Prvo je nastala knjiga. Iz nje je iznikla ideja o muzeju. Projekt je oduševio ljude širom svijeta, ali je stvar, očekivano, zapela usred Sarajeva. I to zbog – prostora.
HAJDE DA SE UMUZEJIMO: “Skovali smo glagol ‘umuzejiti’, što znači ‘učiniti nešto dijelom muzejske kolekcije’. Ali, ljudi koji nam donose svoje uspomene kako bi ih umuzejili, govore nam da taj čin znači mnogo više, da njime zatvaraju jedno poglavlje svoga života. Zato nam treba Muzej ratnog djetinjstva – najantiratnije mjesto na svijetu”
NACIONALIZAM KAO PARAVAN: “Muzej ratnog djetinjstva je samoodrživa, moderna kulturna institucija, priznata u cijelom svijetu. Njeno otvaranje ovog ljeta u Sarajevu blokirali su ljudi koje biste vjerovatno nazvali nacionalistima, ali oni to nisu uradili samo zbog svojih uvjerenja nego i zato što su korumpirani zaštitnici privatnih interesa”
Originalna ideja glasi ovako: osnovati Muzej ratnog djetinjstva, koji bi prikupljao priče djece nastale u ratu, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i širom svijeta. Ideja je rođena nakon što je Sarajlija Jasminko Halilović napisao knjigu Djetinjstvo u ratu, koja je izazvala interes od Japana do SAD-a. I kada je muzej konačno trebao dobiti fizičku formu u junu ove godine, zaustavila ga je politika. Uprkos tome, ideja Muzeja ratnog djetinjstva nastavlja da živi i odavno je prerasla okvire Bosne i Hercegovine i njenog glavnog grada. Sada je sve samo pitanje vremena.
INTERVIEW.BA: Od objavljivanja knjige do ideje Muzeja ratnog djetinjstva u Sarajevu, pređen je dug put. Možemo spomenuti da je sa svime upoznata i javnost u Japanu. Šta se dešavalo u međuvremenu i gdje se sve danas zna za knjigu i muzej?
HALILOVIĆ: Za knjigu i muzej sada se zna diljem svijeta. O projektu su izvještavali neki od najvećih svjetskih medija, od BBC-ja, CNN-a i Al Jazeere pa do Asahi Shimbuna i Nikkeia. Prošlo je tačno šest godina otkako sam objavio ideju za knjigu. Ipak, mislim da smo za to vrijeme uradili mnogo: knjiga je promovirana širom svijeta, sjajno prihvaćena u BiH, nagrađivana i prevedena na pet jezika, a sada, evo, imamo i Muzej ratnog djetinjstva, čije različite aktivnosti – istraživačke, izlagačke i edukativne – već traju, iako još nema svoj stalni prostor. Naravno, za mene, ali i ostale članove tima, međunarodni uspjesi ili nagrade uvijek su bili i ostat će u sjeni značaja koji projekt ima za one koji su bili djeca u ratu. Njihovo povjerenje, osjećaj da im vraćamo sigurnost i dostojanstvo, osjećaj da smo izgradili kuću u koju su svi dobrodošli – to je kapital ovog projekta i ono što nas pokreće.
INTERVIEW.BA: Možete li nam otkriti gdje će muzej biti smješten te koliko i kakvih eksponata će okvirno imati?
HALILOVIĆ: Muzej ratnog djetinjstva već jeste i bit će prisutan svuda oko nas: kroz putujuće i virtualne izložbe, kroz edukativne aktivnosti u školama i učešće u drugim događajima, poput konferencija, radionica i druženja. Ishodište svega bit će u Sarajevu, na njegovom stalnom izložbenom mjestu, odnosno u našem istraživačko-dokumentacionom centru. U kolekciji se već nalaze hiljade eksponata, i samo manji dio bit će predstavljen na stalnom izložbenom mjestu u Sarajevu. Ipak, svi eksponati i priče bit će komunicirani kroz tematske ili putujuće izložbe, ili kroz produkciju filmova, knjiga i drugih materijala.
Što se tiče lokacije u Sarajevu, ne možemo reći gdje će ona biti. Nažalost, još nema dovoljno političke volje da se pronađe odgovarajući prostor koji ćemo iznajmljivati. Krajem juna smo bili nadomak rješenja, ali je stvar na kraju, neočekivano i na zapanjujući način, blokirana u Općini Stari Grad. Načelnik Ibrahim Hadžibajrić je gotovu odluku o dodjeli prostora u ulici Logavina povukao pet minuta prije potvrđivanja zbog pritiska različitih interesnih grupa koje su s tim prostorom imale druge planove. Malo prije toga, na toj sjednici, Općinsko vijeće je većinski glasalo za rješavanje ovog pitanja; protiv su bili jedino vijećnici SDA, štiteći nečije privatne interese. Sada nam, nakon nekoliko mjeseci izgubljenih zbog uvjeravanja da ćemo dobiti taj prostor, predstoji dalja borba za neku drugu ili tu lokaciju.
