Mirza Redžepagić: Flamenko se ne uči iz knjiga, usavršava se čitav život!

U Novom Pazaru je završio osnovnu muzičku školu, u Sarajevu Muzičku akademiju, a flamenko je usavršavao na izvorištu, u Španiji. S muzikom je uvijek, a najveći su mu problem godišnji odmori, kada u gepeku obično zafali mjesta za gitaru.

KOLIJEVKA FLAMENKA: “Andaluzija je kolijevka flamenka. Višestoljetnim suživotom naroda, Arapa, Jevreja, Španjolaca i Roma, ali i kultura, stvorila se jedinstvena umjetnost. Sredinom 19. vijeka flamenko počinje bivati popularan, te se od porodičnog okruženja i sa zabava, svadbi i sahrana uglavnom romskog dijela stanovništva, seli na ‘Cafe Cantatos’. To su bili barovi u kojima se izvodio flamenko i gdje su prvi pjevači bili prepoznati” 

Mirza Redžepagić, pionir flamenko gitare u Bosni i Hercegovini, nakon završenog studija klasične gitare na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, postaje stipendista Asocijacije flamenko gitarista Španije. Zajedno sa flamenko pjevačicom Ninom Ćorić iz Zagreba i grupom sarajevskih palmerosa bilježi mnogobrojne nastupe u Sarajevu, Mostaru, Omišu i Zagrebu. Nastupio je i na Međunarodnom Omiš Guitar Festu – jednom od najvećih gitarističkih festivala na ovim prostorima, kao i na Flamenco festivalu u Zagrebu.

INTERVIEW.BA: Kada se kod vas javlja interesovanje za flamenko?

REDŽEPAGIĆ: Flamenko je umjetnost koja obuhvata pjevanje, ples i sviranje. Govorim ovim redom jer se flamenko prvo pjevao, zatim se dodao ples i onda mu se pridružila gitara kao prateći instrument vokalu i plesu. Kasnije se razvila i kao samostalan instrument  u izvođenju ove umjetnosti. Iako često pogrešno tumačen kao ples, flamenko je s jedne strane zapravo spoj svih ovih elementa, a s druge je i stil života naroda Andaluzije.  

Kao dijete, slušao sam tatine ploče Paca de Lucie i zamišljao sebe kako sviram na bini pred stotinama ljudi. Fasciniran zvukom gitare, rekao sam roditeljima da želim naučiti svirati taj instrument, i sa osam godina sam počeo svirati kao učenik osnovne muzičke škole u rodnom gradu, Novom Pazaru. Kroz muzičko obrazovanje sam došao do Muzičke akademije u Sarajevu, gdje sam svirao razne kompozitore španske klasične muzike, koji su u velikoj mjeri bili inspirisani zvucima flamenka i andaluzijske muzike. Izučavajući te kompozitore i njihovu muziku (Isaac Albeniz, Manuel de Falla, Enrique Granados, Tarrega itd.), sve više sam otkrivao svijet flamenka i na završnoj godini studija shvatio sam da je flamenko ono što želim svirati.

INTERVIEW.BA: Na prostorima Andaluzije nastala je flamenko kultura. Vi 2013. godine provodite neko vrijeme upravo u Španiji kao stipendista Asocijacije flamenko gitarista, gdje se usavršavate. Kakva iskustva vam je donio taj boravak?

REDŽEPAGIĆ: Andaluzija je kolijevka flamenka. Višestoljetnim suživotom naroda, Arapa, Jevreja, Španjolaca i Roma, ali i kultura, stvorila se jedinstvena umjetnost. Sredinom 19. vijeka flamenko počinje bivati popularan, te se od porodičnog okruženja i sa zabava, svadbi i sahrana uglavnom romskog dijela stanovištva, seli na “Cafe Cantatos”. To su bili barovi u kojima se izvodio flamenko i gdje su prvi pjevači bili prepoznati.

U ljeto 2012. godine odlučio sam otići u Granadu kako bih osjetio duh Andaluzije i našao učitelja flamenka, jer flamenko je umjetnost koja se ne može naučiti iz knjiga, nota i videoklipova. Pohađao sam nastavu u jednoj privatnoj školi flamenka i imao sreću da radim sa dva priznata učitelja gitare iz Granade. Godine 2013. dobio sam stipendiju Asocijacije flamenko gitarista Španije za specijalističke studije u Madridu, gdje sam svoje znanje unaprijedio radeći sa izvrsnim flamenko pedagogom Joseom Delunaom.

