Dijana Mirojević: Uvijek sam maštala da odem u inostranstvo

Od djevojčice koja je imala astmu, preživjela rat, koja je osjetila nepravdu i predrasude, koja je izdržala rad na brodu, sama se borila za sebe u drugoj zemlji bez ikoga, učila novi jezik i kako živjeti sa različitim ljudima, vrijedno radila sve i svašta, Sarajka Dijana Mirojević stasala je do sretne i zadovoljne žene, zaslužne za sve vlastite uspjehe i pobjede. O odlasku je razmišljala i kada je imala 18 godina ali i sa 24. Nije željela živjeti u okovima nacionalizma, u skučenosti predrasuda i stereotipa. Željela je živjeti svoje snove i Sarajevo odlučila zamijeniti svijetom. Svoju priču počela je radom na kruzeru, a završila savršenim vjenčanjem na Sejšelima, a cijelu je ispričala za Interview.ba.

INTERVIEW.BA: Živjela si i obrazovala se u Sarajevu, uspješno završavala sve što si započinjala, ali si se onda odlučila snove ostvarivati daleko od zemlje i grada u kojem si rođena? Je li bilo teško donijeti odluku.

MIROJEVIĆ: Od svoje 18 godine sam maštala da odem negdje u inostranstvo. Moja poznanica je tada otišla u Ameriku da radi kao “au pair”. Ipak, roditelji su smatrali da nije vrijeme da idem nigdje jer sam tada studirala i znali su ako odem da studije vjerovatno nikad necu ni završiti. 2011. godine sam magistrirala i sa 24 godine sam opet razmišljala o odlasku.  Ljudi uvijek misle da mladi odlaze zbog nezaposlenosti, ali to nije uvijek tačno – ja sam željela promjenu. Sarajevo mi je postalo malo, skučeno, opterećeno nacionalizmima, stereotipima i predrasudama. Maštala sam da vidim svijet, da putujem, da budem samostalna, da steknem zivotno iskustvo i sutra kad ostarim da se sa ponosom i radošću sjećam kako sam živjela. Kao i svaku veliku odluku i ovu je bilo teško donijeti, ali uz podršku roditelja 2012. godine sam spakovala kofere i otišla.

INTERVIEW.BA: Sarajevo ti nije moglo ostvariti snove?

MIROJEVIĆ: Sarajevo je grad u kojem sam rođena, odrasla i 25 godina živjela. Kao i svaki drugi grad ima prednosti i mane i mene je definisalo u osobu koja danas jesam. Ali, ja jednostavno nisam osoba koja će govoriti da je to najljepši grad na svijetu i ne patim od neke posebne nostalgije, jer sam uvijek željela da spoznam više. Naravno, nedostaju mi porodica i prijatelji, nedostaje mi miris čarsije, bosanska kafica u šest popodne sa roditeljima, planinarenje na Bukoviku. Nedostaje mi naša priroda, jer je u ovoj pustinji nema. Ipak, Sarajevo nije moglo ostvariti većinu mojih snova, sto ne znači da neko drugi tu neće ostvariti svoje snove.

INTERVIEW.BA: Tvoj instagram profil ispunjen je fotografijama iz svih dijelova svijeta, za mnoge si inspiracija, primjer mlade osobe koja se ne plaši sanjati, ali i žene koja se ne boji uspjeti. Za tebe je uspjeh, kako si rekla, broj prepreka koje si uspjela prevazići… je li ih bilo mnogo?

MIROJEVIĆ: Voljela bih vjerovati da sam pozitivna inspiracija drugima, ali ne mislim da sam postigla nešto posebno u odnosu na druge ljude, jer svako od nas pravi sopstvene životne izbore. Ja sam imala tu sreću da moji snovi nisu ostali samo snovi. A svoj uspjeh vidim kroz prepreke koje sam prešla. Od djevojčice koja je imala astmu, preživjela rat, koja je osjetila nepravdu i predrasude, koja je izdržala rad na brodu, sama se borila za sebe u drugoj zemlji bez ikoga, ucila novi jezik, učila živjeti sa različitim ljudima, vrijedno radila sve i svašta, jer se birati nije moglo, do žene koja danas jesam. Ne kajem se ni zbog jednog izbora i odluke, jer moje dvadesete su bile jedna velika životna škola i ništa ja tu ne bih mijenjala.

INTERVIEW.BA: Magistrica si, novinarka, blogerica, živiš na više adresa, učiš i dijeliš znanje… Jesi li sada zaista sigurna da si napravila pravi izbor?

MIROJEVIĆ: Magistrica jesam, ali sebe ne vidim kao novinarku ili blogericu – za novinarstvo nemam žicu, a za blog nemam vremena, iako sam ranije često pisala. Voljela bih jednog dana objaviti knjigu, ali za sada je to i dalje san (smijeh). Iako trenutno živim u Dubaiju, to definitivno nije grad gdje se vidim u budućnosti. Možda ću se preseliti u Čile sa suprugom ili na Maltu, možda ćemo otići u Australiju ili Novi Zeland, a možda se na kraju vratim i u Bosnu. Neka budućnost bude iznenađenje. Promjena me nikad nije bilo strah i svaka nova je dobrodošla. Danas živimo u vrlo uzbudljivom vremenu kada imamo više mogucnosti nego ikada prije i sve što nam se nudi trebamo probati.

