Jedan od predvodnika talasa novog sevdaha analizira rodno Sarajevo, sevdah, crno-bijeli svijet u kojem živimo, te komentira rezultate popisa stanovništva u BiH.
HIMZO I USTAŠKI OFICIRI: “Zašto na ulazu zgrade na Baščaršiji u kojoj je živio Himzo Polovina, i gdje još živi njegova supruga Fikreta, nema ploče na kojoj piše Ovdje je živio Himzo Polovina? A ima spomen-ploča nekog sitnog pjesnika čija je jedina zasluga što se na vakat iščlanio iz Saveza komunista i upisao u SDA. To me nervira – slavljenje budala. Školama dajemo imena ustaških oficira, koji nas umalo nisu sve uništili, a djeca nam ne znaju ko je Vladimir Prelog!”
Umjesto uobičajenog biografskog zapisa o našem sugovorniku, evo nekoliko rečenica iz pera kritičara i poznavalaca sevdalinke koje ga najbolje opisuju: “Damir Imamović je novi, opet izvorni glas sevdaha današnjice!”; “Istinski revolucionar žanra sevdalinke!”; “Damir reinterpretira sevdah ispisujući novu stranicu istorije ove muzike. Osim što pomjera granice ostajući vjeran tradiciji, Imamović se novim repertoarom dokazuje i kao izuzetan storyteller”; “Nije rođen samo novi pjevač sevdalinki, s Damirom Imamovićem je rođena nova sevdalinka”; “Ovako eruditska i emotivna etno-kombinacija tri instrumenta i glasa rijetko se viđa.” Tridesetosmogodišnji Damir Imamović, koji je prije tri mjeseca objavio album Dvojka, spoj tradicionalnih sevdalinki i svojih autorskih pjesama, za Interview.ba vratio se u vrijeme kad još nije bio ni rođen, a kada je sevdah kojeg poznajemo počeo da gubi utrku s novokomponovanom muzikom.
INTERVIEW.BA: Kako je propao sevdah kojeg se danas možemo samo sjećati?
IMAMOVIĆ: Sevdah je krajem šezdesetih, odnosno početkom sedamdesetih upao u crnu rupu estrade. Festival Ilidža je, između ostalog, ustanovljen kako bi se pomoglo žrtvama zemljotresa u Skoplju 1964. Ekipa okupljena oko festivala – Jovica Petković, Nada Mamula, Zaim Imamović… – željela je, kao i pop pjevači tog doba koji su imali opatijski festival, svoju manifestaciju, neku ljetnu pozornicu na kojoj će se jednom godišnje okupljati. Festival je nakon nekoliko godina počela preuzimati estrada, krenule su svađe i propala je početna ideja. Iskreno govoreći, taj festival u svom konceptu održavanja propada već početkom 1970-ih i najveći dio te scene prelazi u narodnjake. S druge strane, nije se pronašao novi jezik za tradicionalnu muziku i sevdalije su se našle u procijepu između novih zahtjeva publike i konzervativne intelektualne javnosti, koja nije blagonaklono gledala na kreativnost u tradicionalnoj muzici. I današnji sevdah još more te dvije bolesti: primitivizam i konzervativnost.
INTERVIEW.BA: Da li danas ovisite o BiH i koncertima na njenom tlu?
DAMIR IMAMOVIĆ: Danas imamo otvorenu internacionalnu scenu, dijelom jer su je neki ljudi prije nas otvorili, dijelom zbog dijaspore, a dijelom i zato što je nas nekoliko krvnički radilo da je otvorimo. Mislim da će sad pune dvije godine kako nisam nijedan koncert svirao u BiH, izuzimajući nastup u Travniku. Mogu preživjeti bez toga – sviram u zemljama regiona, gdje god me zovu. Danas imamo mnogo više prilika za nastupe nego što ih je imala generacija radijskih pjevača: oni su bili osuđeni na lokalne svečanosti.
INTERVIEW.BA: U svoje pjesme unosite duh vremena, progovarate o temama bliskim onome što živimo, ulazite u muzičke žanrove u kojima dosad nismo mogli ni zamisliti sevdah… Volite eksperimentirati i vidjeti kuda će vas to odvesti. Kuda vas je odveo album Dvojka?
IMAMOVIĆ: Nekoliko ljudi mi je reklo kako im se čini da je Dvojka mnogo tradicionalniji CD nego ijedan prijašnji. A ja ga pola napisao: i tekstove i muziku! I to mi je stvarno bilo smiješno. Nakon što sam od 2006. do 2012. napravio pet CD-ova, što je sulud tempo za našu malu scenu, odlučio sam za naredni album sebi dati dovoljno vremena. Ni naše tržište ne može podnijeti toliku hiperprodukciju, a nemaš ni toliko emisija da ispričaš šta si ti to zapravo htio. Da ne govorim kako se rijetko, izuzev TVSA i još nekoliko lokalnih televizija, kod nas pušta novi sevdah. Siguran sam da ga više puštaju u Sloveniji na Studentskom radiju nego i na jednom radiju kod nas.
INTERVIEW.BA: Kako je nastala pjesma Sarajevo? I koliko to Sarajevo odgovara ovom stvarnom gradu?
