November 2017

Damir Šabanić: Nema nas puno, ali smo protiv većine

Po svemu sudeći, u BiH je vrlo lako kršiti zakon i provoditi koruptivne radnje, a da za to nikada ne odgovarate. Ovakav je približno zaključak Udruženja Justicia iz Srebrenika koje je u ime Mreže ACCOUNT provelo monitoring sistema javnih nabavki kroz koji se u našoj zemlji godišnje ukrade dvije milijarde KM. Damir Šabanić, predstavnik ovog udruženja, za interview.ba govori o mentalitetu koji je ovo omogućio te činjenici da pravosuđe nije zainteresirano da procesuira ovoliki kriminal.

NEMA SANKCIJA ZA KORUPCIJU “Kada razgovaramo sa predstavnicima pravosudnih institucija zbog čega se niko ne sankcioniše, onda dobijemo odgovor tipa da to nije tako lako i da procesuiranje u slučajevima zloupotrebe službenog položaja je teško dokazivo jer se traži direktni umišljaj. Potrebno je dokazati da je službeno lice prekršilo zakon iz loše namjere, a to je teško dokazivo, jer postoji mogućnost da je nenamjerno napravio grešku u proceduri javnih  nabavki.”

INTERVIEW.BA: Udruženje Justicia je nedavno uradilo monitoring javnih nabavki u BiH u okviru Mreže ACCOUNT. Utvrdili ste da čak 44% ugovornih organa to ne radi transparentno. Da li ste imali reakcije ovih ispitanika ili nekih drugih organa na vaše nalaze?

ŠABANIĆ: Procenat od 44 % se odnosi na ugovorne organe koji nemaju donesen ili objavljen  plan javnih nabavki, a plan javnih nabavki je, prema Zakonu o javnim nabavkama, propisan kao jedan od prvih uslova za pokretanje postupka javne nabavke. Iz tih rezultata je jasno vidljivo da skoro 50% ugovornih organa na samom početku postupka javnih nabavki rade na netransparentan način. Ako smo utvrdili da pri samom početku procesa skoro 50% ugovornih organa provodi postupke javnih nabavki na netransparentan način, onda zamislite šta se sve dešava prilikom provođenja postupaka javnih nabavki od početka do kraja. Prilikom praćenja postupaka javnih nabavki u BiH dolazimo do saznanja da ugovorni organi u BiH uglavnom koriste manjkavosti i propuste samog Zakona, ali da veliki broj njih svjesno i bez bojazni krši i one članove zakona koji su dobro definisani u cilju sprečavanja koruptivnih radnji.

Što se tiče reakcija od strane ugovornih organa na naša istraživanja, slobodno možemo reći da tako nešto i ne postoji, ali to nas i ne iznenađuje. Ovo iz razloga što nam šutnja od strane ugovornih organa jasno pokazuje da se oni baš i ne zamaraju previše ovakvim statistikama koje ukazuju na njihovo netransparetno poslovanje, jer znaju unaprijed da neće snositi nikakve posljedice zbog toga.

Ono što nas zabrinjava jeste to da nema reakcije od strane organa gonjenja, a generalno i javnost u BiH nije previše zainteresovana za problematiku visokog stepena korupcije u javnim nabavkama, kao i općenito za pojavu korupcije u našem društvu. Očigledno je da smo postali društvo koje je jako tolerantno na spoznaju da izabrani predstavnici svih nivoa vlasti na nelegalan način povećavaju svoje lične finansijske doprinose na štetu građana, i to onih građana koji su ih birali i koji im daju platu kako bi radili u njihovom interesu. Možda se građani oslanjaju na “pravnu državu”, i trebaju se oslanjati ukoliko takva postoji, ali ako ne postoji potrebno ju je stvoriti i to što prije.

INTERVIEW.BA: Da Ii su, po vašim saznanjima, ikad izrečene sankcije organima i preduzećima/ rukovoditeljima koji ne poštuju zakon o javnim nabavkama? Koliko netransparetne javne nabavke koštaju građane BiH?

ŠABANIĆ: Ne. Da je tako nešto često u praksi, situacija bi bila sasvim drugačija kada su u pitanju  javne nabavke. Upravo nedostatak sankcionisanja i procesuiranja odgovornih lica koja vrše zloupotrebe pri procesima javnih nabavki jeste i najveći problem kada govorimo o korupciji u javnim nabavkama. Postoje možda pojedinačni slučajevi, ali takvi slučajevi su uglavnom  obračuni unutar stranačkog neslaganja, i nisu za primjer i opomena drugim licima kako ne bi zloupotrijebili svoj položaj, jer ne zaboravimo da većina zlupotreba i koruptivnih radnji u javnim nabavkama se dešava po instrukcijama političkih stranaka u vlasti preko ugovornih organa na koje su te iste političke stranke postavile svoje stranačke podanike. 

Kada ugovorni organ prekrši Zakon i za to ne bude sankcionisan onda je jasno da imamo ozbiljan problem u društvu, a taj problem se ogleda u tome da organi gonjenja ne rade svoj posao i kao posljedicu toga imamo stanje da se kroz procese javnih nabavki ukrade oko 2 milijarde konvertibilnih maraka na godišnjem nivou.

Kada razgovaramo sa predstavnicima pravosudnih institucija zbog čega se niko ne sankcioniše, onda dobijemo odgovor tipa da to nije tako lako i da procesuiranje u slučajevima zloupotrebe službenog položaja je teško dokazivo jer se traži direktni umišljaj. Potrebno je dokazati da je službeno lice prekršilo zakon iz loše namjere, a to je teško dokazivo, jer postoji mogućnost da je nenamjerno napravio grešku u proceduri javnih nabavki. Uglavnom, i trenutno neuređeni  sistem pravosuđa i zakona ide u korist razvoja koruptivnih mehanizama pri procesima javnih nabavki u BiH.

INTERVIEW.BA: Vi inače dolazite s druge strane spektra ove teme, da tako kažemo, umjetnik ste, jedan od rijetkih kipara u ovoj zemlji. Kako je došlo do toga da kipar radi na monitoringu javnih nabavki? 

ŠABANIĆ: Umjetnici obično biju bitke na dva fronta. Jedan front je unutar njih samih, a drugi front je u vanjskom svijetu. Za bitke koje vodim sa samim sobom imam dovoljno kamena da klešem, ali za vanjski svijet nemam pa sam morao da pronađem drugi način. Taj drugi način podrazumijeva jednu vrstu društvenog aktivizma. Već dugi niz godina radim u nevladinom sektoru, a susret sa javnim nabavkama počeo je 2014. godine kada je stupio na snagu novi zakon.

Nije to bila ljubav na prvi pogled, ali u to vrijeme nije bilo velikog broja zainteresovanih da se bavi problematikom javnih nabavki, a mi iz Justicie smo smatrali da su javne nabavke u BiH jedan od većih problema društva, jer korupcija u javnim nabavkama  odnese velike količine novca budžetskih korisnika, što za posljedicu ima destruktivan uticaj na socioekonomski razvoj zemlje, a samim tim i na sve druge bitne segmente jednog društva počevši od zdravstva, obrazovanja, razvoja, nauke, zapošljavanja, kulture i dr. Dakle, prije tri godine sam se upustio u tu avanturu sa javnim nabavkama i drago mi je da jesam. Iako je monitoring javnih nabavki u BiH veoma težak i kompleksan posao, lakše se podnosi kada znate da radite ispravnu stvar. 

INTERVIEW.BA: Zašto je važno da umjetnici budu angažovani, posvećeni jačanju društvenih vrijednosti, čak i akteri promjena?  

ŠABANIĆ: Osobe koje su sklone umjetnosti obično nisu praktične, ali su sklone maštanju, razmišljanju i njihova percepcija stvarnosti koja ih okružuje je drugačija, i uglavnom za nijansu odstupa od uobičajenih obrazaca poimanja stvari. Vrlo je važno da umjetnici budu angažovani jer većina umjetnika se ne prilagođava nijednom sistemu i oni imaju vrlo istančana čula i lako uočavaju nepravilnosti, nepravdu i spremni su o tome govoriti i upozoravati na iste ili predlagati bolja rješenja od postojećih. U svakom slučaju, oni ne miruju i ne treba ih sputavati jer oni vode ka progresu. Iz tog razloga ne treba dozvoliti da takve osobe završe negdje na margini društva ili socijalnoj izolaciji, nego im je potrebno dati šansu da se bore i iznesu svoje stavove i ideje sa ciljem donošenja pozitivnih promjena u društvu.

Baš ovih dana provodimo završne aktivnosti na jednom međunarodnom projektu koji se zove  Artist@Work i njegova implementacija kreće u januaru 2018. godine. Projekat se realizuje u partnerstvu organizacija iz BiH, Italije i Francuske i okuplja 120 umjetnika iz sve tri zemlje koji će godinu dana stvarati na temu “kreativnošću protiv korupcije i socijalne nepravde” koristeći strip, fotografiju i video kao medije izražavanja i stvaranja. Sva djela nastala u ovim radionicama bit će promovisana na evropskom nivou u okviru internacionalne kampanje. Jako smo ponosni na ovaj projekat i nadamo se da će umjetnici svojim stvaralaštvom uspjeti skrenuti pažnju javnosti širom Evrope na problem pojava korupcije i socijalne nepravde.  

INTERVIEW.BA: Kojeg umjetnika/koje djelo preporučujete mladima koji žele subverzivno razmišljati i djelovati?  

