Mnogi ljudi radosno dočekuju svoje rođendane, smatraju ih lijepim trenucima provedenim sa najbližima u reminiscenciji nekih sretnih vremena. Naša kolumnistica nije ta osoba. Naprotiv.
Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba
Danas mi je rođendan, 44 po redu. Prestarila sam Isusa za 11 godina a niko još nije počeo vjerovati u mene. Jeste da povremeno moram izbjeći razapinjanje, ruke su mi pune trunja, i stalno nailazim na neke čavle u džepovima, ali hej, smatram to okupacijskim hazardom. Lijepo ja kažem mojoj mami da je enveo posao danas gadan i opasan, ali ona mi ne vjeruje.
Nije jedina. Rođena djeca me gledaju sumnjičavo kad ih uvjeravam da ono što ja kažem je istina, istina i samo istina. Na primjer kad im kažem da nemaju razloga svaku noć provjeravati je l’ im pasoš istekao, rata neće biti dječice…
Ne vjeruju mi ni drugi. One koje uvjeravam da imam 23 godine, samo me život nije mazio pa izgledam malo napaćena.
Stvarno, kad čovjek bolje razmisli a što bi mi i vjerovali?
Imam dovoljno godina, znanja, vještina i poznavanje jednog stranog jezika zbog kojih vjerujem da bih našla osnovni posao dovoljan da preživim bilo gdje, od Islanda do Polinezije. A ja i dalje živim u BiH. Ima nas 3,5 miliona, kao jedan Berlin, a svi kao jedan vjerujemo da će sutra izbiti novi rat. Hej, pa bilo je na tv.
Odrasla sam okružena ljubavlju i uvjerenjem da trebam i mogu sve postići u životu, samo ako se dovoljno trudim. A danas se zadovoljavam mrvicama koje mi dobace. Dječijim doplatkom od 30 maraka, podstanarskim životom i tim da me jebe ko stigne ako malo, samo malo podignem uho iznad površine.
Žena sam. Samim tim i superiornija. A ja i dalje glasam za idiote, tipične muške šoviniste koji jedno misle ujutro drugo popodne ali nikad, baš nikad ne prestaju vjerovati da su bolji od mene samo zato što im nešto visi između nogu.
Ljusko biće sam. Sa pripadajućim ljudskim pravima. Osim ako …kao lezbejka poželim javno prohodati svojim gradom. Ili pomislim organizirati proteste jer su mi ubili sina. Ako samo dignem srednji prst na mene će dignuti duge cijevi…
Pa šta smijem onda u ovakvoj zemlji, pitate se?
Smijem biti teškim kriminalcem, pljačkati državu 20 godina i tužiti kameru.
Ubiti jednog do dva pješaka, bez straha od zatvora. To mi čak nekako daje na vjerodostojnosti dok kao dilerka i/ili načelnica neke opštine otvaram nove prilike za ekonomsko osnaživanje svoje lokalne zajednice.
Poželjno je da budem članica stranke ili osnujem jednu kako bih imala s čime kusurati svoje četverogodišnje mandate od kojih niko fajde nije vidio. A ako budem dobra, baš baš dobra i SDA će me pohvaliti. Ono javno u novinama!
Da li mi je kasno da se mijenjam u 44-toj, šta mislite? Neku stranku da si osnujem? Da idući rođendan dočekam kao hanuma, možda i lak na nokte da stavim?