INTERVIEW.BA: Svirate s flamenko pjevačicom Ninom Ćorić iz Zagreba i grupom palmerosa iz Sarajeva “Los Jaleos”. Kako je došlo do ove saradnje i šta vam ona daje u kreativnom smislu?

REDŽEPAGIĆ: Nina i ja se dugo poznajemo, ali do početka ove godine nismo ostvarili saradnju. Sjećam se, kad sam je prvi put čuo kako pjeva, da sam bio fasciniran njenim umijećem zato što je flamenko pjevanje teško. U prvi mah sam pomislio da je Španjolka, zbog savršenog izgovora riječi prilikom pjevanja, što je teško postići ljudima koji nisu sa španskog govornog područja. Početkom 2016. sam je pozvao da dođe u Sarajevo, da snimimo video za numeru koju sam komponovao. Nakon prvih taktova zajedničkog muziciranja, znao sam da je to to i da će se naša saradnja nastaviti.

Na videu se i prvi put pojavljuje grupa palmerosa “Los Jaleos”. Palmerosi su bitan element u izvođenju flamenka jer su, zapravo, ritam sekcija, “bubnjevi u bendu”, a pored ritmičke funkcije, zaduženi su i za “jaleose”. To su uzvici podrške (ole, asi se toca, asi se canta, asi se baila…) kojima bodre izvođače na sceni.  “Los Jaleos” čine moji prijatelji i saradnici Merita Bavčić, Hector Morić, Elma Karčić, koja je trenutno u Granadi gdje izučava flamenko ples, i Vanessa Riuz Torres, Španjolka s višegodišnjom sarajevskom adresom koja je veliki poznavalac flamenko umjetnosti i kulture i od koje sam naučio mnogo stvari o flamenku.

INTERVIEW.BA: Da li je domaća publika prihvatila vaš prvi nastup? Sjećate li se repertoara?

REDŽEPAGIĆ: Prvi javni nastup i prvi domaći flamenko šou u BiH izveden je u februaru ove godine. Nastupili smo u klubu Mash. Bio sam nervozan, jer i pored velikog broja nastupa koje sam u životu imao, ovaj je bio poseban jer sam svjestan da je to veliki korak za mene i da se tim nastupom udaraju temelji flamenka u našoj zemlji.  Izašli smo na scenu i već nakon prvih taktova vidjeli smo osmijehe ljudi u publici, što nam je iz numere u numeru davalo vjetar u leđa. Svirali smo tradicionalne flamenko numere, nekoliko mojih kompozicija i djela velikih umjetnika flamenka kao što su Carmen Linares, Camaron de la Isla, Diego del Gastor i drugi.

INTERVIEW.BA: Sami komponujete muziku?

REDŽEPAGIĆ: Kao gitarista koji je muzički odgajan kroz klasiku u muzičkim školama, mogu reći da i nisam bio baš “poslušno dijete”, jer nakon nekoliko dana provedenih uz note nove kompozicije, vrlo brzo bi mi dosadilo reprodukovati je svaki put isto, te sam dodavao neke note i momente koji su meni zvučali dobro. Tako sam kroz srednjoškolski period tražio sebe  svirajući u raznim rock bendovima. I tokom studiranja sam otkrivao i eksperimentisao sa jazzom, savremenom i elektronskom muzikom, te muzikom svijeta i različitih tradicija, što se danas popularno zove world music. Sve je to put da negdje u sebi otkrijem tu želju da se ispoljim u kreativnom smislu, smišljajući “svoju” muziku. Kažem “svoju” jer smatram da je stvoriti neku novu muziku gotovo pa nemoguće, jer je svaka nova muzička ideja zapravo skup zvukova koje smo već negdje čuli i koje smo u tom trenutku materijalizacije postali svjesni.

Sjećam se momenta kad sam odlučio da komponujem svoju prvu flamenko kompoziciju koja će zvučati tradicionalno, ali je na kraju ispala totalno jazzy jer sam u tom periodu dosta slušao Pata Methenyja, mog omiljenog jazz gitaristu. Ono što zapravo radim jeste da skupljam svoje muzičke ideje i stavljam ih u tradicionalne flamenko forme, gdje na koncu sve to dobije logični muzički oblik.

INTERVIEW.BA: Možete li nam nešto reći o saradnji s vokalom Almedinom Varošaninom?