ŠABANIĆ: Moje lično mišljenje jeste da jedno djelo ili jedan umjetnik mogu potaknuti početak procesa subverzivnog razmišljanja, ali za subverzivno djelovanje je potrebno mnogo više saznanja, promišljanja i učenja da bi mogli biti donosioci nekih novih pozitivnih promjena u društvu. Umjetnost je veliki pokretač stanja duha, razmišljanja i svijesti, i mladima bih poručio da se prepuste svim sferama umjetnosti kroz dobru muziku, knjige, film, fotografiju, slikarstvo itd. i nakon nekoliko godina konzumiranja i malo sreće shvatit će neke univerzalne ljudske vrijednosti i postati zaštitnici i provoditelji istih.

INTERVIEW.BA: Opišite Udruženje Justicia u manje od 10 riječi. 

ŠABANIĆ: Nema nas puno, ali smo protiv većine J

Mirhunisa Zukić: Vlasti ne reaguju na izvještaje o iseljavanju građana iz BiH

Unija za održivi povratak i integracije u BiH već godinama strpljivo bilježi iseljavanje stanovništva iz zemlje i upozorava na katastrofalne posljedice koje će to izazvati, posebno u nekim regijama koje su ekonomski svakako siromašne. Nikakvog odgovora vlasti nema, osim demantija Federalnog zavoda za statistiku koji kaže da se brojke preuveličavaju. Predsjednica Unije Mirhunisa Zukić za interview.ba objašnjava zašto su brojke o masovnom iseljavanju ipak tačne te kakva je struktura ljudi koje, po svemu sudeći, gubimo zauvijek.

BOLJA BUDUĆNOST JE NA ZAPADU “Odlaze prije svega jer ovdje ne vide bolju budućnost. Klima koja vlada u BiH, kako ekonomska, tako i politička, odavno  je deprimirajuća, tako da naše građane lako privuku poslovne ponude iz evropskih zemalja, najčešće Njemačke, Austrije, Slovenije i Švedske. Posebno  zabrinjavajući je odlazak mladih, sve je više i onih sa tehničkih fakulteta iz Sarajeva, Mostara, Banje Luke i drugih gradova koji imaju fakultete koji nude obrazovanje koje Zapad traži.” 

INTERVIEW.BA: Federalna agencija za statistiku nedavno je demantirala vaše navode o masovnom odlasku stanovništva i napominje da je područje ovog entiteta od 2013-2016. napustilo svega 10.000 ljudi. Kažu da je vaša brojka preuveličana.

ZUKIĆ: Federalni zavod za statistiku je iznio podatke o osobama koje su napustile BiH na temelju odjava sa mjesta prebivališta, odnosno na temelju prijava u mjestima odlaska. Mi se nismo fokusirali samo na porodice koje su se odjavile nego smo obilaskom terena popisivali porodice koje su otišle a ostale su još prijavljene u BiH. Također, nismo se fokusirali ni na porodice čiji su članovi privremeno otišli van zemlje, na 2-3 mjeseca, a takvih je isto mnogo.

Također, nismo u obzir uzimali ni paušalne izjave ljudi koji su nam govorili koliko je osoba otprilike napustilo BiH, nego smo se bazirali na osobe koje žele da ostanu u drugim državama i za koje su nam njihovi članovi porodica, koji žive u BiH, dali te informacije. Naravno, tu su bile uključene i druge institucije sa kojima smo o tome razgovarali, što sam ranije i navela.

Želim da napomenem da se nama, nakon objave podataka Federalnog zavoda za statistiku, javilo mnogo ljudi koji žive van BiH da nas pitaju šta to znači odjaviti se. Kada smo im objasnili procedure, rekli su nam da su oni samo uzeli pasoš i otišli bez ikakvih odjava.

INTERVIEW.BA: Kakve reakcije imate od vlasti? Da li vaši izvještaji utječu na njihov radu u smislu shvatanja ozbiljnosti problema?

ZUKIĆ: Nismo imali nekih posebnih reakcija od strane institucija vlasti, osim pojedinačnih dopisa od nekih općina koje su tražile da im dostavimo podatke za njihove općine. Naravno, pratili smo reakcije lokalnih vlasti i do sada smo upoznati da je jedino opština Derventa na zadnjoj sjednici Opštinskog vijeća tematizirala ovu problematiku.

INTERVIEW.BA: Šta ste doznali od ljudi na terenu, šta je njima uistinu najveći problem koji ih tjera iz zemlje, postoje li institucije koje im žele pomoći?

ZUKIĆ: Odlaze prije svega jer ovdje ne vide bolju budućnost. Klima koja vlada u BiH, kako ekonomska, tako i politička, odavno  je deprimirajuća, tako da naše građane lako privuku poslovne ponude iz evropskih zemalja, najčešće Njemačke, Austrije, Slovenije i Švedske. Posebno  zabrinjavajući je odlazak mladih, sve je više i onih sa tehničkih fakulteta iz Sarajeva, Mostara, Banje Luke i drugih gradova koji imaju fakultete koji nude obrazovanje koje Zapad traži.

Oni lako nađu mjesta i za doškolovanje i za završavanje fakulteta i za zapošljavanje.  Ono što smo kroz rad na terenu također primijetili jeste da se brzo snađu, budu dobro prihvaćeni, a i njihova egizistencija ubrzano postaje zadovoljavajuća. Također, odlazi nam ogroman broj žena koje se prekvalifikuju i završe kurseve jezika, ovdje konkretno mislim na odlazak medicinskih sestara, njegovateljica u Njemačku.

INTERVIEW.BA: Najavili ste i obraćanje Predsjedništvu BiH posebnim pismom i predlaganje mjera za zaustavljanje odlaska stanovništva. Koje bi to bile interventne mjere, s obzirom da imate uvid u situaciju na terenu?

ZUKIĆ: Proslijedili smo dopise prema članovima Predsjedništva BiH sa apelom da obiđu Bosansku Posavinu i da se na taj način upoznaju sa alarmantnom situacijom na terenu kada je riječ o masovnom iseljavanju bh. građana. Također, uputili smo i zahjev prema poslanicima Parlamentarne skupštine BiH da organizuju tematsku sjednicu o iseljavanju bh. građana kako bi se donijeli konkretni zaključci i stvorili mehanizmi za kreiranje povoljnijeg ambijenta u državi i da se izradi strategija za zaustavljanje odlazaka bh. građana. 

Nama nije cilj da se uvedu zabrane odlaska iz BiH, to je van svake pameti, jer ćete uvijek imati ljude koji žele da odu bez obzira na situaciju, ali se mora stvoriti povoljni ambijent za one koji žele da ostanu ali su primorani da odu. Evo, prije nekoliko dana je Banju Luku napustilo oko 200 mladih osoba koji idu raditi u Slovačku za 500 eura mjesečno. Vjerujem da bi svaki ovaj mladi čovjek ostao da živi u BiH da mu neko obezbijedi radno mjesto sa platom od 500 eura, pa možda čak i manjom. 

GLAVNI FOKUS UNIJE – EKONOMSKA ODRŽIVOST

Unija za održivi povratak i integracije u Bosni i Hercegovini u svom sastavu ima 104 lokalna udruženja/udruge, zemljoradničke i poljoprivredne zadruge u BiH i van nje. Unija je osnovana 1993. godine i od tada radi i djeluje aktivno na cijelom području zemlje. Kroz svoje djelovanje i rad Unija je izlobirala rekonstrukciju 317.000 stambenih jedinica. Od 2011. godine Unija je svoj fokus stavila i na mlade (prvenstveno u ruralnim sredinama) koji dolaze iz porodica povratnika i raseljenih lica. Tako je Unija kao partner UNICEF-a, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH,  Američke ambasade u BiH i Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica educirala 1.593 mlade osobe (povratnici i raseljena lica) o životnim vještinama i ključnim kompetencijama za tržište rada sa područja 25 gradova u BiH.

O radu Unije za održivi povratak i integracije u BiH više možete saznati putem web stranice http://www.uzopibih.com.ba

Elvis J. Kurtović: Pokušavam ženama da otvorim oči, jer su u duši jako dobre

Elvis J. Kurtović (Mirko Srdić) je jedna od nekadašnjih najvećih r’n’r zvijezda bivše Jugoslavije, bh. tekstopisac, kompozitor, jedan od osnivača pokreta Novi primitivizam (New Primitivism), vođa i osnivač grupe Elvis J. Kurtović & His Meteors, a danas muzički urednik na Radiju Sarajevo. Rijetko razgovara sa medijima, a za interview.ba pričao je otvoreno o tome zašto novi primitivizam još živi, kako to da živimo ono o čemu su pričali Nadrealisti, daje savjete ženama o finim muškarcima i kaže da bi vrlo rado upoznao jednu radi zajedničkog života (kod nje). Na Eurosong bi da pošalje Kalesijske zvuke u pratnji seksi pjevačice.

FINE CIPELE NE ČINE DOBROG MUŠKARCA: “Pokušavam ženama da otvorim oči, jer su u duši jako dobre. One puno pate zato što griješe u svom životu i druže se sa ženama, što nije dobro. Trebaju više da se druže sa muškarcima. Pokušavam da im dam i savjet da ne cijene muškarce po nekim svojim ženskim kriterijima već čim on ima dobre cipele i fin je, bježi od njega. Prave muškarce baš briga za cipele.”

INTERVIEW.BA: Sad već davnih 80-ih nastaje Elvis J. Kurtović & His Meteors i duh “Novog primitivizma”. Novi primitivizan je aktuelan i poslije 20 godina – zašto i čemu?

