Snježana Đorđić: Za dobru higijenu duha treba naći kreativni ventil

Snježana Đorđić je blogerica magazina Buka koja je prošle godine proglašena najboljom političkom blogericom u našoj zemlji. Ona je prvenstveno prevoditeljica, a onda slikarica i dizajnerica enterijera. Prije četiri godine se odselila iz grada jer je bila željna prirode i zelenila. Jednostavno je htjela da kad zatvori laptop uđe u svoj voćnjak umjesto u pretrpan tramvaj ili da u pauzama u prevođenju od sat ili dva može da legne na plažu umjesto ispred televizora.

ŽENE PROTIV MUŠKE POLITIKE “Načini da se promijeni “muški” politički diskurs su mnogobrojni, kad postoji jasna volja. Pitanje je postoji li u društvima kao što je naše. Koliko se žene pomažu, a koliko nadmeću, i jesu li uopšte biološki i sociološki predisponirane da održavaju matrijarhat i njeguju zajedništvo. Drugim riječima, dominira li patrijarhat zato što su muškarci jači i nedodirljivi ili zato što ga i žene podržavaju?”

INTERVIEW.BA: Iako se niste prijavili na konkurs za najbolju političku blogericu u BiH, žiri portala “Buka” Vas je prošle godine izabrao za jednu od tri najbolje. Od tada je prošlo neko vrijeme, da li Cubik i dalje piše za ovaj portal kad ima šta reći?

ĐORĐIĆ: Blogovanje na Buci je lijepo iskustvo koje još uvijek traje. Nagrada koju sam dobila je bila iznenađenje, bila sam prisutna kao posmatrač, jer te godine nisam ni učestvovala. Pisala jesam, ali nisam stavljala oznaku “za konkurs”. Buka je to zanemarila i nagradila me za neki opšti dojam i posvećenost pisanju, barem to tako shvatam. Na samoj dodjeli, kad su me prozvali, upala sam u malo stanje šoka pa nisam čula zašto sam izabrana kad je o tome rečeno rečenica ili dvije.  Sad me je sramota da pitam.

INTERVIEW.BA: Nerijetko ulazite u rasprave sa čitateljstvom u formi komentara, da li Vas smara objašnjavati šta je pisac htio reći? Zašto jednostavno ne ignorišete npr. zajedljive i sujetne anonimuse?

ĐORĐIĆ: Ne smara me, mislim da ne treba zazirati od ljudi. Smaraju me natpisi poput “deset tipova koje trebate izbaciti iz prijatelja”. Svi bi se nekoga riješili, niko neće da se smara, da odgovara na provokacije. Provocira onaj ko je željan interakcije. Internet je zato tu i ljudi treba da komuniciraju i uče jedni od drugih. Nekad podučavaš, nekad si učenik. Mnogima sujeta stoji na putu, ali tako je i u učionicama, na radnim mjestima, u porodici…na internetu se samo lakše izražava. Pritom, ljudi iz huje hitrije pišu pa više i napišu, dok ljudi koji promišljaju dugo, nekad predugo vagaju svaku riječ, pa ne napišu ništa. Onda se stiče dojam da je jednih više nego drugih. Treba biti aktivan i ne biti perfekcionista. Virtuelna stvarnost se ispisuje svakog dana i javno mnjenje se doslovno preselilo u taj svijet. Sujeta i zajedljivost nisu sve što internet treba da pamti i ljudi da čitaju.

INTERVIEW.BA: Čime ste najviše inspirirani u zemlji u kojoj su jedine zvijezde političari, a politika prisutna u zraku, vodi i tlu?

ĐORĐIĆ: Životom. Na mom nebu zvijezde nisu političari. Oni su više kao izdajničke kapi krvi na čaršafu poslije prve bračne noći. Kad se ovaj prostor zauzme i razdjeviči, na ovakve kapi krvari. Svi su se običaji izvodili, pa se sladio i kum, i rođak, i komšija, i onaj mali iz pekare. Iza svakog je ostala po jedna mala kap krvi, jedan političar. Evo me inspirisaše za ovaj prizor.

Zapravo, oni su mi glavna inspiracija, njihov učinak.

Fascinira me kako funkcioniše život u Bosni i Hercegovini i regionu. Nemoguć društveno-politički kontekst sa jedne strane, a pravi geografski i kulturološki raj sa druge strane. Kako uživati u slatkim sokovima a da te troglavi medo ne zakači šapom, eto to me inspiriše.

