Svako treće dijete u Bosni i Hercegovini doživjelo je neku vrstu nasilja od svojih vršnjaka. Koliko god nevjerovatno zvučalo, podatak je istinit, a o njemu se jako rijetko govori. Još je nevjerovatnije da nasilje nerijetko prođe bez sankcija. Zeničanka Fata Alić i njen sin najbolji su dokaz toj tvrdnji. Sami su protiv svih. Za Interview.ba Fata Alić govori o svojoj borbi da spasi život svoga sina, o pomoći koju nije dobila i o načinima na koje im je to promijenilo živote.
LET IZNAD KUKAVIČJEG GNIJEZDA „Podigla sam privatne krivične prijave protiv roditelja čija su djeca vršila vršnjačko nasilje nad mojim djetetom. Također podigla sam privatne krivične prijave i protiv direktorice škole koju je pohađao u kojoj se sve ovo izdešavalo, kao i protiv pedagogice i policijske službenice, koja je pomagala roditeljima čija su djeca maltretirala moje dijete. Sada je sve u procesu. Država mi nije pomogla koliko je mogla, sve sam sama pokrenula.“
INTERVIEW.BA: Kada ste saznali da je Vaše dijete žrtva vršnjačkog nasilja i na koji način?
ALIĆ: Sve je počelo 2015. godine, smatrala sam da je to samo dječja igra. Dvojica starijih dječaka su počeli sa naguravanjem, psovanjem, vrijeđanjem i blažim oblikom tuče nad mojim djetetom. Moj sin je tada bio treći razred. Prvi put kad mi se požalio, rekla sam mu da se kloni tih dječaka, da ih zaobilazi, kao i svaka majka smatrala sam da je to sve samo dječije. Međutim, to je počelo prerastati u nešto više. Oni su uvidjeli da se on ne zna ni odbraniti, niti tuči. Kada sam vidjela da se to nastavlja, otišla sam kod učiteljice.
INTERVIEW.BA: Koja je Vaša prva reakcija bila, šta ste prvo uradili?
ALIĆ: Prvo sam se obratila sinovoj učiteljici. Rekla sam da su mu tražili novac, da su ga tukli, vrijeđali. Ona me uputila pedagogu. On je porazgovarao sa mojim sinom i dječacima koji su ga maltretirali. Svi dječaci uključujući i moje dijete dali su izjave i pedagog je rekao da će oni biti praćeni do kraja devetogodišnjeg obrazovanja. Međutim, tada je taj pedagog prestao sa radom u toj školi. Ništa se više nije dešavalo do početka četvrtog razreda. Ista djeca na isti način samo sa još ozbiljnijim prijetnjama nastavili su maltretirati mog dječaka. Prijetili su mu da ako se nekome požali da će ispaštati i njegova porodica za to. Dijete je šutjelo. Počeo je biti nervozan, neraspoložen, te nije htio da uči. Do tada bio je odličan đak, međutim petica u školi više nije bilo. Postao je nasilan i prema meni. Njegovo se ponašanje promijenilo. Tada je i učiteljica primijetila da se on promijenio. Jednog dana u aprilu mjesecu je izašao napolje i vratio se nakon samo 20 minuta. Pitala sam ga šta je bilo, rekao je kako mu je bilo dosadno. Samo je šutio. Pitala sam ga nekoliko puta je li sve uredu, govorio je da jeste. Sljedeći dan dok je bio pred ogledalom pogledala sam u njegov stomak, primijetila sam da je u stomak dobio udarac, poprilično jak udarac. Pitala sam ga šta je to, rekao je da je pao i počeo plakati. Tada počinje naša borba. Tada mi je prvi put sve ispričao.
INTERVIEW.BA: Koliko je trajala Vaša borba za istinu?
ALIĆ: Dva puta sam išla u školu, pokušavala sam na lijep način da se završimo sve ovo. Pitala sam kako nije moguće djecu zaustaviti na normalan način, međutim niko nije imao sluha za to. Tada sam otišla u policiju i od tada traje naša pravna borba koja još uvijek nije prestala. Sve imam zapisano i imam sve dokaze kroz šta moje dijete prolazi, te sve ustanove kojima sam se obraćala. Svaki put kada bismo se obratili policiji za pomoć, djeca koja su ga maltretirala su bila još opasnija.
