odlučila se sastati sa mnom. Smatram da zaista kanadska industrija treba dati više prilika redateljima koji su na početku karijere jer – kako stvari sada stoje s nepravednim sistemom financiranja – to će držati novopečene redatelje i samu kanadsku industriju daleko od napretka.

INTERVIEW.BA: Čime se bavite kada ne snimate filmove?

BILENJKI: Kad ne snimam filmove onda ih ili montiram ili pišem. Generalno se bavim pisanjem, a ponekad i klesarstvom.

INTERVIEW.BA: Vaš film zapravo govori o komplikovanim odnosima u porodici – da li je porodica postala prevaziđena, da li roditelji mogu uticati na djecu koja su pod udarom najrazličitijih sadržaja na internetu, televiziji….

BILENJKI: Ne smatram da je porodica postala prevaziđena, naročito ne na ovim područjima. Istina je da se pojavljuju novi oblici porodica, no to nužno ne znači da je ona prevaziđena. Smatram da sve dok postoji čovjek i njegova mogućnost i želja za razmnožavanjem – postojat će i razne porodice. Također vjerujem da roditelji mogu utjecati na većinu sadržaja s kojima djeca dolaze u kontakt, naročito s današnjim mogućnostima restrikcije. Naravno treba uzeti i u obzir djetetove godine jer ne možete kontrolisati sav sadržaj s kojim 16-godišnjak dođe u kontakt, treba im dati prostora da budu svoji i da tada roditeljski odgoj iz djetinjstva dođe do izražaja.

INTERVIEW.BA: Šta je danas najveći izazov za porodicu u cjelini, a šta za roditelje?

BILENJKI: Vjerujem da roditelji trebaju znati dati djetetu prostora da se pronalazi i da bude svoja osoba, no nažalost većina roditelja toga nisu svjesni što na kraju dovodi do izgubljene odrasle osobe.

INTERVIEW.BA: Kakvi su vaši odnosi s ocem?

BILENJKI: Moj odnos s ocem je izvrstan! Imali smo jako puno zanimljivih i formativnih iskustava, naročito u mojoj adolescenciji. Valja naglasiti da film „Tata“ ne uzima inspiraciju od bilo kakvih iskustava s mojim ocem.

INTERVIEW.BA: Vaši roditelji su doseljenici u Kanadu – da li ste vi Kanađin ili vas možda još uvijek neko tretira kao „doseljenika“?

BILENJKI: Kada sam u Kanadi imam osjećaj kao da sam Balkanac, a kada sam na Balkanu imam osjećaj kao da sam Kanađanin. Kakogod, osjećam se doma i ovdje i u Kanadi. Što se tiče mene kao redatelja – radio sam filmove ovdje i u Kanadi i to moje filmove čini neobičnim i na Zapadu i na Balkanu.

INTERVIEW.BA: Vaš omiljeni film?

BILENJKI: “Ordet” (1955) u režiji Carla Theodora Dreyera zato što ga smatram najvišim umjetničkim postignućem u filmskom svijetu, ne samo zato što je bez tehničkih mana, već se bavi religijom na način koji je promijenio moj pogled na nju.

INTERVIEW.BA: Muzika koju slušate za svoju dušu, izvođač ili grupa?

BILENJKI: Za svoju dušu volim slušati raznovrsnu glazbu što uključuje elektronskog glazbenika Mark E, klasičnog skladatelja Oliviera Messiaena, potom Mark Hollisa i brojne druge koji pripadaju različitim muzičkim spektrima.

INTERVIEW.BA: Bojite li se terorizma?

BILENJKI: S obzirom da trenutno živim u Manchesteru gdje se nedavno dogodio teroristički napad i gdje su česte prijetnje bombama, moram priznati da me malo zastrašuje činjenica da se to nažalost događa sve češće i češće.

INTERVIEW.BA: Šta znate o Bosni i Hercegovini?

BILENJKI: Znam mnogo o Sarajevu i Mostaru jer sam često oko tih krajeva zbog svoje obitelji i prijatelja. Kakogod, postoji još dosta toga što trebam naučiti o ovoj jedinstvenoj zemlji, ne samo zbog mojih korijena, već i zbog moje ljubavi za ovu zemlju i ljude.

(Film „Tata“ možete pratiti na IMDb, Facebook i na službenoj web stranici: https://www.imdb.com/title/tt9391522; https://www.facebook.com/dadcanada; http://www.bilenjki.com/dad

Prethodna vijest

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Kako je pop spasio dvojicu efendija

Naredna vijest

Nađa Zubčević, inovatorica nagrađene antibakterijske daske za toalet: Svoju sudbinu nisam predala u ruke drugih i ne sjedim prekrštenih ruku