Budimir Lončar (95) danas je poznat kao posljednji jugoslovenski ministar spoljnih poslova. Bio je Titov partizan u osamnaestoj godini, i član KPJ od dvadesete. Nakon rata decenije je proveo u diplomaciji. Bio je generalni konzul u Njujorku, ambasador Jugoslavije u Indoneziji, SR Njemačkoj, SAD. Kasnije posebni izaslanik Generalnog sekretara UN-a za nesvrstane i zemlje u razvoju. Savezni sekretar za spoljne poslove u vladi Ante Markovića je od ’87. do ostavke u decembru 1991.godine. Uz Tita od početka do kraja sa Nesvrstanima. Prisni prijatelj sa nizom najistaknutijih svjetskih ličnosti i gost u Bijeloj kući, Kremlju, Jelisejskoj palati, Downing Street-u 10… U Hrvatskoj savjetnik predsjednika Mesića i Josipovića. I danas predavač i predsjednik diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu. Čovjek koji svijet i odnose u njemu znalački promatra odavno iz “ptičije perspektive”, temeljem jedinstvenog iskustva u svjetskim razmjerama.
INTERVIEW.BA: Na kraju 2018. jasno je da su se obistinile mnoge crne slutnje u vezi sa ukupnim stanjem u svijetu, koje ste nagovještavali u više naših razgovora minule godine. I nije bila riječ samo o pojedinačnim političkim promjenama i krahovima, već o generalnom prevladavanju brutalnih sile i sebičnih interesa nad vrijednostima, principima, dogovorima…U kom pravcu sve ovo može ići dalje, čemu se nadati kada znamo da velikih i mudrih lidera, koji su okončali Hladni rat i otvorili nove planetarne perspektive, očigledno više nema?
LONČAR: Veliki talijanski revolucionar Antonio Gramsci svojevremeno je rekao da kada se jedan sistem raspadne, a drugi nije na vidiku, dolazi do duboke krize. Mi smo upravo danas u tom stanju. Nepodijeljeno je mišljenje geostratega, ekonomista, sociologa, povjesničara i filozofa širom svijeta da se nalazimo u višedimenzionalnoj krizi. Zygmunt Bauman, veliko ime svjetske sociologije i filozofije, govori o krizi čovječanstva koju karakterizira likvidni strah. Svijet je danas ne samo visoko međuzavisan i globaliziran nego i duboko kontradiktoran i poremećen. Političari, opsjednuti opstankom ili osvajanjem vlasti, misle i postupaju kratkoročno, a ponekad i panično. Tri su ključna mjesta za razumijevanje današnjeg svijeta i trendova koji diktiraju budućnost. To su, ponajprije, tehnološka i znanstvena revolucija koja stvara novu dinamiku i ubrzava sve procese te mijenja i odnose i svijest, naročito svijest pojedinca u odnosu na društvo. Drugi moment je svjetsko tržište, pri čemu je, naravno, najbitniji kapital koji pokreće to tržište. Treća silnica je nezaustavljiva globalizacija, što je donekle proizvod djelovanja dvaju prije spomenutih faktora.
INTERVIEW.BA: Ali kako dalje sa globalizacijom bez još tješnjih uzajamnih veza koje se ciljano kidaju. Multilateralizam je očigledno napadnut, prvenstveno iz Amerike?
LONČAR: Krećemo se prema još višem stupnju globalne međuzavisnosti, pa se potisnuti multilateralizam mora reafirmirati, pogotovo gledano iz perspektive malih zemalja kojima je multilateralizam i uključenost u svjetske tokove jedina šansa za ostvarivanje kakvog-takvog utjecaja na ukupnu situaciju i odnose. Današnje zamiranje multilateralizma ili odustajanje od tih principa samo je faza u daljnjem kretanju. Ozbiljni stručnjaci predviđaju skoro ponavljanje financijske krize iz 2008. i 2009. godine, krize koja se iz financijskog segmenta ubrzo prelila na čitave ekonomije, a preko ekonomije onda utjecala i na politiku. Ponovljena kriza – koju bi mogao izazvati trgovinski rat SAD-a i Kine te trostruko veći iznos globalnih dugova od globalnog GDP-a – dovest će do stvaranja kritične mase, to jest do pojave novih ideja i pogleda na svjetski poredak i na globalni raspored moći.
INTERVIEW.BA: Puno se govori o svemu tome u svijetu ali je rezultata malo?
