Njegova galerija Duplex/100m2 kultno je mjesto susreta, druženja, razmjene ideja. Ali i prodaje umjetnina. U Bosnu je došao u sklopu razmjene studenata, a danas u Pariz ide samo na odmor. Tamo više ne bi mogao živjeti. Upoznajte rođenog Parižanina, jednog od najpopularnijih građana Sarajeva.
Francuz Pierre Courtain o Bosni i Hercegovini najviše je znao iz izvještaja francuskih medija o ratu. Godine 2000, putem razmjene studenata, došao je iz Pariza u Sarajevo, a četiri godine kasnije otvorio je ovdje svoju prvu galeriju, pod nazivom 10m2. Dvanaest godina poslije to je 100m2. Galerija je postala mjesto slobode, susreta, ali i odskočna daska za novo tržište umjetnina u našoj zemlji. Njegova priča započela je ulaganjem od svega 200 eura.
INTERVIEW.BA: Zašto ste izabrali Sarajevo? Postoje li neke vrijednosti koje su vam omogućile više prostora i slobode?
COURTAIN: To je bilo gotovo slučajno. Godina 2000. bila je godina razmjene između moje škole u Parizu i sarajevske Likovne akademije. Imao sam fond koji me podržavao da odem u neku od evropskih zemalja. Odabrao sam Bosnu. I sâm sebe sam pitao zbog čega. Možda jer mi je Sarajevo ostalo u sjećanju iz vijesti tokom rata, u vrijeme kada sam odrastao. Znao sam tu priču, i rekao sam što da ne. Tako sam direktno upoznao mnogo studenata, profesora… Bio je to moj ulaz u društvo. Isto sam uradio 2004. godine i onda odlučio da želim ostati.
INTERVIEW.BA: Kako se desila ta odluka?
COURTAIN: Sjećam se dobro da sam s prijateljima cijelu noć sjedio i razgovarao u kinu “Bosna”. Odlučio sam da uradim nešto. I tako sam u novembru te godine otvorio galeriju 10m2, uz pomoć francuske ambasade i francuskog kulturnog centra. Bilo je to doslovno deset kvadratnih metara u Staklenom gradu. Projekat je bio na godinu dana i planirao sam da se nakon toga vratim u Pariz. Međutim, odziv je bio nevjerovatan, bili smo svugdje u medijima, privukli smo dosta umjetnika, pa sam odlučio produžiti. U Parizu ima preko 400 galerija, u Sarajevu gotovo da ih nema. Zašto ne probati, jer rizik nije bio prevelik. Ako ne bude išlo, uvijek se mogu vratiti u Francusku. I sada, 12 godina nakon svega, još smo tu. Nakon mnogo uspona i padova, kao bilo gdje u svijetu, ali tu smo.
INTERVIEW.BA: Da li biste rekli da je priča o Duplexu uspješna?
COURTAIN: Zavisi od toga šta smatrate uspjehom. Za mene je veliki uspjeh to što smo zauzeli dobru poziciju u Sarajevu u drago mi je kad vidim da u novinama piše “bosanska galerija Duplex”. Moja ideja i jeste bila da je uključimo o bosansko društvo. Stalno smo promovisali bosanske umjetnike jer je njih u programu više od 70 posto. To jeste uspjeh. Uspjeh je i zato što radimo s umjetnicima iz Sarajeva, Mostara, Banjaluke, Zenice, Trebinja… I imamo izuzetnu podršku etabliranih umjetnika poput Jusufa Hadžifejzovića, Gordane Anđelić-Galić ili Maje Bajević. I finansijski je uspjeh, jer smo evo 12 godina uspjeli da ostanemo otvoreni. Zahvaljujući i prijateljima poput Fondacije Agnes B iz Francuske. Mi smo na pozitivnoj nuli, našli smo dobru strategiju da držimo galeriju otvorenom. Radimo i nekoliko puta godišnje sajam umjetnosti, i to van BiH, u Parizu, Budimpešti, Beču, Stockholmu, tamo gdje postoji tržište umjetninama. Uspjeh je da imamo potpuno nezavisnu galeriju u kojoj možemo izlagati ono što želimo. Naš je cilj da tako ostane.
INTERVIEW.BA: Na osnovu vašeg iskustva, da li je u ovoj zemlji moguće uspjeti?
