Elia Suleiman: Palestinci nisu usamljeni, sve više ljudi prepoznaje našu tragediju!

U Sarajevu je proslavljeni palestinski reditelj Elia Suleiman boravio u ulozi predsjednika žirija Takmičarskog programa Sarajevo Film Festivala, a za Interview.ba otkriva kako je bilo odrastati u okupiranoj Palestini, te šta ga i danas pokreće u misiji mijenjanja svijeta koji tone u katastrofu.

Iza njega su njujorške godine koje su ga oblikovale u filmskog autora, danas svojim domom zove Pariz, kao tinejdžer iskusio je londonski život, ali su u njegovo tkanje duše neizbrisivo utisnuti rodni Nazareth i Palestina. Elia Suleiman je proslavljeni palestinski reditelj koji je za svoje filmove dobio brojna međunarodna priznanja, a njegova trilogija o Palestini: Hronika nestajanja (1996), Božanska intervencija (2002) i Vrijeme koje preostaje (2009) kinematografska su hronika nestajanja jedne zemlje, ali i podsjećanje da ta zemlja i dalje živi i nada se.

INTERVIEW.BA: Kako izgleda stvarati umjetnost, pokušavati prenijeti svoje poimanje svijeta iz situacije u kojoj su ti uskraćena, bezmalo, sva prava….

ELIA SULEIMAN: Evo spomenuli smo prije ovog razgovora Danisa Tanovića, ili, evo SFF. Znači radi se o istinskoj volji, volji za otporom koja može biti mnogo jača kad niste u najugodnijoj situaciji. To je insistiranje na kontinuranoj normalnoj situaciji na dnevnoj bazi. Naravno, otpor ima različite vidove: može biti tvoj lični otpor vojnoj sili, ili otpor kroz umjetnost. Mislim da je ovaj drugi mnogo postojaniji, onaj koji ostaje, jer ovaj vojni blijedi. Taj umjetnički otpor u ovom trenutku je u usponu, jer se pojavila mlada generacija autora koja sama zauzima stav i pravi filmove. U ranije vrijeme filmove o Palestini pravili su stranci, jer za Palestince je bilo skoro nemoguće doći u tu situaciju. I sam se sjećam mnogih kucanja na različita vrata i brojnih situacija u kojima sam ostao bez odgovora. Niko nije vjerovao u tebe i niko te nije želio podržati.

INTERVIEW.BA:Kako je bilo odrastati u Palestini?

ELIA SULEIMAN: Prilično dosadno. Nazareth je mali grad smješten na brdu. A biti palestinski grad u Izraelu je razlog zašto govorim ‘dosadno’. Bio je to geto, opkoljeni grad potlačenih ljudi i nije bilo nikakvih kulturnih aktivnosti. Namjera vlasti bila je jasna: “ignorisanje postojanja u bilo kom obliku”. Vlasti su samo prikupljale porez, nikad nisu vraćale ništa. Govorim o vrlo grubom odnosu prema Palestincima, oduzimanju imovine, progonstvima, hapšenjima bez ikakvog osnova. Moj otac je bio uhapšen kad sam bio mali i optužen za krijumčarenje oružjem. Proveo je u zatvoru nekoliko dana, pa potom pušten. To je jednostavno ambijent terora i terorisanja stanovništva.

 

INTERVIEW.BA: Kad ste shvatili da želite otići?

ELIA SULEIMAN: Osjećao sam da postoji i drugačiji način života. Sa 17 godina otišao sam u London. Prao sam suđe po restoranima, postao pravi tinejdžer… Već tada sam sanjao o boljem, drugačijem životu, ali nije bilo lako doći do toga. Ispisao sam se iz škole, ljudima sam objašnjavao šta želim postati, ali bile su to govorancije bez pokrića, riječi bez sadržaja. Htio sam biti reditelj, a u stvarnosti sam pogledao nekoliko filmova i moje poznavanje kinematografije tada se svodilo na klišeizirane fraze.

INTERVIEW.BA: Kakve poruke ste željeli i želite svijetu poslati svojim filmovima?

