Zato Dodikov etno-bend na rentanje i može sa punim pravom pjevati na sred puta “Ovo je Srbija”, jer nema čovjeka koji će ustati i reći, ovo je autoput Bog vam pomogao, kakva crna Srbija???
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Od objavljivanja ovog teksta do izbora, ostalo je još četiri dana. Sitno. U entitetu Republika Srpska, to znači da je ostalo manje od stotinu sati da se narod svrsta, da se razvrsta i razdijeli na ljude i neljude. Manje od stotinu sati.
Sitno.
Ovi izbori jesu presudni, za razliku od mnogih drugih za koje se ofrlje govorilo da su presudni. U Banjaluci, u RS-u poslije 7. oktobra znaćemo u uncu ko smo, šta smo, šta nam je činiti i kuda idemo. Ako uopšte idemo. A ići ćemo u rodni kraj, ako se nešto ne promijeni. U rodni, biološki kraj ili kolektivno u Sloveniju.
Evo vam primjera, pa sami procijenite:
Ima li veće ljubavi od ljubavi prema djetetu?
Grupa Pravda za Davida odvojila je ljude od neljudi. Najjednostavnije rečeno, odvojila je one koji su aristotelovski ustali i rekli, draga mi je Republika Srpska, ali su mi istina, pravda i životi djece draži. U drugoj grupi su oni koji kažu, kada je u pitanju Republika Srpska, nema te istine i pravde, nema tog dječijeg života koji su iznad nje.
Prosto, jednostavno i tačno. Ljudi protiv zvijeri. Ljudska ljubav prema djetetu i istini naspram zvjerinje prema imaginarnom.
Nego, kad smo kod zvijeri i imaginarnog, Banjaluka je jedini grad u bivšoj zemlji u kojem su majke još tamo ‘91 ispred vojnog odsjeka protestovale i tražile, pazite sad, da im djeca ostanu u armiji i da se ne vraćaju sa ratišta kući. Majke. Tražile da djeca ostanu u vojsci. Dabome, želja im je ispunjena od strane tadašnjih srpskih vojno-političkih mesara i mnoge mati su svoju djecu u kovčezima dočekale.
Valjda se taj sumanuti “protest” može porediti sa ovim današnjim narodnim tihovanjem, ignorisanjem bitke jednog roditelja i čekanjem da Dodik “pomete” Davora Dragičevića sa Trga u Banjaluci.
Ko li vas je kleo, nije dangubio!
Hoćemo li svi zajedno prihvatiti ove što «metu» ljude, ove što stoje iz politike ubijanja, tlačenja, prebijanja, zastrašivanja? Ove kojima je nacionalni imaginarijum ispred života djece? Imamo 96 sati da razmislimo. Nije mnogo, ali nije ni malo. Po meni sasvim dovoljno vremena.
Primjer drugi:
Put u rodni kraj
Dodik otvara autoput. Kao da mu je ćaćevina, babovina. Kao da je on iz svog džepa iznjedrio pare na dobrobit naroda, pa pametuje ko će se kad, kako i za koliko novca voziti istim. A kad smo kod para, pare su posve precizno evropske i narod ih vraća. No to je najmanji problem. Otvaranje autoputa bio je jedan tužni, u kišom okupani skup. Jer, autoputevi u RS-u su spomenici megalomaniji jednog čovjeka. To nisu putevi, jer putevi osim infrastrukture, majku mu, zahtijevaju i ljude i robe koje putuju istim. A u RS-u, ko se provozao, vidio je prazne, avetinjski prazne asfaltne piste na kojima nema nikoga.
Možete testirati brzinu vašeg automobila, provjeriti «zanosi» li se auto u jednu i ili drugu stranu, možete stati, ubrzati, usporiti, možete sve to, jer je put samo vaš. Ne možete, sa druge strane vidjeti bilo koga, ne možete natočiti gorivo.
Jer.
Jer je narodu uniženom i osiromašenom puno platiti 4KM da bi se vozili putem- autoputem. Jer narod nema za ‘leba, nema za gorivo, pa mu one 4KM za autoput dođu kao čisto razbacivanje i bahaćenje. Pa se narod dovija i kojekavim prečicama ulazi na autoput. Da ga vidi samo, rekla bi pjevaljka. A, opet narod ne ide nikuda, osim kada bježi iz ove ekonomske raskoši. A od Banjaluke do Doboja nema gdje pobjeći.
Pa razumno, zaista razumno zvuče riječi predsjednika RS-a Milorada Dodika koji sam kaže da je put nacionalni, a ne ekonomski projekat. Iskreno, i pogubno, dabome.
Putevi koji su nacionalni projekti vode narod ili u izgnanstvo ili u pečalbu. Putevi takvi nemaju benzinske pumpe, odmorišta, toalete. Koji će im, kad njima nikog nema. Putevi takvi, velim jesu spomenici, a spomenici su namijenjeni mrtvim ljudima i živim diktatorima. Putevi ovi nemaju veze sa realnošću.
Hoćete li glasati za njih? Za graditelje sablasnih puteva od vašeg novca? Za puteve koji će oni i njihova djeca, eventualno koristiti, dok odmaraju od džetova i jahti i igraju se utrka ubraznja, a vaši potomci kradomice uzmaju crkavicu od vas, da vide put? Trebaju li vam oni koji su od zemlje napravili nacionalni tematski park uzdižući sebe u egocentrične visine, dok je narod p(o)stao tek brojka u ljudskom safariju?
Zato Dodikov etno-bend na rentanje i može sa punim pravom pjevati na sred puta “Ovo je Srbija”, jer nema čovjeka koji će ustati i reći, ovo je autoput Bog vam pomogao, kakva crna Srbija???
Sitno.
Ostalo je baš, baš sitno da se razbrojite. Da vidite ko je gdje.
Murtino vrijeme
I na kraju, a ovo parafraziram Ramba Amadeusa, ako birate između Kurte i Murte, izaberite Murtu, promjene radi.
Dosta Ramba, nego zaista izađite na izbore, izaberite svog favorita, neka neko i izabere Murtu, jer ne brinite, oni su Kurtu odavno zapikirali i radiće sve, dozvoljeno i nedozvoljeno da Kurta stane na vlasti, da jaši narod još četiri godine. Samo kvalitetnim jahanjem naroda Kurta ostaje i na slobodi.
Hoćete li Kurti pružiti sav taj luksuz? Na vama je.
Sitno Kurta, sitno!
