Franjevački fakultet bit će integriran u Katolički bogoslovni fakultet pri Sarajevskom univerzitetu. Provincijal Bosne Srebrene kaže da je ovo racionalna odluka. “I sada nam preostaje da napravimo finalne dogovore s nadbiskupom, ne samo da se naši student upišu na Katoličku bogosloviju nego da se i dio profesora integrira u taj proces”, dodaje
Piše: Senka KURT
Franjevački studenti ne odlaze iz Bosne. Franjevačka teologija u Sarajevu (ne)će biti zatvorena. Ali, bit će promjena, potvrđuje priče koje se ne pričaju previše glasno, provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić.
Stigle su glasine – Franjevačka teologija se zatvara, nema dovoljno studenata, da ne pominjemo da su se navodili i poneki politički, dakle svjetovni, ali i duhovni razlozi.
Čak i među fratrima koje smo pozvali nije bilo puno volje da se o tome razgovara.
Prava adresa je fra Zdravko koji kaže da je istina da je studenata sve manje, ne samo kad je riječ o franjevcima već i u čitavom svijetu kad su slična zvanja u pitanju.
– U čitavom svijetu franjevaca ima negdje oko 12.000. Mi uopće nismo svjesni koliko smo mi u Bosni Srebrenoj jaki i snažni i to ne ističemo – navodi fra Zdravko.
Pa dodaje da se zbog rata smanjio broj studenata iz krajeva iz kojih su tradicionalno dolazili, iz Posavine, na primjer. Taj prostor, ali i drugi su ispražnjeni i ne mogu davati redovnička, pa i franjevačka zvanja.
Ali, ističe, nije puno drugačija situacija ni dijecezanskom dijelu priče. Oni imaju student iz Hercegovine, tako da biskupija Mostar, Banja Luka i Sarajevo idu zajedno.
– Ali ni to nisu neke brojke – navodi.
Mislili smo da možemo biti samostalni
Kad ga pitamo odakle priča o zatvaranju sarajevske Franjavačke teologije objašnjava:
– Mi smo bili afilirani u Zagrebu i ta afilaciju nije bilo više moguće produžiti, zbog manjka studenata, a sve više se zatvaralo. Da bi kvaliteta studija bila bolja treba imati više studenata. I to je bio razlog da mi već godinama razmišljamo kako nastaviti svoj put. Na zadnjem Kapitulu, koji je bio ove godine, mi smo se vodili logikom što bi mi mogli uraditi? Danas student možete upisati bilo gdje – u Rimu, Londonu, Zagrebu, Splitu, Padovi, Minhenu. Naše je uvijek temeljno opredjeljenje bilo, život ovdje, u Bosni.
Afilirani su u Zagrebu bili iz pravno formalnih razloga, odnosno odluka Rima. Rim više nije dopuštao visoke škole, a Teologija u Sarajevu je visokoškolska ustanova. Zato se išlo u Zagreb da bi studenti mogli dobiti diplomu, diplomirati na relevantnom sveučilištu.
Pa podsjećamo da se ovaj “problem” trebao i mogao ranije rješavati. Ali, da nije bilo dobre volje, a ni želje.
– Teško da ja mogu govoriti zašto mi nismo pokrenuli tu priču ranije. Ali ne mogu vjerovati da Sarajevski univerzitet ne bi bio otvoren za nas. Vjerojatno smo mi mislili da smo mogli biti samostalni – dodaje fra Zdravko.
Ističe kako i više nije bilo mogućnosti da se nastavi suradnja sa Zagrebom i da o tome sada više i nema prevelike potrebe pričati jer je pokrenuta integracija u Sarajevski univerzitet.
– Ovo je na kraju racionalna odluka, jedan prirodni slijed. Na Kapitulu smo donijeli jednoglasnu odluku. I sada nam preostaje da napravimo finalne dogovore s nadbiskupom, ne samo da se naši student upišu na Katoličku bogosloviju nego da se i dio profesora integrira u taj proces. Tu smo pri kraju, uskoro očekujemo sporazum – ističe provincijal.
To faktički znači da bi studenti franjevačke teologije sljedeću školsku godinu upisali na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.
Bolju odluku ne možemo imati
A ima li onih koji na ovu odluku gledaju neblagonaklono i koji su njihovi argumenti? Sigurno ima i neke od njih smo i mi čuli, ali nisu željeli govoriti javno. No, za fra Zdravku to više nije tema.
– Donesena je odluka na Kapitulu. Ona je nepromjenjiva. Sada je pitanje hoćemo li ostati u Sarajevu ili ne. Po meni je najbolji put da ostanemo u Sarajevu i to je i jednoglasno mišljenje u Kapitulu. Ovo je najbolji put… Najbolji je put da jedna visokoteološka, katolička institucija ojačana fratrima ima određenu budućnost u zajedničkom putu u Sarajevu. To je najbolja odluka, definitivna. Bolju ne možemo imati, a da naše ljude odgajamo ovdje u Bosni. Mi imamo taj sentimentalni problem što smo čitav dio povijesti slali ljude da se školuju vani. Nama je bilo jako stalo da imamo svoj studij. Zbog toga smo ga toliko godina držali jer smo željeli da budemo ovdje i odgojeni – zaključuje.
U Nedžarićima ostaje samostan sv. Pavla, ostaju bogoslovi, postulanti i profesori. Studenti se pridružuju Sarajevskom univerzitetu.
Fratri širom Bosne ostaju sa svojim narodom. Njih tek nešto oko 280. Osjetno manje nego prije rata.
