I hotel je toliko dobro radio da se Broj gostiju udvostručio u avgustu 1992. nakon što su mnogi prebačeni iz prenapučenog hotela Omarska koji je zatvoren zbog pritiska međunarodnog hotelijerskog lobija.
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Ovih dana digla se kuka i motika, pogotovo balijska i ustaška, e da bi dokazala svijetu kako je na Manjači poviše Banjaluke bio nekakav koncentracioni logor za Hrvate i Bošnjake. U toj histeričnoj pomami uhapšen je Dane Lukajić, koji je navodno optužen za ratne zločine jer je u toku rata još navodnije bio komandant logora Manjača.
Kakva gnusna i podla laž! Kakva ohola obmana! Pa svi dobro znamo da je u to vrijeme na Manjači radio hotel visoke B kategorije, a da je Lukaić bio direktor narečenog hotela. Hajmo malo faktografije, da zlotvorima zapušimo usta.
All inclusive smještaj
Hotel Manjača je osnovala JNA negdje 1991. kako bi obezbijedila mir, toplinu i rekreaciju za hrvatske turiste. Kada je nakon toga 1992. započeo turistički BUM u Bosni, otvorila se mogućnost za proširenje kapaciteta, te su luksuzno uređene smještajne jedinice primile veliki broj bošnjačkih zatvorenika. Pardon, turista. Bilo ih je toliko da su svojim brojem nadmašili hrvatske turiste. Nešto kao kontinentalni Tučepi. Narod nezahvalan, navalio kao mutav, a hotel i nema toliko smještajnih kapaciteta.
Pa opet pravedni direktor Lukajić sa svojim osobljem je nekako renovirao sobe, malo ih smanjio, ali je pazio sve vrijeme da niti jedan turista ne bude zakinut za prvoklasnu all inclusive uslugu.
Prema raspoloživim podacima hotel Manjača se sastojao od jednog odjeljenja nekadašnje stočarske farme koja je bila okružena ogradom visokom dva do tri metra. To je zato da prekobrojni (a bilo ih je) ne pokušaju na silu ući u hotel. Ovdje treba primijetiti visprenost direktora i pratećeg miroljubivog osoblja, koji su sve uradili da bi se podredili gostu i njegovim zahtijevima. Tako su i žiotinjsku farmu prilagodili istančanom ukusu hrvatskih i bošnjačkih turista.
Površina hotela bila je otprilike 240 puta 260 metara, a sama lokacija bila je takođe podijeljena na dva dijela. U njoj su se nalazile tri hotelske zgrade, zapravo nekadašnje staje za krave koje nisu imale grijanje. Ovo je ono što vam pričam o pregalačkom radu domaćina hotela. Improvizacije i preuređenje.
A, šta, nije bilo grijanja? Pa šta će vam grijanje na ljetovanju. Joj, jeste vi sitničavi. Kome je ikad trebalo grijanje na odmoru, neka prvi baci kamen. Ovaj klimu.
E, ali to nije sve, što ‘no reče top–šop narator.
Hotel sa šetalištem
Turisti su zauzimali prostor od oko 2 metra puta 70 cm, skupljeni u šest dugih redova od otprilike 80 osoba po redu. Između redova bilo je šetalište a ukupni kapacitet bio je otprilike 500 osoba po staji, pardon hotelskom krilu.
I šta sad?
Kao malo im bilo dva metra puta 70 cm? Pa jeste li vi vidjeli sobe u Makarskoj? I još je ovdje očuvana socijalna komponenta hotela. Nisu pravljeni pregradni zidovi, tako da se turisti mogu vidjeti, popričati, podijeliti tugu turističku, razmijeniti utiske, pa i otračati pokojeg čuvara. Ovaj recepcionera.
Ali zato šetalište! Ehej, pa ko je ikada imao u hotelu svoje šetalište. Spavaš li mirno Dubaiu i Abu Dabiju? Spavaš li mirno Laše Vegaše? Zamislite naveče kad se turisti skupe u svojoj staji, pardon objektu, pa se siti izdivane, pa krenu šetnicom, gore-dolje, lijevo-desno, njih 500. Pa to nema nigdje. A sve pod jednim krovom. Ni kiša, ni grad ni vrućine ih ne mogu omesti u intenzivnom turističkom šetanju i razgledavanju hotela. Kakav crni hiking.