KURTOVIĆ: Na žalost zato što se ništa bitno novo nije pojavilo. Baš sam danas na svom Facebook profilu postavio utakmicu koje se sjećam. Danas je tačno 50 godina kako su “Sarajevo” i “Manchester United” igrali u osmini finala Kupa šampiona. George Best i Bobby Charlton su došli na Koševo i bilo je puno. Sarajevo tada uopšte nije imalo televiziju pa su reportažna kola došla iz Zagreba. Tada sam kao mali mislio da će to biti standard i da će “Sarajevo” stalno igrati protiv “Manchestera” : “E, ovaj put su pobijedili, a idući put će “Sarajevo” njih da dobije”. Problem je što se nije pojavilo nove dobre muzike, tako da se stara muzika sluša. Sama činjenica da Audicija puni dvoranu nakon 35 godina govori da se nije pojavilo ništa, osim par iznimki. Svuda u svijetu sve puca od novih albuma, filmova, a kod nas – skoro ništa. To je tužna istina.

INTERVIEW.BA: Kako objašnjavate da danas praktično živimo scenarije koje su Nadrealisti obrađivali ranih 90-ih?

KURTOVIĆ: Izgleda da je svijet luđi od onoga što smo zamišljali. Doktor Karajlić se uvijek predstavljao kao dr. psihohemije s univerziteta na Sokocu. Znaš, danas koliko ima tih univerziteta, to je postalo upiš! Mislim da samo Bijeljina ima jedno 20 ekonomskih fakulteta (smijeh). Tolika pohlepa i ljudska glupost da ne možeš uopšte da vjeruješ. Ljudi su još luđi nego što mislimo. Vidite šta se sve dešava i šta ljude u svijetu interesuje i šta oni gledaju. Ne znam koliko je ljudi gledalo onaj najgledaniji film na našim prostorima “Severinin pornić” – šta bi neko trebao da se interesuje šta dvoje ljudi rade u svojoj spavaćoj sobi? Zašto je to toliko interesantno meni nije jasno, a svi su ga vidjeli. Mi smo znači lupili neku glupost, a ljudi su još gluplji i pokvareniji nego što bilo ko može da pretpostavi.

INTERVIEW.BA: Rock’n’roll se sad mnogo manje sluša… Da li je “crk’o rock’n’roll”?

KURTOVIĆ: Ne samo muzika, nego i dramska umjetnost, film i tv serije. Nema više obrazovnog programa, programa za djecu, nema više ni kvizova. Sve je to izumrlo. Ostali su samo ovi reality show programi gdje nema ni scenarija, nego ubaciš par ljudi gdje se nešto svađaju i paparazzo televizija. Problem je u tome što se društvo raspalo. U nekoj Švedskoj ili Holandiji su zabranjene sapunice. Nema tamo španskih serija. Ova mala od moje rodice kad je došla, gleda ove serije i kaže: “Ovu vidjela u “Gloriji”. Ovo je Roberto, on je jako zao.” Mama sad konta da li da joj to zabrani da gleda, ali kad se ona vrati u Švedsku, ona će to sve zaboraviti. Oni i Holanđani su zaključili da ljudi zaglupljuju ako to gledaju i zato to ne daju. Lupam, da bi u Švedskoj otišao na koncert,recimo, Ace Lukasa u Zetru, oni bi vjerovatno natjerali tu omladinu da prođe kroz muzej da se upišu na kontrolnim tačkama, možda bi ih čak i nešto ispitali. Ako bi to uradili, onda bi im pri izlasku iz muzeja dali pravo da kupe kartu za koncert Ace Lukasa…

INTERVIEW.BA: U ratnim godinama je postojala alternativna muzička scena koja je bila bogatija u odnosu na ovo što sad imamo (Rock Under Siege). Šta se desilo?

KURTOVIĆ: Desilo se to da je Bosna i Hercegovina izolovana. Mi muzičari smo prije rata živjeli od ostalih dijelova bivše Jugoslavije. Išli smo u Beograd, Zagreb, Ljubljanu i Skoplje i tu smo svirali koncerte. Ovdje u BiH imaš možda samo dva, tri grada gdje možeš svirati. Premala je država da bi ti mogao profesionalno time da se baviš. Ljudi kad se ožene i dobiju djecu, kad ih uhvati ovaj kapitalizam, oni nemaju snage naveče da sviraju. Bave se djecom, gledaju kako da prehrane svoje familije i nemaju vremena više da sviraju. Osim ako hoće da pobjegnu od žena… Vidite i naš sport propada. Nekadašnji prvak u košarci “Bosna” neki dan je izgubila od prvaka Njemačke sa 53 razlike.

Ova vlast ne dozvoljava ljudima, privatnicima, da pomažu umjetnike i sportiste, da im se to odbije od poreza. Oni hoće sve pare sebi. Daj ti prvo plati porez, a oni određuju ko će dobiti pare. Što kaže jedan moj prijatelj kad je išao da traži neke pare za svoj jazz bend kod tadašnjeg ministra za kulturu: “Ljudi, sad su mi bili karataši, morao sam im dati pare.” Znači, morao je karatašima dati pare, oni su jači od muzičara…

Kako bih rekao…imaš jednu državu koja je sama sebi svrha, gdje se ništa ne proizvodi, privatnici su ugušeni, ne postoji kultura, ne postoji sport, ne postoji ništa. Postoje samo ljudi koji rade u tim državnim firmama, u tim predsjedništvima i kantonima, sjede i uzimaju lovu.

A ljudi koji uplaćuju porez i koji stvarno pokušavaju nešto da privređuju, njima je jako teško.

Vratimo se na sport. Kad sam bio mali, kad sam trenirao rukomet, mi bi dobili od “Sofke” neke tene, džaba opremu, išli u kamp u Zaostrogu 15 dana džaba. Danas roditelji moraju da plaćaju 100, 200 maraka da im djeca treniraju neke sportove. Sad se sve bazira na novcu i otimanju para od ljudi. Doduše – i ja bih otimao – ali sam preslab…

INTERVIEW.BA: Kažete da ste “prvi poslijeratni spiker”, imate svoju radio emisiju. Šta održava radio u eri interneta i društvenih mreža?

KURTOVIĆ: Interesantno pitanje. Vidite, u Americi je najplaćeniji zabavljač, koji više zarađuje od Opre, radio voditelj Howard Stern koji je pobjegao na satelit. On je jednostavno pobjegao na satelit gdje može da psuje i vrijeđa sve manjine koje žive u Americi,(smijeh) uključujući i svoju. Regulatorna agencija mu ne može opaliti kazne jer to ide preko satelita, a on zarađuje stotine miliona. Sreća je da ti ne možeš u isto vrijeme čistiti kući ili kuhati ručak i buljiti u internet jer će ti zagoriti ručak. A možeš slušati radio. Radio je za ljude koji voze auto. Radio će uvijek postojati zato što fizički ne možeš tolike albume da preslušaš, mora postojati neko ko će te stvari tebi da vrti, šta je izašlo novo, šta je staro, šta je remasterirano. Radio će postojati, samo što će se promijeniti. Ali niko neće samo muziku, svako želi da čuje nešto između pjesama, jer možda nailazi nevrijeme ili je Džeko dao gol dok on sluša one stanice koje samo vrte muziku bez voditelja.

INTERVIEW.BA: Kada bi Elvis sastavljao svoj tim za “Eurosong” koga bi uzeo za izvođača? I zašto?

KURTOVIĆ: Joooj “Eurosong”. To je takmičenje koje se izopačilo tako da ja to odavno ne pratim. Kad bih mogao da predstavim svoju zemlju, ja bih uzeo ove šargije i Kalesijske zvuke. To je tipičan naš zvuk. Mnogi ljudi misle da je to seljački, ali pomoći će možda što je Brega na novom albumu počeo sa ovim Kalesija, šargija i to. U svakom slučaju, šargijaše bih uzeo. To je veselo. Kao što su Šveđani odradili Cotton Eyed Joe … uzeo bih da šargija drma iz tehno ritam. Doveo bih dvoje izvornih izvođača sa šargijom i violinom, izveo bih sexy pjevačicu koja će da pokaže prirodne ljepote naše zemlje. Ova dvojica bi svirali, a ona bi plesala, pjevala. I to bi bilo veoma atraktivno.

INTERVIEW.BA: Elvis je, kako kažete, tzv. “sveznajući kolumnista”, zašto mislite da Vaše kolumne ne čitaju žene, pa ne vole šah ili da žene o muškarcima sude na osnovu cipela?

KURTOVIĆ: Ja volim da čitam ove ženske časopise. Moja snaha kupuje “Gloriju” a ja je pogledam da vidim kako neprijatelj razmišlja (smijeh). I o čemu. Čak sam i par puta izašao u “Gloriji”.  A tu ne mogu izaći ovi loši muškarci koji tuku svoje žene, samo fini muškarci izlaze u “Gloriji”. Pokušavam ženama da otvorim oči, jer su žene u duši jako dobre, one puno pate zato što griješe u svom životu i druže se sa ženama, što nije dobro. Trebaju više da se druže sa muškarcima. Pokušavam da im dam savjet da one ne cijene muškarce po nekim svojim ženskim kriterijima. Čim on ima dobre cipele i fin je, bježi od njega. Prave muškarce baš briga za cipele. Žene vole drugačiju muziku nego mi. Otiđite, recimo, na koncert Ramba Amadeusa i pogledajte sastav publike, pa otiđite na koncert Hari Mata Harija i pogledajte sastav publike. Sve će vam biti jasno. Mislim da treba davati savjete i muškarcima i ženama. Samo što me žene ne slušaju…

INTERVIEW.BA: Da li Vas danas proganjaju žene kao nekadašnju rock zvijezdu?