COURTAIN: Definitivno – da. Glavni problem ovdje nije novac, nego menadžment. Ako imate dobar menadžment i dobru strategiju, uvijek možete naći način da postojite i radite ono što želite. U Sarajevu ima mnogo ljudi koji imaju novca, iako je možda čitav kontekst težak. Sada treba investirati u stvari poput umjetnosti i tako podržati lokalne umjetnike. Mi sada trebamo povezati galeriju s tim ljudima, to je kao neka vrsta obrazovnog programa. Jer mladim umjetnicima je posebno teško i pokušavamo ih povezati s tržištem. Nije lako, ali je sve bolje.
INTERVIEW.BA: Šta vam Bosna nudi u odnosu na Francusku? Teško nas je porediti s Francuskom, koja mnogo ulaže u kulturu.
COURTAIN: Ja, naprimjer, nikada ne bih mogao otvoriti galeriju u Parizu jer je to prevelika investicija, gotovo nemoguće. U Sarajevu, zbog cijena i svega ostalog, to je itekako moguće. Zatim, moj svakodnevni život ovdje je iznenađujući, upoznajem mnogo novih ljudi svake sedmice, interesantno je i uživam. Pošto sam ovdje dugo, imam veliku mrežu prijatelja i osjećam se kao kod kuće. Na odmor u Pariz idem dvije sedmice godišnje, a kada se vraćam u Sarajevo, osjećam kao da se vraćam kući. Čudan osjećaj. Naravno, volim Pariz, ali mislim da nikada više neću živjeti tamo. Nakon dvije sedmice u Parizu, previše je stresa, a ovdje je mirno i opušteno. Osjećam se dobro i mogu raditi.
INTERVIEW.BA: Koliko su politička situacija i kompletna atmosfera u zemlji prepreka da se nešto uradi?
COURTAIN: To nije istina. Kao što sam rekao, sve zavisi od menadžmenta i strategije. Galerija 10m2 je najbolji primjer, jer sam ja tada bio student, nisam imao novaca i otvorio sam je za nekih 200 eura. Dakle, i s malo novca možete uraditi dobre stvari. Što se tiče institucija, rekao bih da što više urade za nas, to bolje. I na polju umjetnosti dosta se dešava, postoji razvijena kulturna ponuda u gradu. Volim da razmišljam pozitivno, optimistično. To vam je kao priča o tome da li je čaša napola puna ili napola prazna. Zavisi kako gledate na stvari. Uvijek je bolje biti sanjar i pokušati raditi, a Sarajevo je dobro mjesto za to. Ako se ne uspije, nije velika šteta. Ako biste u Parizu pokušali otvoriti galeriju i propali, trebalo bi vam pet godina da se oporavite.
INTERVIEW.BA: Ali ovdje je mnogo ljudi uspavano, ne žele raditi ni boriti se. Dijelite li taj osjećaj?
COURTAIN: To je dobro pitanje. Ljudi su ovdje očajni jer misle da ništa ne mogu uraditi. Preferiraju individualni pristup, a taj je način najpogubniji za društvo. Kada oformite neku grupu, onda možete raditi i to sve olakšava. Ovdje ljudi više misle na sebe. Teško je tako ići naprijed. Tu je, naravno, i loša ekonomska situacija, mnogi se bore samo da plate račune. Mislim da je dosta i utjecaja stranih nevladinih organizacija, koje Bosancima prečesto govore šta trebaju raditi. Tako nastaje pritisak koji čini da se ljudi osjećaju loše. Ja drugačije posmatram ljude, dajem im slobodu, pozitivan poticaj, imam povjerenja u njih. Kada je prodaja u pitanju, nekada budemo očajni, ali kad nešto prodamo u drugim evropskim metropolama, shvatimo da umjetnici ovdje nisu loši, nego da ne postoji tržište umjetninama. Zato sada pokušavamo da ovdje razvijemo tržište. I to će polako doći. Broj kvalitetnih umjetnika u ovako maloj zemlji je nevjerovatan.
INTERVIEW.BA: Korupcija je veliki problem ovdje. Da li ste je kao stranac iskusili?
COURTAIN: Nisam. Interesantno, ali ne. Da je ovo neka velika galerija koja mnogo prodaje, možda bih imao više inspekcija ili tome slično. Do sada se ništa ozbiljno nije događalo. Radimo u skladu s propisima i sve je u redu, stvari funkcionišu. Sistem je komplikovan, za radnu vizu moram imati potvrdu psihologa svakih devet mjeseci. Ali komplikovano je i u Francuskoj ako želite pokrenuti posao. A pošto sve radim s advokatom, nisam nikada imao problema sa korupcijom. I nikada ne bih želio učestvovati u toj igri. To se neće desiti.
