Zvonimir Nikolić: Odakle vam više snaga za mržnju?

Zvonimir Nikolić, Sarajlija, bloger, kolumnista, pisac, nedavno je objavio svoju prvu knjigu ‘I zbog ovoga volim moje Sarajevo’. Za interview.ba objašnjava svoju ljubav prema Sarajevu, zamor od nacionalizma, optužbe da je glavni grad BiH postao drugi Teheran…i zbog čega, uprkos svemu, voli Sarajevo.

PO NACIONALNOSTI PREBROJ SE ‘ To je jedan fenomen – 20 godina je prošlo od rata, a mi i dalje tražimo krivce. Mi svi znamo ko je kriv. Svakom, iole normalnom čovjeku, je sve jasno. Ali stalno se prebrojavamo. Odgajamo generacije koje se počinju prebrojavati. To me najviše brine. Šta ćemo ostaviti toj djeci? Ostavićemo im prebrojavanje, da podozrivo gledaju onog svog najboljeg prijatelja – što je katastrofalna situacija.’

INTERVIEW.BA: Počeli ste pisati blogove i online kolumne prije dvije godine. Koji Vaš blog je načitaniji?

NIKOLIĆ: Počeo sam pisati sasvim slučajno. Dvije prijateljice, Snježana MulićSoftić i Svjetlana Salom, predložile su mi da napišem jedan blog vezano za početak rata u Sarajevu. Iskreno rečeno, do tog momenta nisam ni znao da znam da pišem. Taj blog „Kakav rat, moja gospođo“ bio je dosta čitan, što mi je dalo motiv da napišem i sljedeće tekstove. Najčitaniji blog do sad kojeg je prenijelo dosta medija sa prostora bivše Jugoslavije je „Kako vam više ne dosadi da se mrzite?“

INTERVIEW.BA: Knjiga „I zbog ovoga volim moje Sarajevo“ postala je i svojevrstan dokument sjećanja na grad, njegove mještane i događaje?

NIKOLIĆ: Upravo tako. Svaka priča u knjizi je lično doživljena, svaki taj događaj sam doživio na svojoj koži. I usput pomenuo neke ljude koji su, možda, ostavili trag u Sarajevu, a nisu bili ni političari, ni sportisti, ni naučnici. To je podsjećanje na jednog frizera, jednu kafanu, jednu buregdžinicu, na neka sarajevska mjesta.. na Vijećnicu kakva je bila onog momenta kad sam ja otišao u vojsku…

INTERVIEW.BA: Zašto tako jako volite Sarajevo? Da li postoji nešto ili neko što ne volite?        

NIKOLIĆ: Sarajevo volim, prvenstveno, što sam tu rođen i što sam cijeli život proveo u njemu. Volim miris ovog našeg grada, volim Baščaršiju, volim svaki haustor gdje sam živio. Volim ljude koji žive u Sarajevu, ljude sa kojima sam odrastao, jer to je specifična ljubav koju osjeti svako ko je ovdje rođen. Ono što ne volim u Sarajevu je pojava zavisti. Jednostavno, najoštriji i najnemilosrdniji smo, upravo, prema svojim ljudima, prema Sarajlijama.

INTERVIEW.BA: Da li je bilo momenata kada ste pomislili (kao i mnogi drugi građani) da napustite Sarajevo zbog budućnosti Vaše djece?

NIKOLIĆ: Bilo je….Mogli smo otići, ali mi smo pretrčali Miljacku i otišli kod mojih roditelja na Marijin Dvor, da provedemo rat u Sarajevu i tu ostanemo. Nekad, kada gledate televiziju i čitate novine i vidite šta se sve dešava, najradije bi čovjek digao ruke i otišao daleko iz svega ovoga, ako ništa – onda zbog djece. A opet, preovladava osjećaj pripadnosti svom gradu i državi.

INTERVIEW.BA: U  jednoj kolumni se pitate: „Pa ljudi moji kako se ne umorite više? Kako vam ne dosadi više da se prebrojavate? Odakle vam više snaga za mržnju?“

NIKOLIĆ: To je jedan fenomen – 20 godina je prošlo od rata, a mi i dalje tražimo krivce. Mi svi znamo ko je kriv. Svakom, iole normalnom čovjeku, je sve jasno. Ali stalno se prebrojavamo. Odgajamo generacije koje se počinju prebrojavati. To me najviše brine. Šta ćemo ostaviti toj djeci? Ostavićemo im prebrojavanje, da podozrivo gledaju onog svog najboljeg prijatelja – što je katastrofalna situacija. Ne mogu da vjerujem da se ljudi i nakon toliko godina ne okreću budućnosti, nego stalno žive u nekoj prokletoj prošlosti.

INTERVIEW.BA: Ne tako davno Sarajevo su prozvali Teheranom, aludirajući da je ovaj grad postao jednonacionalan. Šta Vi mislite, da li je ovaj grad postao jednonacionalan/jednoreligijski, odnosno da li u njemu ima prostora i za druge?

