Draga Republiko Srpska…Zovem se Kenan, iz Kozarca sam i idem u deveti razred. Dobio sam zadatak da napišem pismeni rad na temu „Republika Srpska u odbrambenom ratu“. Dobar sam đak, to odmah moram reći i danas bez pomoći interneta, udžbenika, društvenih mreža, ni ne započinjem pisati bilo šta. Tako je bilo i ovaj put. I još ozbiljnije.
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Sve moje zablude…
Odmah moram reći, kako sam bio u velikoj zabludi. Ali, zato i služi škola. Da se zablude izbrišu i prevaziđu. Da se otkrije istina. Evo do prije neki dan, ja sam mislio da su mi dedu, zajedno sa dajdžom, amidžom i hiljadama ostalih Prijedorčana četnici u ljeto 1992. godine ili pobili ispred kućnih pragova, mučki i bezdušno ili su ih odveli u koncentracione logore Keraterm, Omarska i Trnopolje.
Mislio sam da su tamo mučeni nevini ljudi na najsvripeije moguće načine. Mislio sam da su prebijani, silovani, glađu i žeđu iscrpljivani…Mislio sam da su na koncu tako obezdušeni, sa tijelima poput utvara, ti živi kosturovi ubijani. Mislio sam da su na koncu, zapravo na nekoliko konaca, njihove kosti premiještane, miješane, slijepljene i razdvajane, sve dok nisu završile u Tomašici, najvećoj evropskoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata. Mislio sam da tamo leže kosti mog dede, mojih predaka u drugom koljenu i još najmanje 300 ljudi. Samo u Tomašici. Mislio sam da su tamo svoj zadnji pokoj našli zemni ostaci pobijenog naroda nesrpskog iz Bišćana, Rizvanovića, Hambarina, Čarakova, Rakovčana, Zecova…
I to nije sve, draga moja Republiko Srpska!
Četnik, biće koga nema
U svojoj naivnosti, ja Kenan, dijete bošnjačko, umislilo je sebi kako je tamo nekakva nana, čini mi se da se zove Hava Tatarević iz tih istih Zecova ostala bez šest sinova i muža. Šta «ostala bez»?! Ja sam u svom bijesu i zaslijepljenosti čuo da su svi oni od strane četnika mučki ubijeni. Pa sam opet čuo, a uši su rađav aparat čini mi se, elem, čuo sam da su fudbalski klubovi sa Mataruškog brda devastirani na čudan način. Bilo je tamo nekoliko fudbalskih klubova. Zapravo šest. Bilo je utakmica, terena, okupljanja, na kojima bi im pozavidjela čitava bivša država. A, to mi je, Republiko Srpska komšiluk. I onda sam, eto čuo da je 200 fudbalera pobijeno. Ne dva, ne dvadeset, nego dvjesto. Ehej, pameti! Cijela jedna liga! Zašto? Zato što su se drugačije zvali, zato što su se na drugi način Bogu molili, zato što su…ne znam ni ja šta su.
Pa sam opet čuo, a sad znam da je to dio bošnjačke zavjere protiv nas dobrih Bošnjaka u Republici Srpskoj, pa sam čuo da su četnici na kućnom pragu u Trnopolju ubili Fikreta Hodžića, najboljeg jugoslovenskog bodibildera svih vremena. Kažu da je među ubicama bilo i onih koje je Fikret podučavao bodibildingu. Eto, tako sam čuo. A, svašta dječije uši čuju. Još i više i huđe i luđe. A, sve zbog proklete bošnjačke propagande.
Kako sam progledao
I tako bi i ostalo da nisam dobio ovaj pismeni zadatak. I sreća da je Google moćno sredstvo traženja. Dočim sam ukucao „Republika Srpska u odbrambenom ratu“, na ekranu ugledah prezentaciju knjige koja nosi upravo ovaj naslov. I to friško. Od prošle sedmice. Ooo, kako je to dobra knjiga. Kako ona otvara oči! Ovom prilikom posebno se zahvaljujem grupi autora, koji su stvorili ovo remek- djelo povijesnosti. A, najposebnije od svih, zahvaljujem se Borisu Radakoviću, koji je maestralno obradio temu rata na teritorije opštine Prijedor 1992. godine. Draga nastavnice, znam da se svaki sastav treba pisati svojim riječima, ali ću ovdje citirati Radakovića, jer je čovjek tako dobro objasnio čitavu situaciju:
«Na području Prijedora bila su formirana i tri sabirna centra Keraterm, Trnopolje i Omarska. Kroz te sabirne centre prošlo je više hiljada ljudi, uglavnom muslimana i Hrvata, od kojih su mnogi učestvovali ili bili umiješani u oružane sukobe. Sa njima je obavljeno oko 6.000 informativnih razgovora. Sabirni centri Keraterm i Omarska rasformirani su 21. avgusta 1992. godine, dok je Trnopolje ostalo u funkciji do novembra 1992. godine. Organizovano je više konvoja kojima su ljudi iz sabirnih centara bili prevezeni u pravcima Skender Vakufa, Bugojna, Karlovca i Gradiške.»
