Ovaj tekst naše kolumnistice nastao je bez nekog posebnog povoda ali ipak nosi poruku. Jednu ali vrijednu: u kući uvijek treba držati mast protiv opekotina.
Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba
Petak večer. Od nas 4 u autu samo će jedno večeras izaći u život, a to pogađate nisam ja.
Neki dan, što jest jest, dobila sam poziv na večeru a nije od najdražeg supruga. Odbila sam. Momak koji me je pozvao ima 15 godina manje (plus), pametan je (dva plusa) ali pozvao je i zajedničkog prijatelja (minus) u kojeg je, ubjeđena sam, latentno zaljubljen (minus minus) A što je najgore taj zajednički prijatelj, bukvan, to ni ne zna. Dakle od bosanske verzije “Viki Kristina Barselona” ništa, nismo dobacili ni do Želje 2…
Nije meni krivo što je 30neštogodišnjak zaljubljen u ovog 50neštogodišnjaka, već što nije u mene. Osjećam pravu dječiju ljubomoru tipa “zašto on ima 2 kinderjajeta a ja samo jednoooooo urlau!”
Iznenadila me je ta ljubomora. Ne pamtim kad sam imala posljednji napad. Najdraži suprug se dobro pazi da ne pruži nikakav materijalni dokaz, a slutnje, ljubazan je da me podsjeti, nisu validne na sudu.
Ne pamtim niti kad sam ja dala povoda za ljubomoru. Dekoltei su mi sve kraći kako su sise niže, a minjake ne nosim ni na plažu – kad bi se u modu vratili oni kupaći do koljena prva bi ih kupila…
I znate već kakav je taj ženski mozak, nedostatak nečega nikad ne tretira pozitivno, pa tako ni taj izostanak ljubomore. Odmah kreću misli “pa ako to nedostaje u našoj vezi, šta još fali???”
I poslije panike krene komparacija. Ne sa parom preko puta koji isto izlazi iz kuće u 7 i vraća se u 7, nego naravno sa bastionima ljubavi. Da li bi naš život živjeli danas Romeo i Julija ?
Nešto ne mogu da vjerujem da bi i oni postali ponosni vlasnici pika kartice, izlazili samo na black friday a veš prali, naravno, na jeftinoj struji.
Izlazim iz auta, saputnike nisam čestito ni pozdravila, nije mi ni do čega.
A u kući me dočeka realnost, go do pasa, prži pomfrit jer zna da dolazim s puta. I dok ga mažem Jomelopom, pomislim “možda je ta ljubomora ipak precjenjena…”