INTERVIEW.BA: Vi ste freelancer, radite kao prevoditeljica od kuće, dok ste na godišnjem odmoru negdje na moru. Da li biste tu “svoju slobodu” mijenjali za kancelariju?

ĐORĐIĆ: Za neke je to sloboda, a ja zapravo živim u kancelariji s tim što mi je kancelarija čitav svijet – tačnije, sva mjesta sa strujom i internetom. Sav posao završavam preko računara, pa je moje fizičko tijelo slobodno. Mogu biti bilo gdje, sve dok sam mentalno na poslu. Zato sam prije četiri godine odselila iz grada. Bila sam željna prirode i zelenila. Htjela sam da kad zatvorim laptop da ulazim u svoj voćnjak umjesto u pretrpan tramvaj, na primjer. Htjela sam da u pauzama u prevođenju od sat ili dva mogu da legnem na plažu umjesto ispred televizora. Nove tehnologije to omogućavaju, i biće sve više ljudi koji žive na više mjesta, kao ja. To je novi koncept življenja i svako je na neki način pionir i kreira svoja pravila. 

INTERVIEW.BA: S druge strane, rođeni ste u Sarajevu. Sticajem okolnosti i dešavanja 90-ih, školovali ste se u Crnoj Gori, a živite u malom mjestu pored Bijeljine. Periodično ukazujete na prednosti života na selu koji ne biste mijenjali za grad. Koje su to?

ĐORĐIĆ: Prvo treba reći kakvo je to tačno selo. Jer ima brdskih sela bez struje, vode i telefona, a ovo je pitomo ravničarsko, sa kablovskim internetom i svim prednostima infrastrukture. To je spoj prednosti života u gradu i komfora života u prirodi. Od dvorišta do centra Bijeljine vozim oko 12 minuta, koliko mi treba i od Hrasnog do Baščaršije. S tim što u Hrasnom nemam dvorište, psa, mačke, ovce, voćnjak … o osnovnom pravu na vodu i vazduh da i ne govorim.

INTERVIEW.BA: Više puta ste bili u Americi, zanimljivo da se uvijek vraćate kući. Šta je to što Vas ne privlači da napustite ove krajeve kad statistike govore da bi mnogi otišli da im se pruži prilika zbog egzistencije, političke situacije itd.?

ĐORĐIĆ: Amerika je veoma privlačna ako ima ono što tražiš, i veoma blijeda ako nema. To se ne odnosi samo na Ameriku. Ali ljudi odavde odlaze ne samo zato što ovdje ne bi mogli uspjeti, već što uopšte ne žele da se bakću. Ima i toga. Kad nećeš da se bakćeš sa rođenom zemljom, znači da ti je neko dobrano ogadio. Tako nam je ogadio i politiku. Gadi nam se da živimo, gadi nam se da mijenjamo, šta preostaje… Uvijek se vraćam jer ovdje još uvijek pronalazim više razloga da se divim nego da se zgražavam.

INTERVIEW.BA: Pored primarnog zanimanja prevođenja, vi ste  slikarica. Krenuli ste sa apstrakcijom, prirodom, i sad već radite portrete. Vodi li to ka ozbiljnijoj slikarskoj karijeri?

ĐORĐIĆ: Iskreno se nadam, učim i vježbam. To je teško uklopiti u stalna putovanja, slikanje je kabast hobi. Ipak, pruža veliko zadovoljstvo, a nešto se i proda. Ljudi vole umjetnost, pa i u pokušaju – otud valjda toliko kiča i šunda. O svojoj umjetnosti nemam mnogo da kažem, ali imam o kreativnosti. Čovjek treba da nađe kreativni ventil, kao dio redovne higijene duha. Ako treba, uvesti predmet “Bavljenje hobijem” u osnovne škole, rame uz rame sa vjeronaukom.

INTERVIEW.BA: Snježana Đorđić uređuje i enterijere svojih prijatelja. Znači Vaši prijatelji su prepoznali i tu Vašu kreativnu crtu i nerijetko Vam prepuštaju uređenje svoga doma?

ĐORĐIĆ: To zvuči previše ozbiljno, a dolazi sasvim spontano. Potucam se najveći dio života kao onaj prokletnik iz Jakšićevih stihova. Smjenjuju se stanovi, gradovi, stari namještaj i neko spajanje krajeva. U svakom prostoru sam pravila dom, aranžirala lampe, pravila radni kutak, pokušavajući da stvorim toplu atmosferu. Uvijek sa malo novca i puno improvizacije.

