Kao mala vaša kolumnistica se ložila na riječi pjesme “Nije za nju čovek ko ja, za nju je tip da je psuje i bije…” ne znajući da će se ložiti na nju i 20 godina poslije. Kako drugačije objasniti potrebu da skine gaće i namjesti se svakom malom diktatoru koji se popeo jednu stranačku stepenicu više u prirodnom poretku stvari?
Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba
Skidate li i vi gaće dragi moji čitatelji? Ja na primjer stalno skidam. Pa se još namjestim. Kad legne plata kupim neki podmazivač čisto da lakše prođe, a pred kraj mjeseca stisnem zube i molim se da plombe izdrže.
Mislite da pretjerujem? Evo da krenem nasumično…
Srebrenica 11 juli. Smijem li staviti cvijet ili ne smijem pitanje je sad. Jebat će me i rebnuti po plati neki no name urednik. Ako on preskoči tu je reisova sestra, Azemina, koja je patentirala cvijet Srebrenice i pokreće tužbe protiv majki iz Srebrenice koje ga “neovlašteno” proizvode i prodaju. “A sad skidaj gaće”
Članica sam partije. Vrlo sam vrijedna i predana. Muž i ja svake izbore dignemo kredit da imam bar 3 plakata i 1 letak ponuditi svojim glasačima. Slušam pozorno i pokorno šefa partije, uvijek glasam kako mi kaže jer vjerujem njemu, vjerujem u viziju koju nudi… Ove godine čekam da mi javi koja sam na listi. Kaže mi “divno 458 mjesto, računamo na tebe! Pare za tvoju kampanju? Ha ha ha uvijek si bila vickasta…ko daje pare za 458 mjesto? Otrči kupi tortu da počastim pobjedili su naši Engleze. A sad skidaj gaće.”
Obolila sam od raka. Pedeset godina plaćam zdravstveno. Odem na kliniku aparat ne radi dva mjeseca. Kad proradi upale mi duplu terapiju svaki dan, za moje dobro. “Doktore/ice zašto mi je muka? Nešto mi nije dobro, trebam li primati duplo zračenje svaki dan?” “Naravno da trebaš ti glupa ženo ko je ovdje doktor? Naši neispravni aparati, krvavi wc-i, tvoja kupovina zavoja, lijekova, infuzija…sve je to za tvoje dobro. A sad skidaj gaće…”
Javim se na konkurs na posao. Dobar sam, pošten student. Ispunjavam test u amfiteatru sa stotinjak svojih kolega, hej riječ je o državnoj službi. Malo sam i prestrašen dosta je monitora oko nas, šetaju među stolovima, paze da ne prepisujem. Jedan od njih se zaustavi kod kolege red iza. I krene mu prstom pokazivati prave odgovore. Stajao je tako dok moj kolega nije ispunio sva pitanja. Ako nije skontao gdje mu pokazuje, naglas bi mu rekao. Važno je da ne pogriješi. Dugo sam čekao rezultate konkursa, nisu stigli. Kolega me je odveo na kafu da proslavimo njegov novi posao. Uz šeretski osmijeh mi je rekao sad kad je u državnoj službi pripaziće me. “A sad skidaj gaće…”
Upisaće mi se mala ove godine na fakultet. Na belaju sam. Čitam po ovim portalima moraće da se oblači po nekom kodeksu. Gledali smo joj ormar, ima dosta majica kratkih rukava i nekih suknji. Moraću dići kredit da joj novu garderobu kupim. Odakle? Lakše bi nam bilo da se pokrije, ono skroz u crno, svaka ista haljina, kupim dvije, jednu nosi dok se druga pere. A i te su haljine vidim svakako budućnost sarajevskih studentkinja. A kad skine gaće, bar joj neće puhat po bubrezima.