NIKOLIĆ: Naravno da ima. Mediji, s jedne strane, a politika s druge, odrađuju svoj posao. Bio sam u situaciji da mi poslije rata dođe čovjek iz Slovenije i kaže: „Hajmo na kafu.“ I kad ga odvedem u slastičarnu, on naruči štok. I nakon što mu konobarica kaže da nema štoka, on kaže: „Ovo kod vas ukinuli alkohol u svim kafanama!“ Onda mu moram objašnjavati da smo otišli u slastičarnu!

Mediji mogu puno toga da naprave. Ako neko želi da grad prikaže u negativnom kontekstu, on će tražiti upravo ono što mu odgovara. I u ratu me nerviralo što nijedan strani novinar nije nikad zaustavio čovjeka u odijelu, koji govori dva jezika…. Uslikaju dvije pokrivene djevojke, a ne one druge dvije u mini suknjama. Stvara se jedna lažna slika grada koja nije apsolutno takva. Mi Sarajlije najbolje znamo kako je.

INTERVIEW.BA: Nerijetko čujemo da Sarajevo nije što je nekad bilo. Iz perspektive nekog ko u njemu živi, šta mislite da li je grad provincijaliziran?

NIKOLIĆ: Ono što mi najviše smeta, i u jednoj svojoj priči vezanoj za Sarajevo sam  napisao, je to što ljudi koji dođu (nemam ništa protiv onih koji su došli u grad, jer svakome je neko došao u Sarajevo) nameću svoje običaje i pravila. Rijetko ćete naći Sarajliju čiji su korijeni stari 300 godina. Svima nama je neko došao, da li prije pet ili 50 godina…uglavnom, svi smo mi na neki način doseljenici u ovaj grad. I moj otac je došao 1952. godine u Sarajevo, ali je prihvatio sve običaje grada i nastojao da se što prije asimilira u društvo i da se nimalo ne razlikuje od Sarajlija. Sad dolazimo u situaciju da ljudi koji su došli iz ruralnih sredina nameću svoje običaje i pravila. Ne sjećam se da je iko prije rata bacao smeće kroz prozor, kao što sad vidim svaki drugi dan.

INTERVIEW.BA: Da li se Vi kao pripadnik hrvatskog naroda osjećate kao manjina i ugroženo u svom gradu?

NIKOLIĆ: Apsolutno ne. Mislim da je to isto propaganda medija. Konkretno kad se radi o katolicima, mislim da vlast koja bi trebala da predstavlja katolike za njih to završava onog momenta kad izađu iz zapadnog Mostara. Mislim da su se ograničili na jedan teritorij zapadne Hercegovine. Mi koji živimo ovdje prepušteni smo sami sebi. I neka smo jer sasvim normalno živimo. Ne vidim nikakvu razliku da sam ja kao Zvonimir više ugrožen od nekog Milorada ili nekog Muhameda. Ugroženi smo od vlasti koja nam ne dozvoljava da radimo i imamo perspektivu, da nam djeca žive, rade i školuju se ovdje, nego moraju tražiti sreću u inostranstvu.

INTERVIEW.BA: Kad smo već kod „podjela“, Vaš stav o prepirkama navijača na relaciji nogometnih klubova Sarajevo i Željezničar?

NIKOLIĆ: Najzdraviji humor na svijetu. Ja sam presretan što živim u gradu koji ima dva velika kluba. Npr. vi navijate za Sarajevo, ja za Želju. Presretan sam zato što mi koji smo proveli nekih 50-ak godina u Sarajevu pamtimo i vremena kada smo zajedno sjedili u različitim dresovima do početka utakmice, pa se „mrzili“ samo onih 90 minuta, a onda opet zajedno sjedili poslije utakmice. To i dan danas praktikujem sa svojim prijateljima. Možda su  ove mlađe generacije suviše nahuškane jedni na druge i sa velikim antagonizmom doživljavaju onu drugu ekipu, ali mi smo ona ista raja, samo što imamo dva kluba. 

RELIGIJA DO KUĆNOG PRAGA

INTERVIEW.BA: Kako komentarišete usvajanje zaključka o neodržavanju predavanja i ispitnih rokova na našim fakultetima petkom zbog klanjanja džuma-namaza, ali i o vođenju računa o terminima centralnih sedmičnih molitvi pripadnika katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, i ostalih vjerskih zajednica prilikom planiranja akademske godine?

NIKOLIĆ: To je nešto najčudnije što sam čuo. Volio bih da se vrati vrijeme da naša religioznost završava na vratima kućnog praga naših roditelja. Tu mogu biti religiozan na svoj način. Niko ne brani ljudima da idu u crkvu ili džamiju, da ispunjavaju tamo svoje obaveze koje žele, ali kad to već dođe u javne ustanove – to je katastrofa. 

Na sljedećem linku možete pratiti blog Zvonimira Nikolića http://balkans.aljazeera.net/profil/zvonimir-nikolic

Prethodna vijest

Hazim Begagić: Dobar repertoar zadržava publiku u pozorištu

Naredna vijest

10 najčitanijih intervjua u 2016.godini