KURTOVIĆ: U principu, primijetio sam da žene vole da se druže sa popularnima. Međutim, kad vide koliko imam para, vrlo brzo se ohlade (smijeh). Nedavno je grupa Cinkuši objavila pjesmu koja se zove “Upoznao bi ženu radi zajedničkog života kod nje.čkog života kod nje”.  To potpisujem i ja. Znači, rado bih upoznao neku ženu radi zajedničkog života kod nje. Vidim da danas više nije popularna ona pjesma od Đorđa Balaševića “Vasa Ladački” – nešto “voleo je lepu, al’ sirotu…”

Muškarci bi rekli, pa šta fali ovom Vasi Ladačkom, što se počeo napijati, šta mu fali, što ne nađe sebi neku švalerku zgodnu? Što ne zovne tu svoju bivšu ljubav, “tu lepu, al’sirotu” što ko fol ne uplati ženi i djeci negdje da odu ili što je ne nađe na Facobooku. Uvijek ima nade za svoju bivšu ljubav. Na kraju krajeva, danas je internet toliko porastao, na ovim web stranicama možete da se riješite svoje žene, da ženi nađete ljubavnika, da plaćate nekog mladog studenta i da vi ne morate da obavljate svoje bračne dužnosti.  Ako imate para kao što je imao Vasa Ladački svi će biti zadovoljni, a ako student pošteno bude odrađivao svoj džeparac i žena će biti manje luda nego obično. “Volio je lepu, al’ sirotu” – to je stvarno passe.

INTERVIEW.BA: Na kraju, šta cijenite u današnjem Sarajevu, šta Vas drži u ovom gradu?

KURTOVIĆ: Meni je najbolji Ivica Osim koji može da živi i u Japanu, Austriji, na moru i u Sarajevu. Mudri, stari čovjek Ivica Osim je skontao da je mjesto gdje ima najviše stare raje i gdje sa ljudima može nešto normalno da progovori, da ih još uvijek ima u Sarajevu. Ako živite u inostranstvu, vi možete da se družite i imate vrlo intimnu priču, što kaže ovaj moj jedan prijatelj, samo sa ljudima iz Sarajeva. U mom gradu u Holandiji je samo jedan Sarajlija i to šupak!? Tako da je njega zapalo i mora da se druži sa ljudima potpuno druge priče nego mi, koje interesuju sasvim druge stvari. Zajebanciju kakvu mi imamo možemo imati samo sa Sarajlijama. I što sam primijetio, Sarajlije kad ostare od mjesta , osim Sarajeva, priznaju samo Dubrovnik. Znači, Sarajlije ništa ne privlači osim Dubrovnika. Jedan moj prijatelj kaže – dedo moj je pronašao svoju drugu ženu u Dubrovniku, znači stari Sarajlija. Tako, ako ima neka Sarajka radi druženja u Dubrovniku, kad odem u penziju isto, poručio bih da nije ni Dubrovnik mrzak.

TREBA PRAVITI DESETOGODIŠNJE PLANOVE

INTERVIEW.BA: U kolumnama koje pišete za Radio Sarajevo, pružate određene savjete čitateljima. Dajte nam neki savjet za nastupajuću 2018. godinu, čega da se odreknemo, a šta da zavolimo u novoj godini?

KURTOVIĆ: Treba praviti petogodišnje planove, kako predlaže Rambo.Ne može se to za godinu dana napraviti. Ko što smo mi mislili da možemo sve za godinu dana napraviti. Treba napraviti petogodišnje i desetogodišnje planove. Evo, recimo, ja kažem da ću prestati pušiti, a za pet godina bi stvarno mogao prestati pušiti. Ili fakultet. Za pet godina se mogu završiti ovi privatni univerziteti, a ne za 10 kao nekada, ili recimo da se za svaki slučaj nauči njemački, ili onaj prvi stepen koji treba. Znači da za pet godina nauče njemački. Ostale zemlje su ljubomorne na Nijemce, vidim po Sarajevu imaju kursevi norveškog, švedskog, tako da može da se nauči neki strani jezik. Lijepo je znati strane jezike.Raste konkurencija kurseva njemačkog jezika u Sarajevu. Nije samo Gete institut, sad i Austrijska ambasada kaže i mi znamo da poučavamo njemački jezik. Ko kaže da u Sarajevu ništa ne uspijeva, vidite da u Sarajevu imate sve više kurseva. To je biznis koji raste u Sarajevu.Čak je jedan moj drug išao na kurs talijanskog – samo dobre koke bile koje hoće da budu manekenke u Milanu i jedini muški osim njega,mladi fudbaler koji sanja o Seriji A. Eto ideje za biznis. Otvorite školu stranih jezika i ostanite u Sarajevu!

Faruk Hadžić: Nama u BiH treba revolucija u načinu razmišljanja

Makroekonomski analitičar Faruk Hadžić mišljenja je da uvođenje novih akciza na gorivo uopšte nije potrebno i da će se time samo opteretiti građani i biznisi koji ionako žive sa suviše nameta. Jer problem je u tome gdje se troše već postojeća sredstva koja se prikupljaju na ovaj način. Nameti, poput akciza, imaju domino efekat na čitavo društvo – povećavaju sivu ekonomiju, ne osiguravaju nova radna mjesta i ne nude nikakvu budućnost mladim generacijama koje nas ovih dana zauvijek napuštaju. O ovim temama Hadžić govori za interview.ba

AKCIZE SE NE MORAJU POVEĆAVATI „Sa ekonomske strane, postoji jedna druga mogućnost, a to je da se u okviru postojećeg modela prikupljanja, smanji akciza koja ide u budžete, a poveća namjenska putarina za autoceste. Time bi se ispunio glavni uslov međunarodnih finansijskih institucija, da se osigura namjensko pokriće za novi investicijski ciklus, bez da se uvode novi nameti građanima. Strahovi da bi se na ovaj način smanjili prihodi budžeta su neopravdani, jer većina novca, koji bi se namjenski usmjerio entitetskih preduzećima za autoceste, bi se putem PDV-a svakako vratio u budžet“.

INTERVIEW.BA: Prosjek plaća u BiH u privatnom sektoru je 500 KM, na dosta mjesta na crno, bez ikakve zaštite radničkih prava. Promjena nema. Zašto?

HADŽIĆ: Problem niskih plata je vezan za nepostojanje ekonomske politike. Mi kao država samo konstatujemo problem, ali suštinski ne radimo na njegovom otklanjaju. Kada pitate poslodavca, zašto su plate niske, zašto recimo ima radnike na crno, on će vam odgovoriti da imamo ogromna opterećenja na plate kroz doprinose, dalje kroz parafiskalne namete, kojih je ukupno u BiH preko 3.400! Hrvatska ima oko 170 raznih nameta, a Srbija nešto više od 340! A također, lakše je poslovati od kuće i poslovati putem interneta „na crno“, nego registrovati pravni subjekt. Od 190 zemalja u svijetu, mi smo na 175. mjestu po lakoći otvaranja firmi! Upravo zbog svega ovoga, često kažem da nam treba novi pristup i nova ekonomska politika, jer ovo što mi sada imamo, ne možemo reći da je ekonomska politika.

Rast plata je moguć ukoliko zaista započnemo reformu radnog zakonodavstva, a to znači da doprinose smanjimo recimo na 25% bruto plate. Iznos koji je uzimala država, treba transferisati prema radnicima, te će na taj način doći i do rasta minimalnih plata. Kada imate niže stope doprinosa, daleko veći broj osoba iz sive zone će postati dio sistema, upravo zbog mnogo povoljnijih uslova za poslovanje. Sa druge strane, ako ekonomiju posmatrate makroekonomski, rast plata na nivou ekonomije, dovodi do rasta potrošnje, a ona dalje dovodi do rasta potražnje za raznim proizvodima i uslugama. To je signal i firmama da usljed rasta potražnje otvaraju nova radna mjesta, kako bi odgovorili potrebama tržišta.

INTERVIEW.BA: Kad bi građanin BiH imao jednu prosječnu platu bh. političara mjesečno (cca 5000 KM), šta bi taj građanin mogao priuštiti sebi i svojoj djeci? Koliki je inače prosječni raspon u Evropi između plata političara i građana?

HADŽIĆ: Mislim da bi većina naših građana, kada bi imala platu političara, prvo zatvorila kredite i vratila svoje dugove! Veliki broj naših građana diže kredit da bi mogao kupiti hranu i zadovoljiti osnovne životne potrebe, jer šta neko može uraditi sa platom od 500 KM? Sa rastom plata i primanja, zadovoljavaju se potrebe višeg reda, to je detaljno objasnio i Abraham Maslow kroz svoju piramidu ljudskih potreba. Sigurno da bi svako gledao da osigura bolju budućnost svojoj djeci kroz bolje obrazovanje i lakše uslove života.

Kada je u pitanju Evropa, raspon u primanjima je daleko manji između političara i običnih građana. Ustvari, biti političar i nije neki cilj u razvijenim zemljama Evrope. Troškovi života nisu nešto strašno skuplji u odnosu na BiH, ali su zato primanja daleko veća. Npr. u Švicarskoj, prosječna plata je 10 puta viša nego kod nas, a u Njemačkoj 5.

INTERVIEW.BA: Nove akcize su posljednjih mjeseci ‘biti ili ne biti’ za domaće vlasti u BiH. Može li se predvidjeti scenario, šta će za građane značiti njihovo uvođenje, a šta neuvođenje?