VIP tretman za goste
Bivši gosti hotela Manjača opisali su da su sobe imale dva izlaza koja su čuvali vojnici, ovaj konobari sa psima. Nagazne mine su postavljene između dvije ograde koje su okruživale hotel i dijelile ga na dva odjela. Normalno da su imali pse i mine. Trebalo je čuvati svakog gosta i obezbijediti mu neophodan VIP tretman. I minama ga štiti od uljeza spolja. Jer, mir gosta i njegova kontemplativnost bili su prioriteti i hotela i hotelskog osoblja.
Barem jedan zarobljenik, ovaj gost je poginuo od eksplozije mine kada se previše približio pojasu ograde. Naravno da je poginuo. Pa ne može on jedan svojom egzibicionističkom odlukom da remeti mir njih 500.
I hotel je toliko dobro radio pa se Broj gostiju udvostručio u avgustu 1992. nakon što su mnogi prebačeni iz prenapučenog hotela Omarska koji je zatvoren zbog međunarodnog pritiska. Vidite o čemu se radi. Naime, hotelski lobi sa početka devedesetih bio je toliko ljubomoran na srBske hotelijere, da je slao kojekakve sanitarne inspekcije, koje su gle čuda našli mrtve, polumrtve i na smrt isprebijane i izgladnjele ljude u Omarskoj. Kao da se bilo kom hotelu u svijetu ne može desiti da batinama i izgladnjivanjem ubije nekoliko stotina ljudi u sezoni?!
A i kad smo kod gladi, pa i sami znate koliko je važno u današnjem svijetu biti i ostati fit. Gojaznost ubija! Ono i glad ubija, ali nije to na stvari. Pa zar hoćete visok holesterol, šećer preko 8, zar hoćete pretile ljude? E toga zahvaljujući najvišim nutritivnim standardima srBske turističke zajednice nije bilo niti u hotelu Omarska, niti u hotelu Manjača.
I vi bi sad hapsili direktora hotela? Vi bi sad hotel proglašavali koncentracionim logorom? Sram vas bilo! A evo još preciznih podataka, koje nam je dostavilo uvijek uredno i radišno osoblje hotela Manjača.
Gosti su imali između 18 i 60 godina. Prema procjenama, 80 % su bili Bošnjaci a 20 % Hrvati. Međutim, prema izvještajima, u hotelu su neko vrijeme bili ugošćeni i neki Srbi koji su odbijali ići na fakultativne ekskurzije po hrvatskoj i Bosni. Pa da, tako i treba! Nećeš na ekskurziju da upoznaš drugog i drugačijeg, onda ćemo te u logor, pardon u hotel sa Hrvatima i Bošnjacima. Što bi se reklo, ako nećeš na ekskurziju milom, hoćeš u hotel silom.
E, kamo lijepe sreće da se i danas primijenjuju ovako visoki standardi iz hotelijerske oblasti bratstva&jedinstva.
Pored toga, konobari su nosili uniforme JNA, dok su neki imali četničke kape ili oznake paravojne postrojbe „Beli orlovi“. Znate i sami koliko je to in. Retro je u modi, a hotelijeri iz Manjače su za to znali prije četvrt vijeka. Vizionari. Znali su kako zabaviti i sebe i goste.
Plenty of room at the Hotel Manjača
Otprilike 50-ak konobara je čuvalo hotel a bili su naoružani automatskim puškama, pištoljima i palicama. Svakih nekoliko sedmica, konobari bi se zamijenili novim osobljem. Pa naravno, već sam pomenuo kako je ovu ljepotu bilo nepohodno čuvati i štitit od ljubomorne rulje spolja. I to je stresan posao, pa je posve logično de se konobari mijenjaju. Zbog svog zdravlja i zbog sigurnosti zarobljenika, ovaj gostiju.
