Evo jednog, baš onako iz našeg ćorsokaka, današnjeg. Pomalo političkog i popuno ljudskog. Osladilo mi se očito da kopam po starim tekstovima, bivšim pričama i ljudima, a iz današnje perspektive. I iskopam tekst iz Bejruta, napisan tačno prije deset godina, 2008.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Piše u početku, kao uvod u ono što je kratka priča o njima onda i nama danas:
“Onih godina kada je počinjalo u Sarajevu, neko me je pitao kakve su sličnosti a kakve razlike između ratova u Bejrutu i rata u Sarajevu. Nastranu objašnjavanje kako to u Sarajevu nije bio rat već klasična opsada, ubijanje i rušenje iz daljine, sjećam se da sam kazao kako je samo poređenje ovih priča – uvreda za Libanon i Bejrut! Sve je tamo bilo, pomalo ironično i sa distance kazano, ‘čistije u brutalnosti i biznisu’. Znalo se ko kome podmeće stotine kilograma eksploziva u automobile, ko je meta a ko nije, nije bio običaj da se puca na ljekare i vozila hitne pomoći, djecu niko nije gađao snajperima kao glinene golubove, novinare su poštivali onoliko koliko je to u ratu uopšte moguće, nije se ubijalo glađu, hladnoćom… Ukratko, Bejrut je bio čista ratna “avangarda” u odnosu na praiskonski primitivizam tzv.ratovanja u Sarajevu. Govorio sam tada ono što sam vidio vlastitim očima osamdesetih u Libanonu i devedesetih u Bosni i Sarajevu… Mnogi su mi kasnije zamjerili na tom poređenju…”
I onda ovako:
“Prije neki dan bio sam opet u Bejrutu. Upoređenja sa Sarajevom i našom realnošću su za svakog normalnog neumjesna…na sve strane puca od pozitivne energije i dizanja na noge. Preko noći niču čitavi kvartovi, život vrvi, ljudi su nasmijani. Nije, naravno, riječ o tome da je sve fantazija i ljepota ali, namjernik ima osjećaj da se veliki grad zapljuskivan morem sa vlastitim i stalnim nedaćama nosi mnogo žilavije, nestašnije, vedrije i lukavije. Što je najvažnije, kao da uvijek odnekud viri i istinska volja da se stvar smiri, privede kraju, da se još šire otvore vrata i prozori nadmetanju u ljepoti življenja… Danas, poslije toliko godina, uz veliku tugu što je kod nas tako kako je, u ovoj priči opet moram biti ‘na strani’ Bejruta… (Ponavljam, ovo je napisano prije deset godina.) Sarajevo je leglo na leđa, diglo dešperatno sve četiri u vazduh i čeka iznova da bude silovano od šljama svake vrste. A za takvu svoju sudbinu velika večina sada već rutinski glasa.
A u Bejrutu se doista ne daju. Lideri najmoćnijih stranaka ovdje, oni što su na vlasti i oni iz opozicije, odlučili da se sa ulica, zgrada, ograda, bandera, automobila…poskidaju sve slike malih i velikih vođa, sadašnjih i bivših, živih i mrtvih, svetih i prokletih, izabranih i samopostavljenih, da se spuste i saviju sve zastave partija, milicija, formalnih i neformalnih grupa, vojnih i paravojnih snaga. Na ulicama Libanona ostaju da se vijore samo državna znamenja sa čuvenim zelenim kedrom na bijelom, između crvenog…”
Napisao sam tada dalje:
“U samo dva dana nestali su sve zastave osim jedne, državne, i ogromni posteri podjednako i sa likom lidera moćnog Hizbollaha Nasrallaha i vođe najjače opozicione parlamentarne manjine Hariria. One “manje” potom je bilo lako ukloniti.
Reakcije su različite…Otpočele su, naravno, i žučne javne rasprave o važnom i nevažnom ali, sve je više onih koji se slažu o najvažnijem – veoma je značajno kada političari smognu snage da poskidaju svoje slike i svoje zastave sa ulica. Još je značajnije, pomalo u skladu sa kineskom mudrošću: I veliki put počinje malim korakom! Ovu sam logiku prepoznao i kroz usputni komentar istinske Bejrućanke: ‘Godinama se budim uz slike i zastave koje hoće da mi kažu, ovaj dio Bejruta je tvoj, onaj je njegov, ovdje ti nije mjesto a tamo, možda, jeste. Jutros, bez svih tih zastava i portreta po prvi put imam osjećaj da je cijeli Bejrut, cijeli Libanon, podjednako moj!’ Puno ih je još tako govorilo…Pod jednom zastavom”
I onda sam, u Bejrutu prije deset godina, zaključio:
“… Vjerovatno, zapravo, i nije do zastava, već do onih koji ih nose vjerujući da su samo oni ogrnuti njima…Bilo kako bilo, upoređujući opet ‘divlji’ Bejrut i naše gradove došao sam do jednostavnog pitanja – ko je kod mene, tamo, spreman skloniti svoju sliku i svoju zastavu sa ulice, u ime mira. Niko!”
Uz još jedan zaključak napisan prije decenije, a važio bi i danas kada bi me neko pitao o divljem Bejrutu i nama koji smo, kažu, na putu u Evropu: “Čini se, ipak, da je rezultat u utakmici Bejrut – Sarajevo, za mene tužnih 2 : 0 ! Gol u ratu i gol u miru.”
Napomena za kraj:
Svaka sličnost između ove priče od prije deset godina kod njih, i 2018. kod nas, nepostojeća je. Suštinske razlike se ne porede. Ali, povod za dumanje postoji. O nama, naravno. Ne samo o “onom” jednom velikom barjaktaru male zastave i sličnima na raznim stranama, već o svima nama koji bi se, da smo normalni, zvali i normalnim društvom. Ovako smo plemena. Razlika je u ispranim mozgovima i prepariranoj pameti, pa upakovanoj onda u njih u jednu, a ovdje u nas u puno zastava. Rezultate onoga tamo i ovoga ovdje zna ko hoće da zna. Za one koji neće, svakako je nebitno.