HADŽIĆ: Pitanje akciza bi trebalo biti isključivo ekonomsko pitanje. Međutim, svjedoci smo da je ovo pitanje uglavnom političko i veže se za uslove koje su postavili međunarodne finansijske institucije. Država na litri goriva gotovo pola iznosa uzme sebi i od toga namjenski se usmjerava samo 0,10 KM za autoceste. Ostali novac ide direktno u budžete svih nivoa vlasti! Postavlja se onda pitanje, koja je svrha uvođenja novih akciza, koje bi opet išle direktno u budžet i ne bi se namjenski usmjerile? Sa ekonomske strane, postoji jedna druga mogućnost, a to je da se u okviru postojećeg modela prikupljanja, smanji akciza koja ide u budžete, a poveća namjenska putarina za autoceste. Time bi se ispunio glavni uslov međunarodnih finansijskih institucija, da se osigura namjensko pokriće za novi investicijski ciklus, bez da se uvode novi nameti građanima..

Međutim našim vlastima je daleko jednostavnije uvesti nove namete i tako smanjiti realna primanja, nego povećati zaposlenost, koja je ključna za punjenje budžetskih i van budžetskih fondova. Evo vam jednog primjera, kroz akcize na duhan i duhanske proizvode, godišnje se ubere preko 700 miliona KM. Cjelokupni iznos završi u raznim budžetima. Zamislite kada bi se taj iznos umjerio u zdravstvo? Ili recimo gradnju neke termoelektrane. Pa, sami bismo je isfinansirali za nekoliko godina!

INTERVIEW.BA: Vi se zalažete da država pomogne najprije mlade, kažete da imaju briljantne ideje. O kakvim idejama govorite?

HADŽIĆ: Nama u BiH treba prije svega jedna revolucija u načinu razmišljanja. Granice u poslovanjima gotovo da ne postoje. Mladi imaju briljantne ideje kako da iz svoje kuće, svog stana, sobe, uz pomoć običnog računara posluju po cijelom svijetu, prodavajući svoje „znanje“, time osiguravaju sebi egzistenciju. Međutim, kada žele puni entuzijazma da pokrenu firmu i započnu poslovanje, naiđu na jedan veliki zid propisa i procedura. Potrebne su  stotine papira, dozvola, plaćanje raznih nepotrebnih taksi, koje su same sebi svrha…

Sa druge strane, oni koji i žele da rade za neku firmu, upravo zbog mnogobrojnih razloga o kojima sam prethodno govorio, ne mogu dobiti posao, jer poslodavci ne mogu da ih plaćaju ili im nude smiješne uslove. Znanje se danas daleko više cijeni na Zapadu, nego kod nas. Zato mladi i odlaze vani, nažalost trajno, jer nemaju vremena da čekaju 5-10 godina na birou da ih neko zaposli ili pozove.

INTERVIEW.BA: Koji su pozitivni signali koje država treba poslati mladima ako želi da oni ostanu u državi?

HADŽIĆ: Prema mladima se treba odnositi kao prema partnerima. Od njih zavisi budućnost i opstanak zemlje. Opstanak BiH je ugrožen odlaskom mladih iz svih naroda, ne nekim imaginarnim problemima, šta je ko kazao. Mislim da smo davno već trebali uvesti sve moguće poreske i druge olakšice za osnivanje firmi i obrta, gdje bi mlade zadržali u zemlji. Zašto ne osnovati Fond za razvoj inovatorstva, naučno -istraživačkog rada?

Ako neko pokrene neki svoj biznis, razvije poduzetničku ideju, zašto ga ne pozvati i pitati kako da ti olakšamo, da zaposliš još više ljudi, a time zadržiš i druge građane? Međutim naša filozofija razmišljanja i djelovanja je drugačija. Mi kao država gledamo kako ćemo odmah nekoga nešto kazniti, kako što više naplatiti, uzeti sebi što više možemo, pa ako poduzetniku šta ostane super. I dalje mislim da možemo kao država krenuti naprijed, ali ne sa ovim ljudima koji nas vode. Njima je vrijeme stalo 1995. godine. Gospodo, danas je 2017. godina!

Muamer Ćoralić: Od patriotizma i ljubavi prema domovini se ne živi

Bosanska krajina je sve dalje od Sarajeva, ali i sve dalje od Bosne. Krajišnici hrle ka zemljama Zapadne Evrope kako bi pronašli ono što se naziva “bolji život”. I to izaziva jezu, kaže za interview.ba cazinski novinar Muamer Ćoralić. On kaže da su ljudi nezadovoljni kompletnim stanjem u društvu i da se priča ne svodi samo na novac. Pitanje je, kaže on, gdje ovo sve vodi.

RATNA TEMATIKA ZA OSTANAK NA VLASTI “Podjele i rat su teme na kojima se zasniva politički koncept ostanka na vlasti vladajućih garnitura koje nas vode još od ’95 pa do današnjih dana, a mediji, kojima je u opisu posla da izvještavaju o aktuelnim događajima i temama, u principu samo rade svoj posao – prenose ono što političari govore. Naravno da to ne amnestira medije od odgovornosti, no mislim da nam je medijska scena, kao uostalom i sve drugo, tek refleksija općeg stanja u društvu.”

INTERVIEW.BA: Krajina je već decenijama mjesto iz kojeg ljudi odlaze da rade u inozemstvo zbog blizine Austrije i drugih zemalja koja su danas u EU. Jesu li ovi trendovi pojačani posljednjih godina?

ĆORALIĆ: Činjenica je da su Krajišnici oduvijek odlazili iz svoje države zbog blizine Zapada i to nikad nije bilo sporno. Međutim, postoji ogromna razlika. Nekad su nezaposleni muškarci, kao glave porodice, odlazili i ukućanima u Bosni obezbjeđivali egzistenciju i novac. S druge strane, danas odlaze čak i zaposleni muškarci, a sa sobom odvode žene i djecu. O odlasku mladih i nezaposlenih bespredmetno je i razgovarati. Nadalje, ljudi sve češće štede novac pa kupuju kuće i stanove tamo negdje na Zapadu, a sve manje ulažu u Bosni. Lično znam za nekoliko takvih primjera.

Na pitanje jesu li trendovi odlaska pojačani posljednjih godina, navest ću vam konkretan primjer. Prije otprilike tri godine, kada sam se vratio iz Sarajeva, igrao sam termin fudbala sa desetak prijatelja iz djetinjstva i komšiluka. Ne mogu se sjetiti da je ijedan od njih ostao u Bosni. Svi su otišli trbuhom za kruhom.

Nisam siguran gdje ovo tačno vodi, no počinje me hvatati jeza kada počnem razmišljati o tome.  

INTERVIEW.BA: Šta ljude najviše tjera da odlaze? Je li samo nedostatak posla?

ĆORALIĆ: Koliko god zvučalo nevjerovatno, ima posla. Privatnici, i to je sve prisutnija praksa, ne mogu pronaći adekvatnu radnu snagu za svoje firme. Čak niti bilo kakvu radnu snagu. Ljudi naprosto ne žele raditi “za siću”, jer je malo privatnih firma u kojima su radnici zadovoljni primanjima. No, ne odlaze ljudi samo zbog finansija. Poznajem mnogo ljudi koji su otišli u Njemačku i Austriju iako su radili u državnim firmama i imali stalne poslove. Rekao bih da je ključni razlog odlaska ljudi nepravda koja se ukorijenila u svaki segment društva, a paralelno s tim i izostanak bilo kakve nade da se nešto može promijeniti. Ljudi jednostavno ne vjeruju da će ovdje, bar uskoro, biti bolje. Najbolje je to nedavno ilustrovao Izet Perviz, kada je zapisao: “Pobjegoše ljudi, gospodo od vlasti. Džaba vam sva priča”.

INTERVIEW.BA: I Vi ste se nakon rata ponovo bavili ratom. U maju 2016. godine objavili ste knjigu “Ratno izvještavanje: Bosna i Hercegovina vs. Sirija”. Zbog čega ova tema nakon toliko godina?

ĆORALIĆ: Knjiga je produkt mog magistarskog rada kojeg sam započeo još 2011. godine, a tema je inicirana dešavanjima u arapskom svijetu i fenomenu poznatijem kao “arapsko projeće”. Iako su ratni sukobi buktili u brojnim zemljama sjeverne Afrike i Bliskog istoka, a do danas u većini i završili, iz nekog razloga ja sam tada odabrao Siriju, što se ispostavilo kao ogroman zalogaj, ali i izazov s kojim ću se kasnije susresti, s obzirom da taj sukob traje i danas, a u međuvremenu je ostavio traga i u globalnim okvirima. Bosna i Hercegovina mi je, s druge strane, poslužila kao odličan primjer za komparaciju, budući da sukobi u Siriji i Bosni i Hercegovini, sa aspekta medijskog izvještavanja, imaju dosta dodirnih tačaka.

INTERVIEW.BA: Šta su neki glavni nalazi Vaše knjige kroz poređenje izvještavanja iz BiH i Sirije? Za čitatelje koji je nisu imali priliku pročitati.