IMAMOVIĆ: Ne volim objašnjavati pjesme, ali tačno znam osjećaj iz koga je nastala pjesma Sarajevo. Svako ima sopstvenu sliku svog okruženja. Ono što mene strašno nervira kod nas kao zajednice su pesimizam i negativnost, nihilizam koji stalno živimo. Iz moje perspektive, to je Sarajevo; iz nečije druge, to su Tuzla, Zenica, Banja Luka, Beograd… Otvoriš Facebook i vidiš četiri ljudske gadosti i kažeš sebi: Mi živimo u najgorem od svih svjetova – ovo je najgori grad na svijetu, ovdje ništa ne valja. Nedavno sam izjavio kako mi veliki problem predstavlja to da smo dopustili sebi da nam je glavna oznaka mentaliteta želja da se pobjegne odavde, a da se onima koji još nisu uspjeli pobjeći govori sa sažaljenjem: Jao, pa ti dole živiš… To je poput igre: ko nije pobjegao, magarac bio. Iako apsolutno razumijem zašto je takva situacija, mislim da to nije zdrav način razmišljanja. Mnogi nemaju izbora, ali ako odlučiš ostati, daj sebi malo digniteta. Nije Sarajevo najgori grad na svijetu. Otiđi malo u Pakistan, pa kad vidiš kako ljudi spavaju na ulici i jedu ostatke hrane, a pritom imaju stalni posao, vidjet ćeš da Sarajevo nije najgori grad.
INTERVIEW.BA: Čini se da nas taj sindrom žrtve prati od rata…
IMAMOVIĆ: Sigurno! Nalijepio se na neki kompleks niže vrijednosti. Mislim da je nihilizam koji živimo doveo do toga da Sarajevo ne vidimo kao mjesto u kojem je živio jedan Emerik Blum, pa genijalni pisci, prevodioci, aktivisti, žene koje su pisale izvanredne knjige još prije Prvog svjetskog rata, prije svih velikih emancipacija… Ne crpimo iz toga, kao da progresivni ljudi nemaju tradiciju, odustali su od nje, prepustili su je konzervativcima… Niko se ne sjeća pametnih, progresivinih, emancipatorskih stvari koje su se ovdje desile, nego smo prepustili glupanima da nam pričaju šta je naša historija. I moja pjesma Sarajevo je rođena iz osjećaja nastalog nakon jednog druženja, kad sam sjedio s prijateljima, starijim prevodiocima i pjesnicima, koji su mi pričali šta je sve postojalo u Sarajevu šezdesetih i sedamdesetih, kakve institucije, šta se sve prevodilo i na kojem nivou se radilo, kakvi ljudi… I zapitao sam se zašto oni nemaju bistu, izložbu u muzeju, ime ulice? Zašto nema TV emisija o pametnim stvarima? Klinci rastu misleći da su oni ovdje prvi naučili francuski jezik, misle da prvi čitaju ozbiljne knjige o pozorištu, da su prvi koji vole džez ili klasiku, da prije interneta nije bilo ničega, ili da je aktivizam krenuo od Queer festivala i Likovne akademije u Sarajevu.
INTERVIEW.BA: To su zaista fascinantne stvari…
IMAMOVIĆ: Te fascinantne stvari iz historije grada u meni su proizvele osjećaj tipa: čovječe, mi pamtimo jedino džank! Kad ćemo početi pamtiti i vrednovati pozitivu i ljude koji su uradili super stvari? Zašto na ulazu zgrade na Baščaršiji u kojoj je živio Himzo Polovina, i gdje još živi njegova supruga Fikreta, nema ploče na kojoj piše Ovdje je živio Himzo Polovina? A ima spomen-ploča, ili šta već, nekog sitnog pjesnika čija je jedina zasluga što se na vakat iščlanio iz Saveza komunista i upisao u SDA. To me nervira – slavljenje budala. Školama dajemo imena ustaških oficira, koji nas umalo nisu sve uništili, a djeca nam ne znaju ko je Vladimir Prelog! To ne mogu shvatiti. Iz te vrste osjećaja je nastala pjesma Sarajevo.
INTERVIEW.BA: Kod nas su stvari ili crne ili bijele: ili kujemo u zvijezde ili udaramo dok je neko na podu.
IMAMOVIĆ: Ništa se ne može postići crno-bijelom slikom. Pored te nihilističke, ima i druga krajnost: Sarajevo je najbolji grad, jaraneee, nigdje nema takve čaršije… Svako će na Facebooku šerovati vijest “Sarajevo je čudo od grada”, i svako će šerovati ono “Gadi mi se Sarajevo, mislim da ga je trebalo zapaliti”. Niko neće podijeliti vijest koja, naprimjer, kaže: Sarajevo je grad koji ima mogućnost da bude balkanski Berlin jer ima to i to, ali se to ne ostvaruje zato i zato. Ne može se takvo nešto staviti na Facebook – ima rečenica i po u naslovu, a mora se i razmišljati.
INTERVIEW:BA: A sad intenzivno razmišljamo o popisu stanovništva. Šta vi mislite?
IMAMOVIĆ: Mislim da ćemo na kraju zaista postati zemlja posvađanih staraca. To će, kao u Monty Pythonu, biti one čikice, prznice koje sjede po strani života i svađaju se, a sva su djeca otišla… To popis govori, u svakom smislu. Ti posvađani starci će sjediti i jedni drugima zamjerati na nečemu što je bilo prije 40 godina, vrlo slabo jesti, jer neće biti šta da se jede, a neće imati ni ko da im donese hranu, jer će djeca biti u Švedskoj. Osim toga, taj popis pokazuje koliko smo zapušteni, kao ćilim koji se ne praši i ne usisava dvadeset godina. Imaš hiljade ljudi na platama koje nisu zanemarive, državu, ministarstva, diplomatiju, kancelariju za pregovore s Evropskom unijom, i mi smo opet zapušteni kao da se niko ne bavi ovim društvom. Nakon ovakvih rezultata popisa, političare treba pitati: Pa dobro, jel vi išta radite? Oni sistematski, bar kad su ključne stvari u pitanju, kao što su obrazovanje ili odlazak ljudi iz zemlje, ne rade ništa!