(str. 119)
Organizovano, turistički, autobusima u provaliju
Draga moja Republiko Srpska pa ja nisam imao pojma da su ovo bili sportsko-rekreativno-turistički centri, u kojima su se ljudi družili, zbližavali, podrobnije upoznavali, igrali društvenih igrica, a onda autobusima najviše klase razvoženi na atraktivne turističke destinacije poput pomenutih megalopolisa Bugojna, Skender Vakufa, Karlovca i Gradiške. Neki su čak bili i na vidikovcu Korićanske stijene. E, sad ne znam jesu li se pokliznuli ili je autobus sletio u provaliju, tek gubi im se svaki trag. Čudno je to, tragova nema, ali kostiju ima. Kažu najmanje stotinu mrtvih. Hmmm…Onda su to dva autobusa organizovano sletjela sa džade? No, da ne razbijam ja glavu sa tim, glava mi se ne razbila.
Nego, šta bi sa mojim dedom i još 3178 ljudi, koliko je pobijeno na teritoriji opštine Prijedor, prema podacima Udruženja logoraša? Nisu postali prvaci svijeta u bridžu, koji je valjada organizovan u turističkim sabirnim centrima. A, nisu niti stanovnici Gradiške, Karlovca, Bugojna, Skender Vakufa.
Mitske razmjere promaje
Sve mi se čini, draga moja Republiko Srpska, da je tog ljeta ’92 zavladala strašna promaja. Propuh od koga se dizla kosa na glavi, ko je kose imao. Moj dedo nije imao kose, ali čini se da je i njega pogodila promaja. Od promaje umro. On, dajdža, amidža i ovih ostalih 3175 Prijedorčana. Golema promaja!
Sreća, pa se na vrijeme osvijestih, draga moja Republiko Srpska. Mogao sam ostati doživotno u zabludi, da su te ljude pobili četnici. Doživotno ili da se izrazim u duhu sastava -dopromajno.
Apendix
Vrli čitatelju, ti sad misliš da je ovo fikcija, ali uskoro ovakav školski uradak može postati realnost. Evo, pedagozi u Republici Srpskoj uvode u devete razrede osnovnih škola, kao i treće i četvrte razrede srednjih škola lekcije o odbrambeno-otadžbinskom ratu. Na pitanje novinara, zašto to čini, ministar prosvjete RS-a, Dane Malešević imao je ingeniozan odgovor: „Mi želimo da svoju istinu ili naše viđenje proteklog rata prenesemo na učenike u Republici Srpskoj, jer u ovoj državi postoje minimalno četiri istine”.
Sad da li je ovo peta, hobistička istina jednog ministra nije jasno.
Jasno je da se ukazao zbornik grupe autora „Republika Srpska u odbrambenom ratu“ koji je izdao Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, a u kojem stoji i gore citirana budalaština o «sabirnim centrima».
Jasno je i to da je predsjednik RS-a, Milorad Dodik, po izricanju presude ratnom zločincu Ratku Mladiću rekao kako će učenje o srebreničkom genocidu biti izbačeno iz školskih udžbenika.
Jasno je i kako Republika Srbija, zajedno sa RS-om priprema nekakv svoj hibridni povijesni udžbenik.
Jasno je da na teritoriji Bosne i Hercegovine, države u kojoj je počinjen genocid NIJE usvojen Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida,
A, najjasnije od svega je da će u superbliskoj budućnosti, neki dječak, nazovimo ga Kenan učiti i pisati da mu je porodicu pobila promaja ili turoperaterska greška u razvoženju Bošnjaka te 1992. godine.
Mislite o tome!