INTERVIEW.BA: Zbog čega je za vas važan muzej i zbog čega on mora postojati u zemlji koja svakako ima višak prošlosti i u njoj još živi? Šta će nam sjećanje na djetinjstvo u ratu ponuditi za budućnost?
HALILOVIĆ: Djetinjstvo je iskustvo koje svi dijelimo, a ratno djetinjstvo je specifično i vrlo složeno. Razgovarajući i dijeleći svoje priče, postajemo bliži jedni drugima. Mi smo kroz ovaj projekt uvidjeli, procijenili i utvrdili da je djetinjstvo dobra tema za otpočinjanje dijaloga. Muzej ratnog djetinjstva je platforma za dijeljenje iskustava i priča te zbog toga postaje alat za zbližavanje ljudi. Osim toga, oni koji su bili djeca u ratu žele u ovaj muzej odvesti svoju djecu i predstaviti im dio sebe. Djeca postavljaju teška pitanja, a Muzej ratnog djetinjstva može ponuditi veliki broj odgovora. Mi smo skovali i glagol “umuzejiti”, što znači “učiniti nešto dijelom muzejske kolekcije”. Ali, ljudi koji nam donose svoje uspomene kako bi ih umuzejili, uvijek nam govore da taj čin znači mnogo više, te da njime zatvaraju jedno poglavlje svoga života. Zbog svih ovih razloga, treba nam Muzej ratnog djetinjstva – najantiratnije mjesto na svijetu.
INTERVIEW.BA: Je li sama ideja muzeja, kada govorimo o Bosni i Hercegovini, prerasla sarajevske okvire i kakve su reakcije iz drugih dijelova države?
HALILOVIĆ: Muzej ratnog djetinjstva nikada nije bio ni zamišljen kao sarajevski, pa čak ni kao bosanskohercegovački. Vjerujemo da je iskustvo koje istražujemo i predstavljamo univerzalno i da je naslijeđe cijelog svijeta. Zasad nam je drago što naša kolekcija svakodnevno biva obogaćena eksponatima iz svih krajeva BiH, ali naši planovi su mnogo veći. U budućnosti želimo u nju uključiti eksponate iz drugih konfliktnih i postkonfliktnih zona, i naš desetogodišnji cilj je stvoriti najveći svjetski arhiv na ovu temu.
INTERVIEW.BA: Šta je glavna prepreka ovog projekta i koliko mu još uvijek jak nacionalizam škodi?
HALILOVIĆ: Dok otrovni nacionalizam zaista zagađuje našu svakodnevnicu i živote, on je često tek paravan za ostvarivanje ličnih interesa. To kontinuirano stavljanje privatnog interesa ispred javnog i odsustvo bilo kakve odgovornosti urušavaju našu zemlju. Uzmimo primjer Muzeja ratnog djetinjstva: radi se o samoodrživoj, modernoj kulturnoj instituciji koja je priznata u cijelom svijetu. Njeno otvaranje ovog ljeta u Sarajevu blokirali su ljudi koje biste vjerovatno nazvali nacionalistima, ali oni to nisu uradili samo zbog svojih uvjerenja nego i zato što su korumpirani zaštitnici privatnih interesa.
INTERVIEW.BA: Kakva je budućnost Sarajeva i BiH s obzirom na probleme koje spominjemo?
HALILOVIĆ: Čini se da će nekoliko narednih godina biti od velike važnosti za budućnost Sarajeva, BiH, ali i Evrope. Iznenada se ponovo lome koplja oko osnovnih vrijednosti i svi ćemo morati dati jasan odgovor na pitanje u kakvom društvu želimo živjeti: otvorenom i tolerantnom ili zatvorenom i isključivom. Mislim da je zato važno da što više građana i građanki preuzme odgovornost za svoj dio ovog odgovora. Ako želimo živjeti u otvorenim i tolerantnim gradovima i državama, očigledno se za njih moramo boriti. Neka mnogo razvijenija društva od našeg danas, nažalost, potvrđuju da te vrijednosti nikada nisu zagarantovane. Ne volim slijepi optimizam, ali ako se budemo snažno borili, vjerujem da Sarajevo može (ponovo) (p)ostati otvoren i tolerantan grad.