Pa kažemo fra Zdravki kako su nekad mladići rado išli i u fratre i svećenstvo općenito, a danas… Zašto ih je tako malo.
– Način na koji mi živimo život definitivno u svijetu u kojem živimo izaziva čuđenje. Vrijeme u kojem živimo, internet, brzina, ono što se nudi ljude razvlači na sve strane. Čovjek mora biti na izvjestan način zreo da bi izabrao ovaj način života I da shvati koliko može kao fratar ponuditi svijetu. To je teško ako čovjek osobno sam ne otkrije koliko neko zvanje ili poslanje je važno za svijet. Ako osoba koja želi studirati za franjevca u sebi ne otkrije motiv, a motivi su danas često prizemni, ovozemaljske nagrade – kaže nam.
I sa osmjehom dočekuje konstataciju da se uvijek čini kako je svećenstvu život lagan.
– Uvijek su tuđe cipele zabavne dok ih ne obučemo. Da bi neko razumio drugog mora provesti više vremena s njim. Biti fratar u Bosni je za mene posebno. Naša povijest, blizina s narodom, ne mislim samo na hrvatski, već s narodom je posebno. Za mene je to privilegij, biti fratar u Bosni. Imam lično iskustvo koliko narod voli fratre i isplati se za ove ljude na ovim prostorima živjet za ove ljude, doprinositi. Vi doprinosom općem dobru, u mjeri u kojoj smo ponosan… Nema ničega, povijest nam kaže, a da nije bilo fratra – ni književnosti, ni medicine, umjetnosti, uvijek bi pronašli nekog fratra. Kroz povijest su fratri i daju i danas toliko dobra. I to nas čini iznimno sretnim I zadovoljnim – kaže.
I ne može odgovoriti je li u BiH teže biti fratar nego svećenik nekog drugog reda.
– Ne mogu uspoređivati, ali znam da je lijepo u Bosni biti fratar. To mogu svima reći – odgovara.
Njega je u fratre dovela obiteljska povijest, susret s fratrima iz obitelji, su produbili želju da želi takav život u kojem te ljudi vide i uvažavaju i sposoban si odgojiti se za nešto više.
– Naša zajednica i danas omogućuje mladima da odu studirati u Rim, Minhen, Pariz, London. Danas ih je 10 na postdiplomskim, 10 fratara, a na sarajevski fakultet ide njih 15. Oni su naša zajednička budućnost – kaže nam na kraju.
Obrazovanje kroz stoljeća
Buduće školovanje fratara u BiH dakle više nije upitno. Hoće li biti drugačije to je sada teško odgovoriti. Bosanski franjevci već više od sedam stoljeća neprekinuto djeluju na tlu Bosne i Hercegovine. Jednako je duga i povijest njihova školstva. Bez obzira na šture podatke povijest pokazuje da je još u 14. stoljeću Bosanska franjevačka vikarija neko vrijeme imala svoju teološku školu u Đakovu.
Do pravog zamaha franjevačkog školstva dolazi u posttridentinskom razdoblju, napose u 18. stoljeću. Tada je franjevačka provincija Bosna Srebrena, koja se protezala od Jadrana do Budima, imala više visokih učilišta. Nakon odvajanja pojedinih njezinih područja 1735. i 1757. godine, Bosna Srebrena, koja je tada svedena na granice Bosne i Hercegovine, ostala je bez svojih učilišta, pa je svoje kandidate slala na studij u zemlje pod habsburškom krunom i u Italiju.
Godine 1851. bosanski su franjevci osnovali teološka učilišta u Fojnici i Kreševu, što je označilo početak visokog školstva na tlu BiH uopće. Od 1853. velik se dio franjevačkih kandidata školovao u Đakovu. God. 1876. oni su se preselili u Ostrogon, a 1883. u Pečuh. Kroz cijelo to vrijeme dio je kandidata stjecao izobrazbu u bosanskim bogoslovnim učilištima. God. 1898. bogoslovi su se iz Pečuha definitivno vratili u Bosnu, ali još nije bilo uvjeta da se okupe na jednome mjestu. Najzad je god. 1905. u Livnu objedinjen teološki studij za cijelu Bosnu Srebrenu. Odatle je Teologija 1909. preselila u Sarajevo u samostan Sv. Ante na Bistriku.
Godine 1942. u sarajevskoj četvrti Kovačići podignuta je nova zgrada Teologije. Dvije godine kasnije (1944.) Teologija je izdignuta na rang fakulteta. No, već 1947. komunistička vlast je novopodignutu zgradu, nakon samo pet godina od izgradnje, oduzela franjevcima i u njoj smjestila Šumarski i Poljoprivredni fakultet. Od tada pa kroz slijedećih dvadeset godina Teologija je ponovno djelovala u samostanu Sv. Ante.
Novu zgradu Teologije franjevci podižu u sarajevskoj četvrti Nedžarići od 1966., a nakon dvije godine (1968.) u njoj je započeo redoviti školski rad. Teologija je tu ostala 24 godine – tj. do 8. junaa 1992. kada je zgradu zaposjela vojska RS. Od tada je Teologija nastavila s radom u Samoboru kroz slijedećih gotovo pet akademskih godina.
Koncem februara 1996., nakon Daytona i reintegracije ovog dijela Sarajeva zgrada Teologije je vraćena fratrima, devastirana, opljačkana, nestala je, pokradena, uništena velika biblioteka, više stotina umjetničkih djela…
Obnova je počela u ljeto iste godine, do marta kada je sve bilo makar slično kao prije rata. Franjevačka teologija se vratila u Sarajevo.
I kako tvrdi fra Zdravko ne ide nikuda. Samo je put malo drugačiji.