ĆORALIĆ: Poenta knjige je bila, ustvari, naučno dokazati i primjerima pokazati da su mediji u ratu najčešće produžena ruka svojih nalogodavaca. Mediji u ratnim okolnostima, u pravilu, slušaju nadređene i izvještavaju u skladu sa interesima zaraćene strane kojoj pripadaju. Svakako, tu su prisutni i mediji “globalnih igrača” koji u svakom sukobu imaju svoje interese. Takvo nešto bilo je moguće pronaći u medijskim izvještajima iz sukoba u Bosni i Hercegovini, a još više u Siriji. Mislim da sam u knjizi ponudio mnoštvo primjera koji argumentiraju takvo stajalište. Recimo u sukobu u Siriji predsjednik Bashar al-Assad ima svoje medije, podršku mu daju ruski i iranski medijski igrači. Pobunjenici imaju medije pod svojom kontrolom, a podršku im daju i arapski medijski kanali poput Al Jazeere i Al Arabiye. Povrh svega, mislim da samo postojanje BBC Arabic, Russia al Yawm ili Russia Today, iranskog Al Alam News, Sky News Arabic, France 24 Arabic, Deutsche Welle Arabic i kineskog CCTV in Arabic govori samo za sebe.

INTERVIEW.BA: Prateći domaće medije, imate li utisak da se tematikom nisu puno odmakli od ratnih pozicija? U fokusu su i dalje podjele i ratna tematika.

ĆORALIĆ: Podjele i rat su teme na kojima se zasniva politički koncept ostanka na vlasti vladajućih garnitura koje nas vode još od ’95 pa do današnjih dana, a mediji, kojima je u opisu posla da izvještavaju o aktuelnim događajima i temama, u principu samo rade svoj posao – prenose ono što političari govore. Naravno da to ne amnestira medije od odgovornosti, no mislim da nam je medijska scena, kao uostalom i sve drugo, tek refleksija općeg stanja u društvu.

INTERVIEW.BA: Kakve teme preovladavaju u krajiškim općinama? Je li ljudi i dalje gledaju više ka prošlosti ili pokušavaju vrlo konstruktivno izgraditi budućnost?

ĆORALIĆ: U Krajini se sve manje gleda u prošlost i mislim da već odavno ratne tematike nisu predmet rasprave, iako je to donekle poljuljano povratkom na scenu aktuelnog načelnika Velike Kladuše Fikreta Abdića. Ipak, građanima je sve bitnija kvalitetna egzistencija i pogled u budućnost, što je, po meni, ogroman napredak, iako on, nažalost, rezultira sve češćim odlascima iz zemlje.

INTERVIEW.BA: Dio karijere ste proveli u Sarajevu, nakon studija, pa ste se vratili nazad kući. Siti ste sarajevskog  haosa ili je ipak izazovnije izvještavati iz manjih sredina?   

ĆORALIĆ: Život u Sarajevu, gdje sam proveo skoro osam godina, pamtim samo po najboljem. Tamo sam stekao neprocjenjiva životna iskustva, upoznao ogroman broj divnih ljudi i zasnovao svoju porodicu. No, vremenom, ubrzan način života i nemogućnost kvalitetnog planiranja aktivnosti, počeli su me umarati, tako da sam se krajem 2014. godine odlučio vratiti u rodnu Krajinu. Nisam se pokajao, ni najmanje.

Čak i u periodu dok sam radio u Sarajevu, odlazak na terene širom naše prelijepe države bila su mi najbolja medijska iskustva, a činjenica da sada imam priliku, radeći kao dopisnik za medije iz Sarajeva, izvještavati o svojoj Krajini predstavlja mi dodatan izazov i motiv kojeg  iznova pronalazim. Mislim da će se brojne kolege novinari složiti da su najbolje novinarske priče negdje tamo u daljini, iza brda, preko rijeke, na selu, daleko od očiju javnosti i dosadnih gradskih gužvi. Uvjeren sam da Krajina ima mnoštvo takvih priča. Na nama je samo da ih pronađemo i ispričamo. 

Ahmed Burić: Pravi jalijaš ne udara slabije, pravi jalijaš ne kinji curice

Uz ime Ahmeda Burića možete staviti niz asocijacija – pjesnik, književnik, kritičar, novinar, kolumnista, Veležovac. Uz sve ovo, svira i pjeva u sarajevskom bendu „Kablovi.“ Ove godine je izašao njegov roman prvijenac „Tebi šega što se zovem Donald“. Za interview.ba on objašnjava i zašto, te kakva je veza toga sa današnjim stanjem u državi, Sarajevu, fudbalu, muzici, medijima te gdje su se izgubili sarajevski jalijaši otkada je demokratija došla na ove prostore.

ZAŠTO NEMA KRITIKE? „ Moraš napisati istinu a gledati da nekoga ne povrijediš. Sa oproštenjem, zajebano. I zato nema ni kritike. Zato ja nemam nijednu recenziju o romanu. Nemam ni poezije.“  

INTERVIEW.BA: Pjesnik, književnik, kritičar, novinar, kolumnista,  pa i muzičar – gdje je Ahmed Burić najkomotniji? Zašto?

BURIĆ: Najkomotnije je na moru, u apartmanu; najkomotnije je tako negdje na Hvaru, nije loše ni u Rijeci Crnojevića. Imaju ta malena mjesta „srca moga“ što bi rekao Ujević. Volim i biti na gostovanjima kao što je bilo u radio emisiji dvojca „Helem Nejse.“ Otišli ljudima u emisiju i oni mene ispreskakali, ja njima malo vraćao, pa došao bend i mi odsvirali. A najviše bih nekako volio da sam negdje u Njemačkoj 20-ih, 30-ih, tu je neki kabaret, a ja sam taj čovjek, što bi se reklo, za zabavu, a možda i nešto pametno u krugu od 200-300 ljudi. Moja idealna književna promocija je za 40 ljudi, idealno književno veče 70 a koncert 250 ljudi.

Volim te male formate i iz njih se  rađaju bitne stvari. Kasnije kad narastu ne moraš više ni brinuti o njima. Da ne bude malo bizarna metafora, tako je i sa djecom. Kad su djeca mala moraš puno oko njih, deverati i tad su najbolja. Oni koji su jaki sami prežive, zdravi i dobri, oni nekako nađu put. A ja volim ove malo slabije. Ovaj svijet je svakako gadan prema slabijima. Volim nemoguće što kažu, poigrati se s tim da imaš bend, a i da si pjesnik i da pišeš kolumnu.

INTERVIEW.BA: Nakon više knjiga poezije ovog ljeta izašao je i roman prvijenac „Tebi šega što se zovem Donald“. Kakve su kritike, šta kažu čitatelji, te poneki povratnik u Sarajevo kao što je to Donald, glavni lik u romanu?

BURIĆ: To je roman pisan jednim teškim jezikom za čitanje. Mislio sam da će ljudi koji ne žive u Sarajevu, (a puno je takvih koji su iz Sarajeva a ne žive u njemu), malo teže skontati. Sarajlije koje žive u Americi, ili u Londonu ili negdje drugo na Zapadu svakako kontaju. Drago mi je da su to ljudi prihvatili. To je knjiga pisana za ljude iz Sarajeva, da se mi ne lažemo. Meni je pravo važno šta će meni  reći moje prvo okruženje, ljudi iz osnovne škole, ljudi iz obdaništa, ljudi iz gimnazije. Ja se neću svađati sa Sarajevom oko nebitnih stvari. Oko bitnih sam se kadar posvađati. Hoćeš/nećeš taj rat je jedna bitna stvar. Negdje on nas određuje sve, bez obzira gdje smo bili i šta smo radili. On se duboko utisnuo u nas. On je nama u krvi.

U tom smislu sam ja vrlo oprezno pratio šta bi o tome valjalo napisati. I ovo prvi put govorim. Moraš napisati istinu a gledati da nekoga ne povrijediš. Sa oproštenjem, zajebano. I zato nema ni kritike. Zato ja nemam nijednu recenziju o romanu. Nemam ni poezije. Kod nas je kritika vrijedna prijezira jer ona misli da literatura treba da ispunjava društvenu zajednicu. Ja mislim da literatura treba da ispunjava i proširuje duhovne vidike. Suštinski se opirem tzv. ulozi literature u oblikovanju bilo nacionalnog bića bilo nekakve kulturne politike. To su stvari iz 19. stoljeća. Koga to zanima neka ode u Beč u arhivu, malo prelista o čemu se radi i nek’ napiše studiju.

Današnjim Sarajevom nisam zadovoljan, jer pamtim i neko bolje, ne možeš ti doći, nametati svoje mjere vrijednosti. S druge strane mentalni sklop ljudi u  centru se ne mijenja, nema ljudi u centru Sarajeva, a svaki treći stan je prazan ili je u njemu čovjek od 70 godina. Je l’ moguće promijeniti taj mentalni sklop? E, o tome je „Donald,“ između ostaloga.

INTERVIEW.BA: Gdje se kriju nekadašnji sarajevski jalijaši koji su ljudima prodavali cigle? Ko su danas raja, a gdje su papci?

BURIĆ: Ja to malo volim romantizirati, ali da u ovom gradu ima jalije bilo bi manje kriminala. Jalijaš je neko spreman da u okviru svog svjetonazora brani dobro i zlo. Pravi jalijaš ne udara slabije. Pravi jalijaš ne kinji curice. Pravi jalijaš je pravi jalijaš. Nije ih istina bilo puno, ali znao sam neke. Jalijaši su se izgubili krajem 80-ih, početkom demokratskih promjena. Oni su izgubili „narudžbu“, jer nije više bilo važno da samo budeš mangup. Bila je legendarna sarajevska vježba da pređeš od Čaršije do Marin Dvora sve preko krovova da ne stupiš na tlo. I kad to prođeš onda si spreman za ići i vani, i „operisat“.

