Vidim tri bosasnkohercegovačke raketne pedaline na grah-pogon, kako munjevitom brzinom od četvrt čvora glisiraju ka otvorenom moru. Čini se da su raspoređene u borbenoj formaciji.
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Stojim na Pelješkom mostu. Godina je 2025.Vjetar me blago zakosi svojim naletima. Ipak je ovo 55 metara visoko čudo. Gledam, automobili prolaze. Sjever i krajnji jug Hrvatske je spojen. Kinekska kompanija China Road and Bridge Corporation čini se, dobro je obavila svoj posao. Kako i ne bi za preko 500 miliona evra. Ovo arhitektonsko čudo je dugačko 2440 metara i predstavlja najveći građevinski poduhvat u ovom dijelu Evrope.
Maršal Đuro i neumske Foke
A onda pogledam dole. Vidim tri bosasnkohercegovačke raketne pedaline na grah-pogon, kako munjevitom brzinom od četvrt čvora glisiraju ka otvorenom moru. Čini se da su raspoređene u borbenoj formaciji. Obezbjeđuju gumenjak sa tri člana posade. Opet je šef smjene bosanskohercegovačkih pomorskih snaga, admiral Đuro odlučio da prošvercuje nešto prstaca na onaj švedski kruzer. Tačno se vidi da su arhitekte obezbijedile dovoljno širok prolaz između pilona za mornaricu moje zemlje. Koliko nazirem, sve tri pedaline potpuno sigurno su prošle ispod mosta, a i debeli Đuro u gumenjaku nije imao nekih većih problema. Do glava Đuri i neumskim Fokama u raketnim pedalinama falilo je nekih 48 metara, a do morskog dna pod mostom 28 metara.
Može komotno!
Gledam dole, pa razmišljam, ukoliko bih pljuno na pomorske snage moje zemlje, da li bih napravio prekršaj ili bi mi Đuro sa neumskim fokama poslao dronom mito, misleći da sam kakav EU policajac ili ekolog, zadužen za bivstovanje autohtonih prstaca u neumskom zalivu.
Nasmijah se. Preskočiću pljuvanje.
Evo, u uncu bi se mogao napisati u potpunosti realan scenario za ovakav kroki i za ovu godinu na Pelješkom mostu. Možda bi neko promijenio ime našeg admirala, možda bi nekome bile presmiješne raketne pedaline na grah-pogon, možda ih je previše. Jer, boga ti, ko će kupiti tri službene pedaline na ovu krizu i nestašicu. Kako god, mi smo jedna jadna, bijedna i tužna državica, koja je odavno od Neuma napravila baruštinu, koja nema luku, kojoj će uz dobro zdravlje i futururistički optimizam možda, samo možda gledati pedaline kao prolaze ispod Pelješkog mosta. I to ako im dozvole. Jer ipak je suicidalno upotrebljavati ova primorska sredstva na otovrenom moru.
A koliki su naši vlastodršci licemjerni pokazuje i fakat da BiH uredno iznajmljuje terminal u Luci Ploče, koja je inače u Hrvatskoj. Tako da je sudbina bare u Neumu poznata odavno svima. A koliko je Evropa licemjera pokazuje i činjenica da je odriješila kesu i iz svojih Fondova sufinasirala projekat mosta sa 360 miliona evra. No, da li je zaista Evropa licemjerna? Ili je riječ samo o staroj pragmatičarki, koja ima milijarde razloga da vjeruje kako je BiH sa svojim rukovodstvom potpuno nesposbna, ne da uvede istu tu državu u EU, nego je nesposobna da napravi luku u postojećem moru.
Na stvar!
Lađenje jaja u tuđim teritorijalnim vodama
Šta je sa mostom pitaće mnogi? Evo vam odgovora:
Bakir Izetbegović potpuno relaksirano 2013. godine govori kako “Hrvatska ima pravo na spajanje teritorija, može graditi most, ali taj most ne smije spriječiti pristup BiH otvorenom moru.”
A onda 2018. kobiva usplahireno vrišti “Gradnja Pelješkog mosta krši suverenitet BiH!”
Što će reći da je prvom u Bošnjaka stalo do pristupa Bosni i Hercegovini na otovreno more, koliko i do lanjskog snijega. Ili preciznije i temi prilagođenije, koliko i do Pelješkog mosta. Pa taj isti Bakir Izetbegović komentariše kako Hrvatska već duže od 12 godina izbjegava da sa BiH postigne dogovor o razgraničenju(sic!).
Dragi Bakire, pa šta je BiH strana radila tih 12 godina, osim što je ‘ladila jaja mimo BiH teritorijalnih voda? I sva istina i jeste, da kompletno BiH rukovodstvo zaboli donji dio ledja i za Neumom i za našim teritorijalnim vodama i za Pelješkim mostom. Jer, kad Bakira ovoliko «svrbi», onda i ne treba gledati srpskog i hrvatskog lučonošu naše gluposti. Za njih je Neum ionako u Hrvatskoj, pa ne treba dizati preveliku frku oko jednog mosta.
I tako nam je u svemu. Od diletanstke revizije optužnice Srbije za genocid, koja je pala kao sklepana koliba i koja je jednom za svagda uništila nade porodica ubjenih Srebreničana za istnom, pravdom i pravičnošću, do brige o Zapadnoj Hercegovini, koja je (p)ostala najhrvatskiji dio Hrvatske. Objektivno, zaboli Bakira donji dio leđa za sve što nije u Sarajevu. No, izborna je godina, ova, ne 2025, pa valja malo patriotski zajaukati na kamen temeljac Pelješkog mosta. Doduše četvrti ili peti kamen, ali to je već hrvatsko predizborno pitanje.
Ostaje, zaista, zaista gorak zaključak da oni koji vode ovu državu, jednostavno je ne doživljavaju kao svoju zemlju. Jer, da je doživljavaju i da su potrošili barem pola sata na izučavanje Prava mora, Hrvatska kao u slučaju razgraničenja sa Slovenijom, NE BI MOGLA da spriječi Bosnu i Hercegovinu da izađe na otovreno more. Ovako? Svi znate.
Pa će one pedaline sa početka priče biti zapravo optimističan san. A prstaci jedno blagougodno snoviđenje. Kako sada stvari stoje, Neumski zaliv će postati slijepo crijevo samom sebi, prstaci će biti lijepa uspomena, a pedaline će biti zamijenjene muljevitim traktorskim gumama.
Jer smo mi to tražili!
Gledam BiH sa Pelješkog mosta, te 2025. i vidim maglu.
