Belma Salkunić je mlada bh. glumica koja je u filmu reditelja Ognjena Sviličića „Bog u cipeli“ odigrala glavnu ulogu, direktoricu Doma za nezbrinutu djecu Danijelu, sa kojom kaže nije imala ništa zajedničko osim „bosanskog šarma“. Film koji se snimao na lokacijama u Zagrebu, Šibeniku i na Murteru trenutno je u postpordukciji, premijerno će biti prikazan naredne godine. Belma Salkunić za Interview.ba govori o zahtjevnoj ulozi u filmu koju je iznijela, o povjerenju koje joj je ukazano, o nekim svojim promišljanima vezano za religiju.
RELIGIJA VS PATRIOTIZAM Religija prvenstveno ima za cilj da sam učini boljim ljudima i za početak, nauči pravila ponašanja. Može da bude vodilja, može da bude pokretač, može itekako da bude spas i utočište u teškim situacijama kroz koje prolazimo. Nikako se ne moze poistovjećivati s patriotizmom i nacionalnošću, što je kod nas praksa, pa zato i nastaje kuršluz. Zato imamo situaciju u kojoj svjedočimo punim vjerskim objektima, a sve većom gomilom pogani od ljudi, ljudi bez empatije i emocija.
INTERVIEW.BA: Reditelj Ognjen Sviličić Vam je dodjelio glavnu ulogu u filmu „Bog u cipeli“ kako je bilo sarađivati sa njim, te ostatkom ekipe filma u Šibeniku, odnosno Dalmaciji?
SALKUNIĆ: Gospodin Sviličić je veliki mangup i znalac u svom poslu. Oduševio me svojim sistemom rada. Povjerio mi je tako veliki zalogaj, a da se nismo ni upoznali prije toga i biću mu zahvalna zauvijek. Imala sam sreću sto sam radila sa velikim profesionalcima. Svi smo imali isti cilj – da napravimo odličan film i radili smo zvjerski. Na setu se uvijek mnogo radilo, ali je bilo i zabavno. Snimanje smo počeli u Zagrebu, a nastavili u Šibeniku i na Murteru.
INTERVIEW.BA: Belma Vi igrate lik direktorice Doma za nezbrinutu djecu, koliko je bila zahtjevna ova uloga, sa čim ste se suočavali, te koliko Vas je na neki način možda ojačala ta uloga?
SALKUNIĆ: Igrala sam lik Danijele, koja je direktorica, zapravo ravnateljica Doma za nezbrinutu djecu. Uloga je zahtjevna i morala sam mnogo da kopam po sebi da bih otkrila da imam i takvu stranu za koju nisam ni znala da čuči u meni. To i jeste ljepota i draž ovog posla. I Danijela i samo snimanje su me ojačali u svakom smislu, jer sam, ako ništa bila dugo odvojena od svog djeteta. Cijelo to iskustvo mi je dalo krila i samopouzdanje, i da ništa drugo, bogata sam jer sam sebe pronašla i počela da poštujem još više.
INTERVIEW.BA: Rekli ste da je bilo jako izazovno kao glumački zadatak odigrati tu ulogu jer je karakterno suprotna od Vas?
SALKUNIĆ: Oh da, ta žena i ja nemamo skoro ništa zajedničko, osim “bosanskog šarma” koji se, ponegdje, provukao u filmu, a koji naši susjedi vole. Danijela je sve što ja nisam, zato je bio i izazov uhvatiti se u koštac s tim, ali i braniti takav lik, opravdati svaki njegov postupak i imati koncentracije toliko sati dnevno vladati situacijom iz njene perspektive. Velika je prednost činjenica da sam imala puno povjerenje u Ognjena koji me sjajno vodio i znala sam da neće dozvoliti da i najmanji ispad ili greška prođe. Vraćali smo beskrajno mnogo dok nismo dobili “ono” sa čim smo oboje bili zadovoljni. Znao je tačno šta želi, znao je pogotovo i šta NE želi, ali mi je, također, dao prostora i odriješene ruke da ponudim šta sam ja zamislila.
INTERVIEW.BA: Koliko je religija bitna stvar za jednog čovjeka, prvenstveno mislimo na mladu osobu a tiče se teme u filmu?
SALKUNIĆ: Religija je individualna stvar i pravo svakog pojedinca i, meni lično, je malo i neprijatno nekoga pitati o tome. Religija prvenstveno ima za cilj da nas učini boljim ljudima i da nas nauči pravila ponašanja. Može da bude vodilja, može da bude pokretač, može itekako da bude spas i utočište u teškim situacijama kroz koje prolazimo. Nikako se ne moze poistovjećivati s patriotizmom i nacionalnošću, što je kod nas praksa, pa zato i nastaje kuršluz. Zato imamo situaciju u kojoj svjedočimo punim vjerskim objektima, a sve većom gomilom pogani od ljudi, ljudi bez empatije i emocija.
INTERVIEW.BA: Šta očekujete od premijere koja je najavljena za narednu godinu? Koliko Vam je bitna filmska kritika?
SALKUNIĆ: O premijeri zaista ne mogu ništa da kažem, jer, prije svega, ne znam ni gdje će biti. Ono što mene raduje su neke druge stvari, a to je da ću se opet sresti sa tom sjajnom ekipom koja je radila na filmu. Film je u post-produkciji i svi se radujemo i nadamo najboljem. I da, haljinu sam već odabrala. Filmska kritika mi je važna zavisno od toga ko je piše. Komentare na moj rad sam čula i u samom procesu, jednako dobro prihvatim i pozitivne i negativne i ponosna sam na to što nisam sujetna. Ja sam profesionalac, tako su me na školi naučili. Kada film izađe, kritika svakakvih će biti, samo treba prozreti ko ih i iz kakvih pobuda piše.
INTERVIEW.BA: Radili ste na predstavama „Građanin plemić“, „ Oda radosti“, šta mislite da li ćete ovim filmskim angažmanom ponukati reditelje za novim ulogama i projektima?
SALKUNIĆ: Cilj svakog novog projekta koji radite, bilo to snimanje reklame, vođenje programa, snimanje filma ili bilo čega drugog što naš posao podrazumijeva je – da vas neko vidi. Ova uloga može da mi otvori velika vrata, a može i da se ne desi ništa, to je kocka i što se prije pomirite s tim, razočarenje će biti manje ukoliko se desi druga opcija. Korak po korak, film je snimljen, a šta će biti nakon premijere, vidjet ćemo.
