Radiš 50 sedmica da bi dvije bio na odmoru od kojih prvu provedeš u zagrljaju menstruacije, namah čim pređeš granicu.
Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba
I čitav ti je odmor crveno pred očima.
Posebno ako ljetuješ s djecom.
To pod jedan nije ljetovanje već robijanje.
Imaš slobodnog vremena za sebe isto kao i najokorjeliji zatvorenici -1 sat na 24.
S tim što zatvorenik bar može u halu otić na miru a sa njih dvoje ni to tlo nije sveto.
Čitav dan se brineš da se ne utope, poskliznu, izgore, vadiš trnje, žaoke od pčela, lediraš zglobove, kamagel, sinopen, bepanten, paracetamol, lupocet, dalsi, (ima li đe droge kakve za nas odrasle a u pm…)
Nakon što su jedva preživjeli prva dva sata ( to nisu djeca to je postova fast and furiusa!) sjedneš da popiješ kafu. Samo jednu jedinu malu kafu.
I kreće. Šta ima jest? Makaroni? Fuuuj. Šnicla? Bljak. Pire krompir? Nipošto.
Nemoj mi to zeleno u supi. Zašto moram popiti jogurt? Kakve su ovo viršle, smrde ko kuga. Sita sam puknuću, mogu samo još četiri kilograma sladoleda strpati u sebe.
A onda kad krenu jesti… to ne jede, to mete, ma usisava kao Nunu iz Teletabisa. Treći dan pipaš onih 20 eura što si zaštekala za ne daj Bože i preračunavaš koliko je to dana hrane…i sikćeš da komšije ne čuju de smanji te šnite kolko to debelo režeš!
Nekako se doteturamo do večeri.
Sav te odgojni zanos napustio. Ona maštanja o kulturno-obrazovnom razgovoru za večerom gdje ćemo kao porodica razgovarati, razmjenjivati dosjetke i ljupko se smijati. Daj mu taj mobitel da ga ne slušam više! Uzmi i tablet i laptop i google naočale ako ikako može prikopčaj se na satelit samo ušuti ko boga te molim! (Jeste i vi primjetili da niko Boga ne zaziva više od roditelja, ateisti ili ne, svi su roditelji ujedinjeni).
I najzad, spremanje za spavanjac. Najdraži i ja razmjenjujemo značajne poglede, obrve idu gore dole već pola sata kao u najlascivnijih zlikovaca jer sigurno bar će večer biti naša. Tuširamo se brzo, otvaramo vino još brže, režemo nakoso tanko, fino kao najbolji chefovi i … sjednemo na terasu. Posljednji pogled na male anđele koji slatko spavaju, vidi ih kako su medeni, pa kakav bi nam život bio bez njih? nikakav, samo tiše da se ne probude.
Jedna ruka na čaši vina, druga na… pogađate… obrve se umirile … i kreće:
Mamaaaaaa gdje je tatica? Hoću vodeee! Moram piškiti… Mene strah nešto sam sanjala. Što mi moramo spavati a vi ne morate to nije feerrr! Hodi mama kod mene hoću da te zagrlim. Tatiiii…
A nas dvoje, izvježbani kao marinci, skačemo i wc kuhinja zagrljaj sad će oni umorni su ko psi plivali su 187 sati nemaju više snage, pa ćemo mi nastaviti…
Jutro je. Baš je lijepo jutro svanulo. Dugo se nisam ovako naspavala. Kako i ne bi kad sam zaspala s njima u 9?!!!
Jedva čekam da se vratim na posao da se odmorim kao čovjek.