E kad je to prestalo biti važno, kad su ih naoružali pištoljima, neki od njih su uzeli nacionalne torove da im budu seizi, odnosno da obavljaju prljave poslove za njih i onda njih više nije imao ko naslijediti. Onda je bilo važno da radiš za porodicu, da si uvezan. Jalijaš je ipak slobodan strijelac. Mafijaš nije. Neko ko je razbojnik mora biti član nekakve šire organizacije, ono što se kaže „zločinačko udruživanje“. Jalijaš je slobodan pojedinac uz sve svoje limite.

INTERVIEW.BA: Pišete o bh. svakodnevnici koja je vrlo često apsurdna, npr. gubitak Dejtonskog sporazuma, epizoda o Bosanskom jeziku u školstvu. Da li ste nekad umorni od ovih tema koje su, takoreći, nadrealne?

BURIĆ: Uvijek. A s druge strane ja ne mogu pisati o fotografu iz 55. godine, ne vrijeđajući nikoga, dok se ovdje ljudima stalno podmeću paterni. Evo izgubili smo Dejtonski sporazum pa smo ga našli. Božji čovječe, pogledaj ti malo oko sebe kako se živi, ostavi se ti dejtonskih sporazuma i toga je l’ Sanela Jenkins učestvuje ili ne učestvuje u lancu prostitucije. Daj se malo opasulji. Kod nas ljudi vole tuđe dvorište. Jer je lakše što bi rekao jedan moj stihić: „… gledati u ikonu na ploči, nego ljudima gledati u oči.“ To je tako i to se neće promijeniti. Zato je to jedna nedovršena simfonija, ta Bosna i ti Bošnjaci i sve to skupa. To je jedan prilično zapušten cvijet. Volio bih da je bolje, ali nije. A, ja ne mogu lagat da je bolje.

INTERVIEW.BA: Šta  je dobro kod nas?

BURIĆ: Dobar je stepen komunikacije među ljudima. Ovdje ljudi vrlo brzo postižu i dijalog i (ne)dijalog. Govorim o svakodnevnom životu. Ovdje su djeca dobra do 12 godine i onda ih vodi napolje i postaće carevi. Ovo je dobar start-up.  To bi u nekom smislu mogla biti naša šansa.  Nije dobro što se dijete pokvari u nekim glavnim godinama u kojima ga trebaš prebaciti u čovjeka. Socijalizam je ipak imao sređeno stanje, a to su bila sportska kulturna društva, srednje škole, da skloni tu djecu sa ulice. Ovdje ako ih skloni ona mogu biti samo za kompjuterom, što je nekako bolest društva.

INTERVIEW.BA: Da li postoje nezavisni mediji?

BURIĆ: Ne postoje. Mediji uvijek zavise od finansijera. Zanimljivo je da mediji nikad nisu imali veći uticaj, a novinari nikad nisu bili slabije plaćeni. Došli smo do prakse u kojoj menadžeri  zapravo uređuju medije. Osim što su marketinške agencije ukrale novinarima posao, menadžeri su ga ukrali urednicima. Praktično, ti ovisiš o toj konjukturi koju sklope menadžeri sa izvorima finansiranja. Stoga je medijska slika jadna, pokazuju se alternativne činjenice, tzv. fake news-ovi, ovo, ono … praktično sve je dozvoljeno u borbi za  broj klikova, nikova, trikova, budalaština. Napravljena je džungla u kojoj ja imam pravo napisati da je neko moralna nakaza, da za to neću odgovarati, a pri tom nije važno jel’ on to ili nije.

Moj posao od posla gitariste koji je preksinoć svirao u Domu policije (a zove se James Blood Ulmer, Sarajevo Jazz Fest  jedan od mojih omiljenih blues muzičara sa istočne obale), ne razlikuje se nimalo. Ja sjednem i napišem. Za to mi ne treba nikakav menadžer, nikakav reklamer, sjednem i napišem tekst, bilo to pjesma, kolumna ili priča. Svejedno. Oni imaju drugi princip, sve mora biti diktirano ne bi li se iz toga nešto  povuklo da se onda kasnije iz toga nešto naplati. To je potpuno obrnut proces. Ti radiš nešto u interesu građanstva,jel’ tako? Ako radiš nešto u interesu građanstva, građanstvo treba biti informisano. Kako? Objektivno. A ne kako hoće robna kuća ili ne znam, vojska ili policija.

INTERVIEW.BA: Sarajlija ste ali navijate za „Velež“  za koji kažete da je sol bh. nogometa. Nostalgija za prošlim vremenima?

BURIĆ: Nema nikakve sumnje. Dok je „Velež“ bio nešto i naš je fudbal bio nešto. Tako je i sa ostalim stvarima. Dok je Sarajevo imalo Olimpijadu i Jugoslavija je bila nešto. Kad se to malo skupi, „Velež“ igra na jednom stadionu koji mi sada obnavljamo i dajemo priloge za to. Moram otići uplatiti nešto parica za stadion, dobro ste me podsjetili.

To je – prva ljubav zaborava nema. Mene vuče Mostar i taj mediteranski „luđački mentalitet“ koji je malo različit od Sarajeva. To vrstu duhovitosti ima, recimo, Split „Feral.“ Sarajevo ima svoj humor, ali je on nešto različit u odnosu na ovaj splitski kojem je mostarski jako blizak. Ono podrazumijeva jedini smisao za humor koji ja iskreno cijenim, a to je smisao za humor na vlastiti račun. Ovo ostalo su meni foleri.

INTERVIEW.BA: Svirate i pjevate u bendu „Kablovi“ – pišete li vi sve tekstove po dužnosti?

BURIĆ: Manje-više sam autor pjesama. Napišem tekst i kažem  – može li ovo ovako, Spaha doda jedan akord, Ćesa dva tona, Dino neki bridge, Mario udari u onaj bubanj pa nešto iskemijamo… Ne osjećam se kao neki great songwriter. Neke stvari s muzikom bivaju bolje kazane, to je moja ideja oko „Kablova.“ Kad sam u Crnoj Gori odsvirao dvije-tri pjesme Pavle Ćosić mi je rekao: „Meni ovo zvuči kao „Kralj Čačka.“ Rekoh, hvala ti. To je u osnovi evropski blues.

KAMPANJA “NE MARGINI”

Ljudi vole pjesmu i ponekad pomislim kako je tako malo potrebno da čovjeka pomakneš da krene misliti. S druge strane kad vidim kako se živi, onda pomislim da možda i nisam u pravu…Ispada da je nas većina na margini, a da samo nekakvom malom broju smeta, no nije moje da mislim o tome: ljudi iz Fondacije za socijalno uključivanje su me pitali imam li ideju, i ja rekao da imam. I hvala im na tome što smo je realizirali, a hvala mojim glavnim saradnicima Damiru Arslanagiću i Branku Sauki, kao i Marijanu Dujmoviću i Mariu Iličiću na videu. Ne margini, pa da probamo.  

Spot benda “Ne margini” možete pogledati ovdje. 

Dragan Bursać: Da rezimiram – kriv je narod

Šta uraditi kada dobijete prijetnje smrću zbog posla kojim se bavite? Najprije zaštiti sebe i svoju porodicu. To se desilo Draganu Bursaću, kolumnisti magazina Buka i AlJazeere Balkans zbog tekstova koje je pisao. Međutim, je li ga to prestrašilo toliko da prestane pisati? Nije. I dalje je kritičan prema bh. stvarnosti, a posebno prema narodu kojeg drži za glavnog krivca koji i dalje kupuje jeftine političke priče. Za interview.ba on analizira naše stanje za koje kaže da se neće promijeniti. Iz prostog razloga jer se narod neće promijeniti.

UVIJEK ISTI PRODAVAČI UBLEHA “Po meni, potrebno je da ljudska pamet prekorači plot “tri nacionalna korpusa”. Potrebno je da se građanin ove zemlje počne osjećati kao odgovoran pojedinac, a ne pripadnik nacionalnog stada. Potrebno je da taj pojedinac bude obrazovan, edukovan i hrabar, e da bi prepoznao navijek iste prodavače ubleha i trgovce ljudskim sudbinama. Tražim li puno? Na žalost, DA”.

INTERVIEW.BA: Nakon prijetnji smrću koje ste primili, šta se promijenilo? Koliko je to utjecalo na posao koji radite, je li vas zastrašilo?

BURSAĆ: Prije svega, promijenio se moj odnos prema porodici. Osjetio sam da su oni ugroženi zbog mojih stavova od strane klerofašista. Sa moje strane bilo bi jako egoistično ne razmišljati o bezbjednosti familije. A, svi oni su na jedan način žrtve moga rada. Kretanje mi nije ograničeno, ali je kontrolisano. Što vam u isto vrijeme stvara osjećaj nekakve sigurnosti, ali i nelagode, pritiska. Poprilično šizofrena situacija.

Na to sve, treba ostati normalan, treba odagnati paranoju, ali sa druge strane čovjek mora i treba biti oprezan zbog svojih najbližih i na kraju zbog sebe. Ne bih rekao da su nedavni događaji uticali autocenzorski na mene. Na kraju krajeva, tu je javnost koja može dati sud o tome. Opet, žalosno je da u jednoj evropskoj zemlji u 2017. godini preko noći doslovno mijenjate mjesto boravka, izigravate nekakvog nomada i (kvazi)disidenta, samo zato što vam se “ne garantuje sigurnost”.

INTERVIEW.BA: Evidentno je da živimo u vrlo nasilnom društvu i ljudima je nekako najlakše svu agresivnost i frustracije izraziti na društvenim mrežama. Zašto tog bunta nema u stvarnom životu i protiv onih koji im istinski čine život izuzetno mizernim?

