IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Pristanak na poraz

Ubismo se izmanipulisani predizbornim jadom, upirući prstom kobajagi hrabro u pojedinačne skandale, nečast, laganje i ulizivanje masama. Posebno onih koji se svakodnevno tim istim masama izruguju na najstrašnije načine. Rijetki to rade doista časno ne zato što su izbori pa je kurentno, već stalno i mimo izbora, sebe radi, čuvajući ljudskost drugačijih gabarita stečenih u drugim vremenima i školama, uz drugačije vrijednosti i ljude. Ogromna većina ostalih, možda i nesvjesni da nisu ono što su nekad bili, uglavnom i ne vide na šta su sve pristali danas. A pristali su na poraz. Mali, šutljivi, ponizni i spremni na trpljenje do samog kraja.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Sve mi je ovo palo na pamet minulih dana povodom događaja koji se čini groznim, a zapravo nije jer nije ni iznenađenje niti je pokrenuo ikakvu suvislu reakciju. Sem pojedinačne traume onih koje taj kolektivni jad direktno i bolno pogađa. A događaj smo očekivali sluteći da će eto biti baš ovakav, pa nam nekako na perverzno samoljubiv način ispotiha drago što smo pametni, pa pogodili da smo kolektivna govna. Riječ je o tzv. sudskoj presudi onom što je ubio dvije djevojke modernom “in” debilnom vožnjom usred grada, pa nakon toga napravio sijaset saučesništava vlastitom zločinu. Bježao, lagao, učestvovao u sistemu koji će ga čupati rugajući se elementarnoj ljudskoj i zakonskoj normalnosti, sve to uprkos bezbrojnim i očiglednim dokazima. Uz kupljene svjedoke i korumpiranu “pravdu” i za bobu postignutu i namještenu zastaru postupka…

Eto baš kao takav, događaj je sasvim reprezentativan za našu realnost. Političku, moralnu, državnu, mentalitetsku, vrijednosnu. Slučaj u kojem je taj bahati, cinični miš u krajnjoj liniji najmanje važan. A ipak je ogledalo onoga gdje, kako i u kojem smrdljivom a dostignutom ambijentu živimo upinjući se da ga produžimo uz ostalo i ispunjavajući iduće nedjelje “građansku dužnost” birajući među većinom onih što su provjereni majstori u fabrikovanju još bjednije budućnosti na razvalinama onoga što su nekada bili Društvo i Država.

Taj zapravo pomilovani dvostruki ubica sa pješačkog prelaza pred punim crvenim svjetlom semafora uz kobajagi neutvrđenu brzinu od 100 kilometara na sat, danas je dokaz ne samo da pravde više nema, već da živimo u realnosti u kojoj je ta činjenica kolektivno prihvaćena i adaptirana kriterijima sa kojima se bez problema živi. I bez ikakve volje za njeno preispitivanje. Nepostojanje pravde u svakom smislu tog pojma, od Aristotela do danas, više ne donosi kolektivnu nelagodu, niti priziva savjest. Naprotiv, pojedinačno i sve rjeđe istrajavanje na pravdi uprkos čoporu i njegovim prohtjevima, opasno je i prijeti. Nije to više ni samo u slučajevima velikih, organizovanih i javnih svinjarija poput ove pomenute, “pravosudne”, nego i u moru sličnih, svakodnevnih.

Psihologija kolektivnog poraza u gomili individualnih primjera neupitna je. Pita nedavno policajac što me je zaustavio jer sam prebrzo vozio, znam li šta sam uradio. Velim mu da znam, vozio sam brže nego se tu smije. Istinski zbunjen time, on će: Pa šta ćemo sad ? Kažem, ništa, vi uradite što morate, a ja ću ono što me sljeduje… Gleda me čovjek u nevjerici, možda konta i da je neka zamka, pa shvativši da ozbiljno mislim, kaže: Ne sjećam se kada mi je neko tako odgovorio. Neko odmah majku majčinu, drugi da znam li ja ko je on, treći otvoreno prijeti mojim poslom tutkajući mi

nekakvu “legitimaciju”, četvrti mi istim povodom traži ime šefa. I redovito tako, svakome to normalno… Vrati mi čovjek onda dozvolu, poželi sretan put uz malo sporiju vožnju, upozori da se pripazim desetak kilometara dalje, ima radar, i sve to uz zahvalnost što sam mu čudesno uljepšao dan…Dotle je došlo.

Drugi put, usred grada, “rutinska kontrola”. Em sam vozio koliko se smije, em imao sve ono, trokut, hitnu pomoć, sijalice itd. Dok mi je pregledao sve što treba, dva luksuzna “džipa” proletiše kraj nas dva puta brže nego što se smije. Pitam policajce vide li oni to pa ništa, a mene zaustaviše onako, bez ikakva povoda. Kaže jedan kao u povjerenju kako, naravno, vide da sam ozbiljan čovjek i miran, poslušan, a oni moraju nekoga zaustaviti i pregledati, takav im nalog. Vele, oni nabildani u autima kupljenim od lopovluka i droge znaju biti i brutalni…Što je sigurno, sigurno.

Nebitni primjeri za bitnu priču. Manji je problem što sudske mafije plešu kako im političke naređuju. Veći je što niko ne smatra da treba ustati, organizovati se, upitati ko nas vodi, gdje to živimo, od čega i kako. Jel’ od vjere, nacije, partije kao klana i mafije. Ili od nečega važnog za egzistenciju uz elementarni dignitet, za život u kojem se pravda definira kao sistem, poštenje, ne vrijeđanje drugog uz pravo svakome na ono što mu pripada…Tako nekako. Umjesto kolektivne legalizacije nepoštenja kao sistema i mudrosti, vrijeđanja drugoga kao dokaza identiteta i grabeži nezarađenog. I sve to dovedeno kolektivno do normalnog !

Sjetih se dana presude onom Sefiću i očajničkog poziva sestre jedne od ubijenih djevojaka: “Ponizili su nas toliko da bi se najrađe zapalila. Ko god može neka ide odavde…”

I otići će, cilj je postignut. Ne zbog samog poniženja kao takvog, već zbog kolektivnog pristanka na to poniženje u šutnji do mazohizma.

Prethodna vijest

Vlado Babić: Gradovi su postali mesto za protok automobila, a ne za mobilnost ljudi

Naredna vijest

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Sitno Kurta, sitno!