LONČAR: Tačno je ali podsjećam, i nakon prethodne krize, koja je uzdrmala veliki dio svijeta, pogotovo Europu i Ameriku, javljali su se ozbiljni glasovi koji su govorili u prilog potrebi da se reformiraju zapadni svijet i dominantni liberalni kapitalizam. Govorilo se o iscrpljenosti i dotrajalosti sadašnjeg modela kapitalizma i o nužnosti njegove modifikacije u smjeru veće uloge države u reguliranju i obuzdavanju kapitala i pohlepe koju generira aktualni koncept. Nicolas Sarkozy govorio je o „moralnom kapitalizmu“, tadašnji njemački predsjednik Horst Koehler spominjao je „moralnu obavezu“ politike da se fokusira na opće dobro, a sa sličnim razmišljanjima bili su se javljali i Angela Merkel, i Barack Obama, i brojni drugi svjetski državnici i intelektualci. No, kad je kriza splasnula, ta pitanja i razmišljanja su smetnuta i zaboravljena. U slučaju nove krize, moglo bi, ipak, biti drukčije, jer bi novi idejni zamah mogao koincidirati sa završetkom mandata nekih političkih lidera koji neodgovorno i pogrešno vode svoje države, što se naročito odnosi na američkog predsjednika Donalda Trumpa.
INTERVIEW.BA:Trump očigledno prerasta u svojevrsni fenomen u savremenom političkom svijetu ali se taj svijet “ne snalazi” sa njim na najbolji način. Ne samo zato što je Amerika velika sila. Je li tajna samo u njemu?
LONČAR: Nije. Izbor Trumpa rezultat je pada američke moći na međunarodnom planu (60 posto Amerikanaca je za vrijeme izbora bilo nezadovoljno međunarodnim položajem SAD-a) i proturječnosti koje su zahvatile američko društvo s dubokim materijalnim razlikama između financijskog i vojno-industrijskog kapitala i srednje klase čija se materijalna moć u zadnjih 25 godina bitno smanjila, odnosno osiromašila. Traženje uzroka za to u globalizmu je apsurdno, jer činjenica je da je američko gospodarstvo ubrzano raslo u posljednjih 25 godina globalizacije i povećalo GDP za tri puta, dok je broj stanovnika Amerike porastao samo za 29 posto. Kamo je otišao taj ogromni kapital, ako znamo da je srednja klasa ne samo stagnirala, već je postala i manje bogata? Nesumnjivo je da je liberalni kapitalizam došao do svog vrhunca, kao što je nesumnjivo i da je dao značajan obol razvoju svijeta i civilizacije, to jest snažnom napretku u mnogim područjima ljudskog djelovanja. Kapital je, međutim, u jednom trenutku prevladao i zavladao nad svim sferama društva i života, oteo se realnosti bez obaziranja na socijalne posljedice koje izaziva profitna gramzivost. Zato je neophodno da se ojača regulatorna uloga države, ali nikako na štetu demokracije i ljudskih prava, i nikako parcijalno po državama, jer u ovako globaliziranom i međuzavisnom svijetu neophodna su generalna globalna pravila i globalni pristup. Thomas Piketty u pravu je kad govori o nejednakosti kao o ključnom problemu modernog svijeta, i u pravu je kad kaže da se taj problem ne može rješavati samo na razini pojedinih nacionalnih država, nego mu se mora pristupiti sveobuhvatno i usklađeno. Ja to shvaćam svojevrsnim oblikom popravljanja civilizacije da bi preživjela i napredovala u svakom smislu, ne samo u onom znanstvenom i tehnološkom, kojem također valja postaviti granice u skladu s humanističkim razumijevanjem ljudskog postojanja.
INTERVIEW.BA: Nije li zapravo u pitanju generalno kriza kapitalizma u svijetu. Govorili ste mi o zanimljivim, novim razmišljanjima sa kojima ste se nedavno sreli u Americi?