REDŽEPAGIĆ: Almedin Varošanin, moj dugogodišnji prijatelj iz Novog Pazara, veliki je zaljubljenik i izvrstan interpretator sufijske muzike. Odmah mi je pao na pamet, zvao sam ga, izložio mu ideju i on je bez razmišljanja rekao: Pristajem! Projekat je simbolično nazvan “Tareb y Duende”, gdje imate dva naziva, arapski i španski, za jedan fenomen, a to je muzički zanos, trans… Riječ tareb u svom korijenu znači treperiti i u orijentalnom svijetu se korisiti da opiše stanje opčinjenosti instrumentom ili glasom, dok se duende može prevesti kao magija, zanesenost, demon, a sve to u svrhu objašnjenja stanja opčinjenosti flamenko muzikom. Slično postoji i kod nas, mada u nešto drugačijem obliku, a to je “padanje u sevdah”. “Tareb y Duende” je premijerno izveden na ovogodišnjem Flamenco Festivalu u Zagrebu, gdje je naišao na odlične reakcije publike. U projektu učestvuju Nina Ćorić, Almedin Varošanin i Davor Maraus na udaraljkama.

INTERVIEW.BA: Gitara je zahtjevan instrument. Dug je i naporan put do majstorstva, traži godine neprekidnog, posvećenog vježbanja. Kako izgleda vaš radni dan kada ste sami s gitarom?

REDŽEPAGIĆ: Pošto radim u muzičkoj školi kao nastavnik gitare, gitari sam konstantno izložen. Dok sam studirao na akademiji, mislio sam da kad završim studije neću imati potrebe da vježbam više, ali tek nakon završenih studija zapravo sam počeo da sviram. Sve do tada sam učio zanat, provodeći sate vježbajući program, razvijajući tehniku, stvarajući osnovu za kreiranje svojih ideja. I danas svakodnevno provodim mnogo vremena s gitarom, istražujući nove ideje i usput razvijajući svoj stil sviranja. Najteže mi pada period godišnjih odmora, kada u gepeku uglavnom nema mjesta za gitaru, pa onda iznalazim načine kako da je prebacim.

INTERVIEW.BA: Kako izgleda vaš pogled na druge umjetnosti? Šta vas privlači i da li vam ta iskustva koriste u muzici?

REDŽEPAGIĆ: Mislim da je to nužno za izgradnju čovjeka kao zdrave osobe i kao umjetnika. Osoba koja ne čita, ne posjećuje predstave, ne pogleda neki kvalitetan umjetnički film, ne može se razvijati kao umjetnik. Vjerujem da inspiracija dolazi istraživanjem, upoznavanjem novih stvari, gdje je i druženje sa ljudima jako bitan faktor u izgradnji umjetničke ličnosti. Nažalost, kada se danas okrenete oko sebe, vidite društvo u kom se rijetko čita.

Čitam nekoliko knjiga odjednom

OMILJENA KNJIGA: Omiljenu knjigu nemam jer mi se teško odlučiti. Ima mnogo autora kojima se divim i koje rado čitam. Čitam po nekoliko knjiga odjednom, zavisi od raspoloženja tog dana. Tako oduvijek radim. Mnogo čitam istočnu literaturu, poeziju: Omer Hajjam, Hafiz Shirazi, Mevlana Rumi. Od domaćih volim čitati Karahasana. Od klasične literature volim Dostojevskog, a trenutno čitam dramu Muhe od Jean-Paula Sartrea.

MUZIKA: Muzici pristupam analitički, tako da uglavnom slušam nove stvari. Nedavno sam “skinuo” sto CD-ova muzike Azije i to trenutno istražujem. U jesen volim Debussyja, u autu slušam flamenko, a maqamsku (orijentalnu) muziku mogu uvijek da slušam.

FILM: Filmove volim, ali u zadnje vrijeme ih slabije gledam jer sam po tom pitanju totalno hazardni tip. Ne znam pogledati film ako mi se svidi a da ne pogledam sve ostalo od tog režisera. Jako volim Woodyja Allena, Kubricka i braću Coen. Zadnje što sam gledao je bio odlični rumunski film 12:08 Istočno od Bukurešta. Omiljeni film mi je The Big Lebowski.

 

Prethodna vijest

Nebojša Milanović: Borite se za svoja prava, niko vam drugi to neće uraditi!

Naredna vijest

Hidajet Delić: Osuđivao sam sebe što su stalno spominjali Suadu, a ne i Olgu