INTERVIEW.BA: Koliko Vam je škola pomogla u Vašoj borbi?
ALIĆ: Škola mi nije pomogla nikako. Djeca koja su maltretirala mog sina nisu sankcionisana. Prošle godine sam se pismeno obratila Policijskoj Upravi Crkvice, Ministarstvu obrazovanja Zenica i školi koju je tada pohađao.
Od direktorice škole sam dobila pismenu izjavu da ta djeca više ne prave probleme, te da nemaju namjeru da išta poduzimaju protiv njih. A ja znam da i dan danas ti isti koji su maltretirali moje dijete, maltretiraju i drugu djecu. Moj je sin prebačen u drugu školu.
Na roditeljskom sastanku koji je organizovala direktorica škole na moj zahtjev prisustvovali su pedagogica i roditelji učenika koji su maltretirali moje dijete. Također na sastanak je pozvana i službenica policije koja je bila upoznata sa ovim slučajem od prvog dana kada smo se obratili policiji za pomoć. Ona je pitala direktoricu da li moje dijete može biti prebačeno u drugu školu. Na šta je direktorica rekla da može bez ikakvih problema i bez mog odobrenja. Roditelji djece koji su maltretirali moje dijete nisu se svi pojavili, kao razlog su naveli da su prezaposleni. Taj sastanak je ostavio traga na moje dijete i na cijelu porodicu. Zašto moje dijete da ide u drugu školu, zašto ne odgovaraju djeca koja su to uradila? Niko mi nije dao nikakav odgovor.
Svi su radili protiv nas. Najteže mi je bilo kada mi je sin rekao: „Mama kakva je ovo država da ja moram ići u drugu školu? Ja nisam nikome ništa uradio.“
INTERVIEW.BA: Kako je on sada? Sve to moralo je ostaviti traga.
ALIĆ: Preživio je šok. Ide psihologu i psihijatru. Strah, bol u stomaku i bol u nogama su svakodnevnica.
INTERVIEW.BA: Koliko Vam je država pomogla da istrajete u borbi?
ALIĆ: Ove godine, tačnije 21.6. sam bila na sudu, sa roditeljima čije je dijete pretuklo mog sina. Dobila sam presudu. Jedino je taj dječak prestao sa maltretiranjem. Ali on je samo jedan od grupe djece koja su maltretirali moje dijete. Podigla sam krivične privatne prijave protiv roditelja čija su djeca vršila vršnjačko nasilje nad mojim djetetom. Također podigla sam privatne krivične prijave i protiv direktorice škole koju je pohađao u kojoj se sve ovo izdešavalo, kao i protiv pedagogice i policijske službenice, koja je pomagala roditeljica čija su djeca maltretirala moje dijete. Sada je sve u procesu. Država mi nije pomogla koliko je mogla, sve sam sama pokrenula. Pošto mi policija nije pomogla, morala sam podići privatne krivične prijave. Bila sam i u Ministarstvu u Zenici, ali krivica se samo prebacuje sa jednog na drugog.
INTERVIEW.BA: Kao majka čije je dijete doživjelo vršnjačko nasilje šta poručujete drugim majkama?
ALIĆ: Savjetujem svim roditeljima da u 24 sata izdvoje bar sat vremena za svoje dijete, da ga pregledaju. Da vide da li ima nekih promjena na njihovim tijelima. Da razgovaraju sa djetetom. Ako uoče bilo kakve promjene na djetetu da na sve moguće načine pokušaju doprijeti do djeteta da im kaže šta mu je. Ne dozvolite da se ovo dešava. Nama je ovo promijenilo život. I ovo je samo mali djelić onoga što se dešava u državi. Nemojte sve što se dešava između djece pripisivati internetu i pubertetu, jer ružne i opasne stvari se dešavaju oko nas.