LONČAR: Tačno je, tih novih razmišljanja je i na drugim mjestima. Zanimljivo je i to što je nedavno objavio londonski Economist pod naslovom „Nova kapitalistička revolucija“: „Kapitalizam je doživio nekoliko snažnih udaraca svojoj reputaciji u zadnjih deset godina. Značaj sustava koji je pogodovao vlasnicima kapitala, a bio nauštrb radnika, je apsolutan. U ispitivanju iz 2016. godine više od polovice mladih Amerikanaca više nije podržavalo kapitalizam. Ovakav gubitak vjere je opasan, ali je također i opravdan. Danas se kapitalizam suočava sa stvarnim problemom, a ne samo s onim o kojem pričaju protekcionisti i populisti. Život je postao previše komotan za neke tvrtke u staroj ekonomiji, dok su u novoj ekonomiji, tehnologijske firme brzo razvile tržišnu moć. Uistinu je potrebna revolucija – ona koja će osloboditi konkurenciju, smanjiti neprirodne profite i osigurati da inovacija u budućnosti može napredovati.“ Ovome dodajem da se prema nedavnom istraživanju Gallupa više od 50 posto mladih Amerikanaca protivi liberalnom kapitalizmu i da podržava socijalizam, naravno, ne socijalizam sovjetskog tipa. Također, demokratska senatorica Elizabeth Warren, koja bi se na sljedećim predsjedničkim izborima mogla suprotstaviti Trumpu, predlaže da se putem progresivnih poreznih stopa utječe na socijalne neravnoteže i da 40 posto članova upravnih odbora kompanija bude iz redova radnika!
INTERVIEW.BA: Ne otvara li sve ovo i potrebu za preispitivanjem smisla demokracije kakvu poznajemo i prakticiramo danas?
LONČAR: Demokracija kakvoj danas svjedočimo postala je u velikoj mjeri neproduktivna ili čak kontraproduktivna, jer se počinje svoditi isključivo na čin demokratskih izbora. Demokracija je, međutim, prilično besmislena, ako se ograniči samo na izbore: to samo potiče političare da gledaju kratkoročno, odnosno do idućih izbora, i da upotrijebe sva sredstva da zadrže ili da osvoje vlast. Demokracija mora biti šira i dublja od mogućnosti da se građani jednom u četiri godine izjasne o svojim političkim preferencijama. Demokracija mora biti sveprožimajući proces koji nikad ne prestaje, inače je upitan njezin smisao.
INTERVIEW.BA: Svijet više nije unipolaran, kakav je nastao padom Berlinskog zida. Odnos SAD, Rusije i Kine daleko je od onog koji je neophodan da bi svijet koliko-toliko mirno funkcionirao. Jačaju i mnogi drugi, Iran, Turska, Indija, Latinska Amerika…Svijest se svrstava temeljem nekih drugih principa nego ranije ali mnogi to naprosto ne žele da vide. Kuda to ide i dokle može odvesti?
LONČAR: Međusobni odnosi Sjedinjenih Država, Kine i Rusije, pa i Europske unije, ključni su za generalnu sliku svijeta, odnosno za stabilnost međunarodnog poretka. Tačno je, svijet više nije unipolaran, kakav je postao i bio dugo nakon okončanja Hladnog rata. Završetkom Hladnog rata, trijumfirale su zapadne vrijednosti tako da je praktički nastao unipolarni svijet. Umjesto stvaranja novog međunarodnog poretka za koji su se bili izjasnili vodeći državnici, Gorbačov, Bush stariji, Mitterrand, Kohl i drugi, njihovi nasljednici posebno Bush mlađi pa i Bill Clinton, shvatili su završetak Hladnog rata kao svoju pobjedu i „pobjednički“ krenuli u dominaciju jačanjem vojnog faktora, odnosno proširenjem NATO-a, instaliranjem antiraketnih sustava u Poljskoj i Češkoj, te izvozom demokracije u Irak i drugdje. Umjesto toga, oni su trebali da padom komunizma, raspadom Sovjetskog Saveza, ujedinjenjem Njemačke, stvaraju svijet zajedničkih interesa, jačaju povjerenje na drastičnom smanjenju vojne moći u međunarodnim odnosima temeljenima na solidarnosti i zajedničkoj borbi protiv terorizma i organiziranog kriminala. Tako je Amerika sama izgubila svoj političko-moralni kapital i doprinijela ubrzanju multipolarnog sustava u kojem su se formirali ili se formiraju novi centri moći.
Zapad, poglavito SAD, nije tada bio na visini povijesne odgovornosti. Gorbačov je to nazvao propustom Zapada da provede svoju perestrojku. A Brzezinski je rekao 1997. da je Amerika u iskušenju da izgubi drugu povijesnu šansu da ostane vodeća i najutjecajnija zemlja svijeta. I u tom kontekstu konstatirao da nema američkog uspjeha bez partnerstva s Kinom i Rusijom.
U nastavku: Mir na Balkanu legitimira nepravde rata