INTERVIEW.BA: Fotografije tvog bajkovitog vjenčanja nešto su na čemu ti mnogi zavide, san mnogih djevojaka. U stvarnosti je sigurno bilo i bajkovitije?

MIROJEVIĆ: Moj partner i ja smo odlučili da se vjenčamo sami, daleko od svih, bosonogi na plaži. S obzirom da živimo u Emiratima, izbor je lako pao na Sejšele jer su savršen izbor za partnere različitih nacionalnosti. Moj partner je Čileanac, a željeli smo intimno vjenčanje, bez previše administrativnih barijera koje bi sigurno pokvarile trenutak. Na sam dan vjenčanja sve bilo baš onako kako ne bi trebalo, ili nam se tada barem tako činilo. Padala je kiša, ja nisam imala sve što mi je trebalo,  njegov prsten nije odgovarao, kumove smo prvi i zadnji put vidjeli taj dan, ali smo ipak imali svoju bajku. Predivnu ceremoniju, nezaboravne uspomene i mnogo smijeha.

INTERVIEW.BA: Ono što te osim savršene lokacije i fotografija čini „drugačijom“ od djevojaka sa ovih prostora jeste i izbor partnera i njegovo porijeklo…Kako reaguje naša još uvijek tradicionalna zajednica na tvoje razbijanje predrasuda?

MIROJEVIĆ: Mene je jedino zanimalo mišljenje mojih roditelja, a s obzirom da se nikad nisu uplitali u moje odluke, tako je bilo i sa ovom. Shvatili su još davno da ja ne mogu živjeti prema njihovim očekivanjima i pustili su me da sama živim kako mislim da treba. Ipak, vrata mog doma su mi zauvijek ostala otvorena što mi je uvijek ulijevalo dodatnu sigurnos i pomagalo u donošenju svih odluka. Meni jednostavno nikad nije bila bitna nacionalnost, zajednica, religija, imovina, godine ili porijeklo. Ja sam njega svjesno izabrala, a kad je u pitanju ljubav tu pravila nema i ne treba biti. Koliko god ovo patetično zvučalo, svi smo mi ljudska bića, stanovnici planete Zemlje, pa sve ostalo. A u Dubaiju nikom nije bitno odakle si. Svi moji prijatelji u Emiratima su skoro u internacionalnim vezama ili brakovima i to ih je samo obogatilo novim iskustvima i pogledima na svijet.

INTERVIEW.BA: Posjećuješ Sarajevo, porodicu i prijatelje…Ima li promjena u ovom gradu? Poželiš li se vratiti i ostaje li to uglavnom na želji, ako ona postoji…?

MIROJEVIĆ: Ne mogu reći ni da ću se vratiti, ni da neću. Zavisi šta budućnost donese. Sarajevo mi nije odbojno, ali nije nesto posebno ni privlačno. Što sam starija više razmišljam o roditeljima, da li ću njima trebati i hoću li im moći pomoći. Što se tiče svega ostalog, lako se čovjek na sve navikne, a pogotovo na bolje. Ja osjećam da Sarajevo mnogo više sad volim nego dok sam u njemu živjela. Sada dođem kao turistkinja, prošetam čarsijom, pojedem ćevape, popijem kafu sa prijateljima i dragim ljudima, planinarim sa bratom, istražujem, družim se sa roditeljama.  Nemam vremena da me obuzmu loša energija, depresivnost, dosada i nezadovoljstvo kao sto se prije dešavalo dok sam tu živjela.

INTERVIEW.BA: Sanjamo li i ostvarujemo snove u Sarajevu i BiH ili samo životarimo i preživljavamo? Trebaju li i druge djevojke slijediti tvoj primjer i odvažiti se?

MIROJEVIĆ: Rekla bih da to sve zavisi od osobe do osobe. Neko je savršeno sretan ako provede cijeli život na jednom mjestu u svom zatvorenom svijetu. U Bosni ko se “snašao” moze živjeti lijepo, ukoliko ima mogućnosti da uživa,  otputuje, da priušti bar neki luksuz i ukoliko mu ne smeta nepravda, depotizam, korupcija i sveopsta trulost sistema. Moja jedina poruka jeste ‘Ukoliko niste zadovoljni time gdje ste, pomaknite se jer niste drvo’.

Najgore je samo sjediti, žaliti se i ne raditi ništa. Biti nesretan, a nemati hrabrosti probati nešto novo. Po meni, to je jednosmjerna karta do neproživljenog zivota i vječitog nezadovoljstva. Ja sam sretna trenutno tu gdje jesam, za mene je privilegija imati ovakav stil života i živjeti u sigurnom i uređenom gradu kojji nudi mnoštvo aktivnosti i mogućnosti. Trenutno imam sve sto mi treba, a rad i trud se na kraju uvijek isplate. Budućnosti me nije strah, jer kad čovjek napravi prvi korak poslije toga ga više ništa nece zadržati na samo jednom mjestu.

 

Prethodna vijest

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Krvava Šljivovica

Naredna vijest

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Prljavi bračni ples