BURSAĆ: Da, naše (i ne samo naše društvo) je violentno. Ta banalnost svakodnevnog zla je očigledna na svakom koraku. Društvene mreže su samo kanal preko kojeg se nekažnjeno isijava to zlo. Ne bih se složio sa vama da bunta nema u stvarnom životu. Ima ga, ali je on potpuno obesmišljen i, dakako, krivo usmjeren. Vršnjačko nasilje, zlostavljanje u porodicama i drugi vidovi agresije su svakodnevna pojava. Jednako kao i na društvenim mrežama, uzrok je duboka nesreća i nerealizovanost pojedinca, a ovakvi vidovi agresije su, shvatićete me, najmanje opasni po pojedinca.

Zamislite kada bi svi oni atakovali na imovinu npr. lokalnih tajkuna? Pa, pojela bi ih prva mračna noć. Ljudi jesu socijalna bića, ali nisu mnogo odmakli od životinja. Pogotovo na Balkanu.

Zar mislite da postoji dovoljan broj ljudi koji će poduzeti konkretne akcije protiv nosilaca moći u našim palankama? A, nosioci moći su političari i tajkuni sa pratećom logistikom. Ja sam po pitanju takvog bunta izuzetno skeptičan.

INTERVIEW.BA: Kriza je permanentno stanje u BiH. Ovih dana svjedočimo pravoj drami u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Je li ovo početak kraja režima i samog Milorada Dodika?

BURSAĆ: “Drama” u NS RS je jedan igrokaz, preciznije ulazak u igru Dodikovih izazivača u vidu opozicije, koji na sebi svojstven način privlače medijsku pažnju. Što je u redu, ako ima nekog efekta. A, to će se pokazati za godinu dana. Početak kraja Dodikovog režima? Ne! Igrarije opozicije nemaju, sad za sad, nikakve veze sa krajem Dodikove vladavine. Lično smatram da opozicija nema kapacitet da ozbiljnije ugrozi Dodika i svitu mu.

A, stvar je vrlo jednostavna. Dodik kao pragmatičar jako dobro nacionalnim opijumom kontroliše mase, a sa druge strane on ima sve poluge vlasti i većinu medija u RS da to nastavi činiti. Jedina enigma je – koju će funkciju izbrati Dodik 2018. pošto po Ustavu ne može biti predsjednik. A, Dodikov pad? Dabome, desiće se iznutra, od strane nekog od SNSD jastrebova, onda kada nestane novca koji služi za podmirivanje njihovih potreba. 

INTERVIEW.BA: Je li Dodik sam najveći problem ove zemlje ili ga ne možemo odvajati od ostale dvojice suparnika Izetbegovića i Čovića?

BURSAĆ: Nije Dodik najveći problem ove zemlje, a pogotovo mu nisu Čović i Izetbegović nikakvi suparnici. Oni su tek troglava simbiotička nacionalistička aždaja koja samo tako može egzistirati na vlasti. To prvo. A, drugo, pravi problem je koncept, preciznije inkubator ideja i duha u ovoj nesrećnoj zemlji koji navijek isto kreira sve nove i nove Dodike, Čoviće, Izetbegoviće. Dakle, i prije njih, a bojim se i poslije njih, doći će isti ili slični sa istom nacionalističkom dogmom kojom će hraniti narod, dok budu posve lijepo živjeli od šuplje demagogije. Da rezimiram – kriv je narod.

INTERVIEW.BA: Po vama, šta je potrebno da tri nacionalna korpusa shvate da njihovi lideri vrte stvari u krug i da od vječite zaštite nacionalnih interesa neće biti hljeba i boljeg života koji iščekuju?

BURSAĆ: Po meni, potrebno je da ljudska pamet prekorači plot “tri nacionalna korpusa”. Potrebno je da se građanin ove zemlje počne osjećati kao odgovoran pojedinac, a ne pripadnik nacionalnog stada. Potrebno je da taj pojedinac bude obrazovan, edukovan i hrabar, e da bi prepoznao navijek iste prodavače ubleha i trgovce ljudskim sudbinama. Tražim li puno? Na žalost, DA.

INTERVIEW.BA: Lideri se opet trude da nekako da vlastite narode nazor vežu za Hrvatsku, Srbiju i Tursku, dok im je njihova domovina i život u njoj vrsta privremenosti. Kako ovo utječe ne samo na identitet nego i praktični život preostalog stanovništva?

BURSAĆ: Ne trude se lideri uopšte. Samo koriste tu primitivnu narodnu osobinu oličenu u rusofiliji, srbofiliji, kroatofiliji, turkofiliji i ko zna kakvoj “filiji”, kako bi ojačali svoje predizborne pozicije. Ne rade oni to što su preko noći zavoljeli gore pobrojane države, nego zato što je to najjeftinij način da (opet) dobiju vlast. Ne vjerujete? Pogledajte malo oko sebe i vidite gdje smo, šta smo i ko smo zadnjih četvrt vijeka.

Pitate me za identitet. Ovaj narod, osim rodnog i religijskog, ima još jedino nacionalni identitet. Jer u zemlji bez privrede i poljoprivrede, bez kulture, umjetnosti i sporta, teško da i može imati neki drugi identitet.

INTERVIEW.BA: Kako ocjenjujete ulogu susjednih zemalja u svemu što se dešava u BiH? Prečesto se čini da se previše bave nama, i tada kada se bave, nama je situacija sve zamršenija.

BURSAĆ: Ma, susjedne (i manje susjedne zemlje) imaju svoje interese – političke, ekonomske, vojne, kulturne…pa u skladu s njima i djeluju. A, baš te zemlje su zadojene istom ili sličnom bolešću nacionalizma, tako da je vrlo lako vidjeti kako lideri istih na retorici krvi i tla (u ovom slučaju prema BIH) dobijaju političke poene svog plebsa. Ta matrica je uvijek ista. Npr. Hercegovac iz Zapadne Hercegovine u Zagrebu je seljak, ali za vrijeme izbora je “uzoran obiteljski čovjek i dobar katolik”. Srbin iz Banjaluke u Beogradu je Bosanac, a šta bi drugo mogao biti, ali ako srbijanskom rukovodstvu zatreba, u retoričkoj formi, dabome, postaje “kršni Krajišnik”.

INTERVIEW.BA: Očekujete li ikakve promjene na političkoj sceni nakon izbora 2018 ili manje-više vjerujete da su pozicije već utvrđene?

BURSAĆ: Kako sada stvari stoje, očekujem da će nacionalističke partije osvojiti još ubjedljiviju pobjedu i da će samim tim doći do ukrupnjavanja političke scene na kojoj neće biti vidljive neke manje stranke. Dakle, što se mene tiče, sa lošeg na gore.

INTERVIEW.BA: Opozicija u RS-u pomalo pokazuje znake otpora prema vladajućoj garnituri, ali generalno gledajući stranke opozicije nikako da ojačaju i okupe se oko zajedničkog programa. Zašto? 

BURSAĆ: Već sam kazao da se program opozicije u RS-u bazira na populističkim igrokazima, a ne na konkretnim stvarima. Ideološki, to je posve logično. Jer, pazite, SNSD je već odavno prisvojio desni i ultradesni dio glasačkog kolača. Pa, šta narodu da ponudi jedan SDS, koji je sam po sebi, po unutrašnjoj dijalektici, ultradesna partija? U Federaciji postoji neki mikrospektar lijeve provenijencije, ali on je otužno impotentan, elitistički i, rekao bi, potpuno infantilan kada je u pitanju pristup realnosti. Ponekad zaista nisam načisto da li ti ljudi žele da se bave surovom politikom balkanskom ili su u kakvom bridž klubu. 

INTERVIEW.BA: U isto vrijeme traje egzodus naroda ka Zapadnoj Evropi. Kakve mislite da će biti posljedice ovoga?

BURSAĆ: U normalnim vremenima ovo bi bilo kulturno bogaćenje Evrope. U smutnim vremenima, kao što je ovo, seoba naroda predstavlja pogonsko gorivo za kojekave fašističke režime koji kao gljive poslije kiše niču diljem Evrope. Mogu se oni zvati kako hoće, ali im je populistički fašizam imanentan. Pa, pogledajte, nema desne partije u Evropi koja nije gradila svoj pobjednički program upravo na islamofobiji, na strahu od drugih i drugačijih.

INTERVIEW.BA: Zvuči kao šala, ali građani BiH se brže integrišu u EU od same zemlje i to doslovno fizički. Kako vama izgleda trenutno ono što se naziva “evropski put Bosne i Hercegovine”?

 

BURSAĆ: Evo konkretan slučaj. Više je prvačića iz Mrkonjić Grada ove godine upisano u osnovne škole u Beču, nego u rodnom mjestu i to je logično. Bilo bi potpuno licemjerno tražiti od ljudi da ostaju ovdje na ovoj opustošenoj zemlji. Na kraju krajeva, mislim da ni političarima to nije cilj. Ne znam jeste  li primijetili, oni se u posljednjih par godina ne obraćaju više “svom narodu” ili “svojim građanima”, ne, oni se obraćaju “svojim glasačima”. To su dobro utvrđene baze uhljeba po državnim preduzećima ili kamarile tajkuna čiji je jedini posao izaći na izbore i glasati za ISTE. Pa dolazimo do apsurdne situacije u kojoj ni briselske birokrate ne žele nas ovakve u EU, a najveći saveznici su im upravo političari na vlasti koji svojim neradom samo daju povod Briselu za uvođenje nekog novog viznog režima u skorije vrijeme.