Veliki broj mojih prijatelja danas uređuje prostor – u žurbi, sa malo novca i puno improvizacije. Oni imaju potrebe, a ja imam ideje. Imam i radionicu i alat, znam kako postići neke stvari i tako se nađem u toj ulozi. Recimo, zanima me kako pomiriti tipičnu balkansku gradnju i aktuelne trendove poput američkog indastrijal fazona ili skandinavske jednostavnosti.

Utilitarista sam u duši, sve prvo mora biti praktično, pa tek onda lijepo. Ne namećem svoju estetiku, trudim se saznati šta vole ljudi kojima pomažem. Tako sam naučila neke stvari. Na primjer – ljudi često ne znaju šta žele, muškarci su skeptičniji, i bolje veliki sto u maloj sobi nego mali sto u velikoj sobi.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika  Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

ĐORĐIĆ: Možda da prvo utvrdimo šta znači žena u politici – biološki pol ili ženski princip?

Ako zamišljam Božu Vreću na toj slici, mogu li ga brojati kao ženu? Tu je i Ana Brnabić, tu je i Kolinda Grabar-Kitarović. Šta ako zamislim nekog poput njih, nenašminkanu homoseksualnu Anu ili prenašminkanu desničarsku zečicu što iz haljine ide pravo u uniformu – jesu li to,  politički, žene – ili prerušeni muškarci? Ko čini više za feminizam, Ana, Kolinda, ili Božo (oprostiće što ga uzimam za primjer)?

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

ĐORĐIĆ: Jednu ženu sa sela. Pametnu, marljivu i sposobnu ženu, da je dobar vozač i da ima najmanje dvoje djece. Prednost bih dala onima koje brinu o svojim ili partnerovim roditeljima.

Jednu ženu iz radničke porodice koja je bar deset godina radila kao državni službenik na šalteru. Jednu ženu čiji je deda imao fakultet. Ženu koja je vidjela svijeta, koja je samostalna, sofisticirana i koja govori bar tri strana jezika. 

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

ĐORĐIĆ: Mogu samo reći zašto glasati za ženski princip. Potreban nam je princip mirotvorca, hraniteljice, strane koja neće da rađa topovsko meso. Potreban nam je princip koji čuva slabe i nemoćne.Taj princip može doći na scenu i u vidu muškarca, dakle vagina nije presudna. Ako se bude insistiralo na ženama u politici bez udubljivanja u šta to tačno znači, bojim se da ćemo dobiti isto što i sa feminizmom i anarhijom – pogrešno shvaćena forma će zagušiti dobru i neshvaćenu suštinu. Zato treba aktuelizirati pitanje: šta je feminizam – žena po svaku cijenu, ili uvjerenje da i muškarac može uraditi pravu stvar? I muškarac, i transrodna osoba, i Kinez i paraplegičar.

KAKO PROMIJENITI MUŠKU POLITIKU?

Fenomen ženskog uticaja na politiku je tako slojevit i raznovrstan da, evo, danas imamo globalni hit od minimalističkog pristupa ulozi prve dame Amerike gdje više nismo sigurni je li ona nijema žrtva ili tihi terminator. Načini da se promijeni “muški” politički diskurs su mnogobrojni, kad postoji jasna volja. Pitanje je postoji li u društvima kao što je naše. Koliko se žene pomažu, a koliko nadmeću i jesu li uopšte biološki i sociološki predisponirane da održavaju matrijarhat i njeguju zajedništvo. Drugim riječima, dominira li patrijarhat zato što su muškarci jači i nedodirljivi ili zato što ga i žene podržavaju?

Kad se dokazujemo, kome se više dokazujemo, majci ili ocu? Gdje je u bivšoj Jugoslaviji najjači kult majke – u Crnoj Gori. Tamo će muškarca koji ne zna “pritegnut” svoju ženu prije nalupat rođena majka nego otac. Uostalom, zašto je Gadafi birao žene za tjelohranitelje? Dakle, i to je ženski princip. Šta tačno želimo kad (ne) želimo žene u politici? Da ne bih završila pitanjem, reći ću ovo – političku postavku uglavnom posmatram kao posljedicu, ne uzrok. Društvo svakako sazrijeva i svaka promjena iznutra će doći kad joj bude vrijeme.  U međuvremenu, čovjek može da živi po svojim principima bez obzira na politiku društva čiji je dio, a ta je sloboda neotuđiva baš zato što može da promijeni svijet. 

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Prethodna vijest

5 pitanja za Žanu Alpezu: Poruka svim mladima – ne odustajte!

Naredna vijest

Mehmed Begić: Budale su me davno ostavile bez riječi