I naravno, prokleti hotelski ljubomorni lobi zatvorio je i hotel Manjaču krajem 1992. godine, kao onomad i hotel Omarsku. Ipak, uporni lokalni hotelijeri su zbog prijeke potrebe i velikog broja zainteresovanih bošnjačkih i hrvatskih turista, na kratko opet otvorili hotel u oktobru 1995, čisto da ih mine želja. Inače, kroz hotel Manjača prošlo je izmedju 3 i 5 hiljada prezadovoljnih turista. Mnogi su toliko zadovoljni da nikome ne govore za ovaj skriveni dragulj. Neki su bili toliko zadovoljni da su nestali, najvjerovatnije su otišli za Kraljevstvo Butan, ne bi li našli barem sličnu izolovanost od ostatka civilizacije. Pretpostavlja se da je takvih oko 550. Do danas im se zameo svako trag.
A kako su provodili vrijeme bošnjački i hrvatski turisti? Pa igrali su se sa str..ovaj konobarima društvenih igrica. Jedna takva zabilježena je iz prve ruke, od nekog turiste, ali o njoj više u apendixu*.
I vi bi da nam hapsite nekadašnjeg direktora hotela? Eno i Mile Dodik se osupnuo i zaprijetio da će Hrvati snositi posljedice zbog ovog zlodjela. Da li je pritom mislio da vraćanje rijeke Radobolje u prvobitno korito, kako bi Draganu Čoviću napakostio, nije poznato.
Kako god, od tada su nam ostali stihovi prezadovoljnih turista hotela Manjača, koji su pretočeni u pop pjesmicu:
“On a dark desert highway, cool wind in my hair
Warm smell of colitas, rising up through the air
Up ahead in the distance, I saw a shimmering light
My head grew heavy and my sight grew dim
I had to stop for the night
There she stood in the doorway;
I heard the mission bell
And I was thinking to myself,
“This could be Heaven or this could be Hell”
Then she lit up a candle and she showed me the way
There were voices down the corridor,
I thought I heard them say…
Welcome to the Hotel Manjača
Such a lovely place
Such a lovely face
Plenty of room at the Hotel Manjača
Any time of year, you can find it here...”
Apendix: Logor Manjača je bio koncentracijski logor[1] na planini Manjača u blizini Banje Luke kojeg su od 1991. do 1992. (a ponovno djelomično i u 1995.) vodile vojne snage Republike Srpske kako bi držale zatvorenike, hrvatske civile i vojnike tijekom Domovinskog rata i bošnjačke civile i vojnike tijekom rata u Bosni i Hercegovini. [2][3][4][5]
Logor je zatvoren krajem 1992. zbog međunarodnog pritiska, ali je opet na neko vrijeme otvoren u oktobru 1995. Procjenjuje se da je između 3,000[6] i 8,000[7] ljudi prošlo kroz logor. Broj ubijenih je nepoznat: Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije navodi da je neosporno utvrđeno da je barem 10 osoba ubijeno na toj lokaciji.[8] Druge procjene sežu i do 50.[7] Međunarodni sud pravde navodi da je u blizini logora pronađena masovna grobnica sa 540 leševa, koji su “vjerojatno iz Manjače”. [9]
*Jedan od preživjelih logoraša, svjedočio je kako je bio deportiran u „Betonirku“ pa potom u Manjaču, te o zločinima u logoru pred Tužiteljstvom BiH:
“U kamionu je bilo oko 60 ljudi. Nismo imali ni zraka, ni vode, niti smo imali prostora stajati. Kamion je bio pokriven ceradom, a napolju je bila jako visoka temperatura. Jedan čovjek je u trenutku povikao nekoliko puta Alah, i onda je utihnuo. U tom trenutku nismo znali o čemu se radi. Kasnije smo shvatili da su to bile posljednje riječi koje je taj čovjek izgovorio…Kada sam došao u „Betonirku“ bio sam preneražen. Zamislite, u garaži za jedno vozilo bilo je smješteno 40-ak ljudi. Bila je ogromna vrućina. Svakodnevno su nas tukli…Jedan me je cijelo vrijeme udarao čizmama. Natjerali su me da radim sklekove i kada bi se dizao dobijao bi udarce. Ukoliko bi pao od nemoći, nastavili bi me udarati. Povremeno sam gubio svijest…Kada sam sišao sa šlepera u dvorište logora Manjača ugledao sam kamion u kojem su se ljudi zbog velike vrućine ugušili. Bio je to grozan prizor.“ [10]
(WIKIPEDIA)
Ne ponovilo se nikome na svijetu!
