Onome što kazuju mudri ljudi valja se vraćati. Mudrost sama po sebi priziva i naknadno upozorava. Eto tako sam se povodom razgovora o našim lokalnim postizbornim gimnastikama sjetio nekih upozorenja Budimira Lončara, na ovom mjestu prije nekoliko dana. U raji koja stalno priča o “onda i sada”, sjećaju ga se kao posljednjeg Mohikanca jugo-diplomacije.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
U ovoj kratkoj priči riječ je o njegovom pominjanju Antonia Gramscia, marksističkog filozofa i svojevremeno lidera Italijanske KP, i njegove nama sada znakovite misli: “Kada se jedan sistem raspada a drugi nije na vidiku, dolazi do duboke krize…” Doduše, teško se može definisati u kojem to mi sistemu, osim fantomskom i autistično kleptomanskom živimo ali dobro, Gramscieva misao je apsolutno kao nacrtana u kontekstu i mnogo širem nego što je bosanski.
I druga je konstatacija Budimira Lončara veoma “znakovita” za svjetsku, ali i našu situaciju : “Demokracija je u velikoj mjeri neproduktivna ili čak kontraproduktivna jer se počinje svoditi isključivo na čin demokratskih izbora. Demokracija je, međutium, prilično besmislena ako se ograniči samo na izbore. To samo potiče političare da gledaju kratkoročno, odnosno do idućih izbora i da upotrijebe sva sredstva da zadrže ili osvoje vlast… Demokracija mora biti sveprožimajući proces koji nikada ne prestaje, inače je upitan njezin smisao.”
E sada, šala mala: Nisam namjestio pitanje u intervjuu sa Lončarom tako da on ovo kaže radi nas. Na ono sa kratkoročnim gledanjem političara i sredstvom da zadrže ili osvoje vlast… Mislio je i na svijet, onaj kojemu odavno ne pripadamo. Kod nas demokracija, znanje i mudrost odavno nisu primarne poluge sistema i vlasti, već sila, novac i poslušnost. No dobro, znamo se ovdje i kada šutimo, glasamo i pozivamo na druge i sudbinu.
Ovi citati vratili su me na kraj novembra lani i neuobičajeno učestalo pominjanje ZAVNOBiH-a, spram iste priče minulih godina. Neću kazati da nas je sjećanje na kapitalni događaj iz istorije izvora sretnije Bosne i Hercegovine lani baš preplavilo ali, bilo ga je više i ljepše nego prije. Što je još važnije i prigodne akademije, skupovi, pa i pokoji “okrugli sto”, vratili su priču tamo gdje joj je mjesto. Na izvlačenje ispod prigodničarsko predizbornih potreba onoga što jeste smisao svega – na vrijednosti, na smisao Bosne i Hercegovine za koju se borilo i ginulo, na ideje koje su nas učinile velikim i u vlastitim očima i u svjetu. Bilo je značajno tim povodima shvatiti šta je od svega toga napušteno, izdato i prodato danas uglavnom iz kriminalnih razloga i “mentaliteta” malih ljudi i formata, uz savijanje kičme kome god i kad god zatreba, a šta još uvijek postoji makar poput šanse za pokušaj vraćanja barem nekih od temeljnih a izdatih vrijednosti.
U našem slučaju realnost jeste ono na što je upozorio Gramsci. Sistem je raspadnut a novi nije na vidiku. Realnost današnjice jeste da je “demokracija” od izbora do izbora, mada se i tim povodoma pretvara u karikaturu količinom prevara, namještanja, laži i legaliziranja tih laži sa samog vrha. Jeste “demokracija” u službi vlasti kao novca jednima, i daljeg jada većini drugih. Mali plamičak svjetla u toj priči bila je činjenica da su neki, ma koliko u manjini bili – ipak smogli snage da na pravi način potsjete na najznačajnije vrijednosti i korjene na kojima Bosna i Hercegovina može opstati. Na ono tri puta “ni” i tri puta “i” iz Mrkonjića.
I gdje je sad tu poenta ? U onoj staroj kineskoj: I put od hiljadu milja počinje prvim korakom. Praktično, izborna većina u nekoliko kantona postali su oni ljudi čiji je smisao politike borba za dobro Bosni i Hercegovini. Ne treba odricati pravo na dobre želje i mnogima među ostalima ali, ovako je eto u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću… U tim kantonima dobili su vlast, jednostavno rečeno podržavajući osnovne vrijednosti one BiH dizajnirane u Mrkonjić Gradu, Sanskom Mostu i Sarajevu prije više od sedam decenija.
Šta to danas znači ? Pa prije svega pitanje hoće li i ovi pobjednici, ma koliko ih bilo, nastaviti sa “demokracijom” od izbora do izbora, tek razmještanjem svojih ljudi po poslaničkim klupama uz zabacivanje pogleda na plate, paušale, bijeli hljeb i kolače uz pozicije za dalja namještanja sebi i svojima. Ili će se krenuti na dugi put traženja novog sistema.
Kantoni po kakvim – takvim ustavima imaju mnogo nadležnosti u obrazovanju, korištenju prirodnih resursa, policiji, prostornoj i stambenoj politici, kulturi a zajedno sa Federacijom i u zdravstvu, socijalnoj zaštiti, sudstvu… To prevedeno na praktični jezik znači pravo, mogućnost i dužnost ući u rat sa različitim “školstvima” pod jednim krovom, falsifikovanim istorijama i proizvodnjom mržnje, sa rasturenim univerzitetima i tamošnjom kadrovskom korupcijom, sa lažnim diplomama i zaštitom mafije, sa poslušnim sudstvom i strahom djece da prelaze mostove rijeka jer “tamo žive drugačiji”, sa kulturom svedenom na entuzijazam nekolicine heroja, sa ukinutim novcima za pamet, nadgradnju i muzeje u ime seoskih cirkusa krkancija. To pobjednicima jeste obaveza vraćanja u sistem obrazovanih, pametnih i sposobnih bez obzira na stranku i vjeru, i njegovanja vjere da se ovdje može normalno i lijepo živjeti…
Nije lako, i ne može se puno od ovoga u samo jednom mandatu. Ali, može se rađati nada, graditi povjerenje. Na tragu onoga što smo obilježili prije dva mjeseca. Ne radi obilježavanja, već spremnosti na muku i odricanje zarad budućnosti kojoj znamo kamen temeljac.
Jesmo li sigurni da prvi koraci pomenutih pobjednika idu ka tome. Tanko za sada, kadrovska matematika i dalje je najvažnija. Ali, sačekajmo još malo, uz upozorenje – jednom se niste pokazali, generalno. Treće šanse neće biti. Pa ni uz lažnu demokraciju tek od mandata do mandata, na koju je s razlogom upozorio Lončar.