ELIA SULEIMAN: Ono što sam pokušavao uraditi kroz te filmove jeste da povežem jučer i danas. Da 1949. godina i dalje stanuje u našim životima i da se ponavlja. Okupacija, regresija, manje ljudi, manje palestinske zemlje, konfiskacija, zatvaranje ljudi, sve se to dešava i danas, kao i te 1949.

INTERVIEW.BA: Ima li nade?

ELIA SULEIMAN: Pogledajte naslove mojih filmova: Hronika nestajanja – to je predviđanje, ali to je i nestajanje jedne zemlje, pa Božanska intervencija – traženje intervencije, pa Vrijeme koje je preostalo – poimanje da nema još mnogo vremena.

INTERVIEW.BA: Znači da postoji sat koji otkucava posljednje trenutke?

ELIA SULEIMAN: Sat je već otkucao svoje. Jedina stvar koja nikad ne prestaje je nada za promjenom. I dalje se, svi mi, nastavljamo nadati. Da nema nade, ne bih ovdje s vama sjedio i razgovarao, ne bih snimao filmove. To znači da postoji mogućnost za promjenu. I ovo – o vremenu koje je preostalo, ne odnosi se samo na Palestinu, već na cijeli svijet. Približavamo se  katastrofi, pogledajte politiku cijelog svijeta. Tamo gdje se trebaju rješavati problemi i donositi odluke, ne rješavaju se i ne odlučuje se. Pa i vi ovdje živite u tranziciji kojoj se ne vidi kraj!

INTERVIEW.BA: Evo jedno potpuno naivno pitanje: kako je moguće da moćni arapski svijet ne pomogne Palestini?

ELIA SULEIMAN: Ha ha ha! Pa vi se šalite! Katastrofa koja je počela 1949. koproducirana je i sufinansirana u arapskom svijetu! O, pomažu oni! Ali Izraelu. Ja govorim o saudijskoj delegaciji koja je prije nekoliko dana bila u Izraelu, govorim  o savezima stvorenim zbog moći i stvaranja novog bogatstva. Govorim o korumpiranim strukturama moći.

INTERVIEW.BA: Postoji li ijedan istinski prijatelj Palestine u svijetu?

ELIA SULEIMAN: Da! To su pojedinci, mislioci, intelektualci. I nemojte misliti da su Palestinci najusamljeniji ljudi na svijetu. Ne! Mi imamo mnogo prijatelja, saveznika… Čak i ako sam ranije u ovom razgovoru rekao da je prekasno, moram reći da se danas dešava pravo prepoznavanje stvari, a da se ne radi o onom koje ima pokroviteljski odnos. Danas se dešavaju prava, zrela savezništva širom svijeta kad je Palestina u pitanju. Ne govorim o licemjernim vladama širom svijeta, i političkim nivoima, ali pojedinci i pokreti koje oni formiraju shvataju stvarno stanje. 

INTERVIEW.BA: Ima li tih pojedinaca i u Izraelu?

ELIA SULEIMAN:  Mašinerija ispiranja mozga koju posjeduje Izrael je prilično jaka i počinje od malih nogu, ali ima jevrejskih duša koje ne mogu i ne žele progutati laži i licemjerstvo. Oni stoje na moralnom tlu, izdignuti iznad situacije. Ne radi se o tome da trebate biti propalestinski orijentirani, već zauzeti moralno ispravan stav. I ima onih koji to i rade. Od intelektualaca do običnog svijeta. Ima i primjera poput ovog: Izraelci u sezoni ubiranja maslina dolaze Palestincima pomagati u berbi, odnosno postavljaju se kao ljudski štit, kako bi ih zaštitili od pucnjave. I uvijek je takvih malo, ali se oni računaju mnogo.

INTERVIEW.BA: Predviđate da tonemo u katastrofu, da li će tome doprinijeti i eventualna pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD?

ELIA SULEIMAN: Možda će to samo ubrzati proces, ali on nije odlučujući faktor te katastrofe. Imamo mi mnogo Trumpova u cijelom svijetu: Putin, Hollande, arapski svijet… Trump je samo glas koji govori za sve njih.

Prethodna vijest

Dražana Lepir: Želimo istinu o banjalučkoj ratnoj priči

Naredna vijest

Tihomir Bradvica: Ljubuški se urušava, a Dragan Čović to podržava