Zašto nam se sve ovo dešava? Kad će prestati? Ko nas je prokleo s ovim azbestnim političarima? Gdje nam je zdravi razum? pitala se naša kolumnistica i usput iznervirala i sebe i nas…
Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba
Nešto razmišljam, možda smo i zaslužili svo ovo sranje koje nam prosipaju sa stranačkih visina. Nije teško popeti se na Olimp u Bosni i Hercegovini. Naša smo nebesa postavili vrlo nisko.
Sve kreće naravno od rođenja. Je l se rodiš u ovoj BiH, odmah te sjebu. Voze te tako u kolicima, ti gledaš u nebo, mamu, tatu, glođeš bezbrižno svoju cipelicu, ponekad gugutneš jer to tvoju mamu čini taaaako sretnom, a tad si i ti sretna, kad stop, škripa kolica. Nepoznata glava ulazi u kolica i sa sve frizurom poželi dobrodošlicu u jednu i jedinu, ćilimom zastrtu Bosnu i Hercegovinu: “Pu pu pu, kakva si to, koke te pokakile!!!” Sve uz osmijeh od 100 vati ko da ti daje 1000 maraka! Evo 44 mi je godine i ne mogu da shvatim zašto na prizor nekog/nečeg lijepog, nevinog a) poželimo ga spasiti od uroka (kakvih uroka ako samo ti gledaš u kolica?) i b) baš ćemo ga spasiti pozivajući se na kokošija govna? I što kokošija, što ne magareća ili kravlja ili …. Uostalom koga su to kokoške spasile i od čega molim lijepo? Nema nesposobnije životinje, samo juri od zrna do zrna, ne prestaje kokodakati i ide spavati kad je strpaju u kokošinjac.
I tako dok mi bacamo kokošja govna protiv uroka na novorođenčad, Evropa smišlja kako da nas prevede u EU. A mi? Mi se u to ne petljamo, hvala, previše smo zauzeti tokom sedmice privlačenjem dobrih i odbijanjem zlih duhova. Umjesto da gonimo one od krvi i mesa, mi smo bavimo spiritualnim…
Nakon što preživiš bebeće godine, mazanje brašnom po čelu, trpanje živih jaja kad te odvedu u goste (otkud ta fascinacija kokoškama u Bošnjaka???), nake bašlije i crvene konce po sebi, kapicu nakon kupanja i na +40C, bodi dugih rukava i na moru….krećeš u školu. I učiš prave stvari: uvijek prvo obuci desnu tenu, desnu jesi gluh, ali zašto, kakve to veze ima; ima, ne jezikaj nego poslušaj. Puno je toga za naučiti – ne smiješ vode poslije voća i sladoleda, ne idi u more poslije ručka, ne tresi mrve naveče, ne zviždi po kući jesi čuo? Ali zašto? Zato. Važno je izabrari pravi dan za šišanje jer ako fuliš ko zna kakvih ćeš 10 najtežih godina navući na vrat! I zato se kod nas ne šiša utorkom. Nokti se ne režu petkom.
Nekako si preživio do fakulteta (vuku ti uši za rođendan do 18te!) i pomislio naivno sad sam svoj čovjek! Jesi učio? Jesi? Ništa to, de ti stavi knjigu pod jastuk preko noći. Zašto? Zato. Ako te ja moram učiti u tim godinama… Šunjao se ti iz kuće, ne šunjao, ne gine ti litar vode kad pođeš na ispit taman da ti uštroka sretne farmerice…Izađi iz kuće prvo desnom nogom i desnom nogom uđi u kabinet. I obavezno kucaj u drvo, da l’ da prizoveš sreću ili uklaniš zle duhovo, to su sad nijanse.
Obaviš sve to na jednoj nozi i čim uzmeš index u ruku, komšinice počnu kampanju “I, kad ćeš nam se oženiti? Vrijeme je da ti mama dobije nekoliko unučića dok još ima snage…” Nađeš ženu / muškarca svog života i misliš da samo vas dvoje krećete ka zalasku sunca. Aha, đe si, šta ima. Prvo što te nauče jeste da se ti ne vjenčavaš za sebe. Tvoja mama i tata žene sina/udaju šćer, ti si tu da lijepo izgledaš i šutiš. Darivanje mlade na mikrofon, najam autobusa, kićenje auta mašnama iz pakla, zastave Turske, vjerske, državne iz svakog auta, ko će koga nagaziti kod matičara, prebaci rižu preko krova, daj za sto vola…
I kao u svakoj sapunici, tvoj život završava vjenčanjem.
Za to vrijeme ljudi u drugim državama… grade infrastrukturu jer neće da su zarobljeni u svom selu, hoće avion, voz, bus iz svakog pravca. Siju masline, heljdu, krompir, bilo šta, jer su ponosni da njihova djeca pojedu nešto organsko, zdravo, sigurno… Organizuju štrajkove na najmanju nepravdu i redovno blokiraju ulice ako su im prekršena studentska prava, sve dok Vlada ne popusti…Prave vrtove u svakom kvartu, umjesto rupa u Velikom parku. A mi? Čekamo. Bolja vremena, ulazak u EU (samo ne u utorak) ili onaj meteor. I ti koji ovo čitaš, ne zaboravi. Nemoj vruć hlade vode.
