Što više gledam potresne prizore iz Gaze i pritom gubim interes i želju za bilo čim, misli se sve češće vraćaju u ratno Sarajevo, u našu svakodnevicu tadašnju, u kojoj je, tek poslije ćemo svi shvatiti, itekako bilo života koji se grčevito opirao smrti,nestanku…A onda je došao mir…
Piše: Edina KAMENICA
Taj dan nikad neću zaboraviti. Zazvonio je redakcijski telefon, a s druge strane je bila Šuhreta Sokolović, supruga režisera Faruka Sokolovića, koja me je pozvala da dođem u prostorije njihove producentske kuće “Mebius-film” na poslovni razgovor.
Bila sam zbunjena.
Nastavnik Zajko iz Švrakinog sela
Još se sjećam kako se lift sporo kretao u toj stambenoj zgradi preko puta BHT. I sjećam se misli koje su se, sa svakim novim spratom, razbuktavale. Šta li to hoće od mene?
Šuhreta, koju svi zovu Duda, radoznalo me je osmotrila i odmah prešla na stvar. Kratko i jasno. Voljeli bi da napišem priču koja bi poslužila kao osnova scenarija za njihov naredni film. Nakon Tunela, drugog dugometražnog filma koji je od ’95. do tada bio urađen u BiH!.
Brzo smo se o svemu dogovorili. I još brže sam napisala ne jednu nego dvije priče. I odnijela ih Sokolovićima, koji su se odlučili da prihvate onu u kojoj je glavni lik bio stvarna osoba, jedna od najinteresantnijih od svih koje sam srela baveći se novinarstvom. Bio je to Zajko Merdžanić, nastavnik biologije iz sarajevskog naselja Švrakino selo.
Almir Imširović je potom, zajedno sa režiserom Sokolovićem, napisao scenarij za film “Mliječni put”,koji me je, eto, uveo po prvi put u svijet kinematografije.
Danas, dvadeset tri godine kasnije, od svega što se odnosi na taj film, kojeg su jedni kudili, a drugi hvalili, (dugo su kina Apolo i Imperijal bila puna na njegovim projekcijama, kao i u Zagrebu, Beogradu, Rijeci, Istanbulu…, 2001. godine je prikazan i na SFF) najviše pamtim neke od scena snimanja – onu koja se sticajem okolnosti, odvijala upravo u ulici u kojoj stanujem i onu na Baščaršiji.
Premijera u decembru 2000.
Jer, ja sam pošla na posao i ostavila sam na ulici ekipu filma s režiserom Sokolovićem, glumcima i brojnim statistima. A kada sam se vratila, svi su još bili tu. Moja mama ih je cijeli dan posmatrala s balkona i čudila se kako imaju strpljenja po ko zna koliko puta ponavljati jednu te istu scenu.
I ja sam se tome čudila i onog nedjeljnog 27.-og augustovskog jutra na baščaršijskom trgu pored Sebilja, na kojem su se našli, ne mareći jedni za druge, na jednoj strani stotinjak golubova, a nešto niže od njih dvadesetak užurbanih članova filmske ekipe, sa kamerom, nekakvim tablama,stalcima, i kablovima razvučenim na sve strane.
Snimana je prva klapa. Sjedila sam na klupici pored jednog od dućana i kolegici Edini Sidran sam rekla da sam u početku pokušavala u onome što se tu dešava prepoznati dijelove iz moje priče. Ali sam ubrzo na to zaboravila. Razmišljala sam samo o hrabrosti ljudi iz Mebius-filma koji su se, uprkos općoj besparici u društvu, i gotovo nikakvoj institucionalnoj pomoći, u potpuno neprirodnim uslovima za nastanak jednog filma, u državi bez filmova, bez tehnologije, usudili da od vlastitih sredstava krenu u ovu veliku avanturu, koja je meni tu, na trgu, ličila na jedan haos.
Naravno, pamtim i premijeru u kinu „Apolo“ 21. decembra 2000. godine, dakle, tek nepuna četiri mjeseca nakon početka snimanja, i onaj trenutak kada se na velikom platnu kretala odjavna špica, a među svim imenima koja su, činilo mi se, svjetlosnom brzinom klizila pred mojim očima, odjednom ugledah svoje. Zatreperilo je moje srce tada.Nisam uspjela bolje otvoriti oči, da još jednom dobro vidim ime, a ono nestade, zamijeni ga neko drugo.
Pored mene je s slijeve strane sjedila ništa manje uzbuđena moja mama koja me je nježno pomilovala po ruci kada sam prozvana da izađem na binu, na kojoj su se već nalazili, pored bračnog para Sokolović, scenarista Almir Imširović, glumci Žan Marolt, Gordana Boban, Selma Alispahić, Davor Janjić, Dragan Bjelogrlić, Nada Đurevska, autor muzike Zlatan Fazlović Fazla…
Sutradan je i Oslobođenje, perom Altijane Marić objavilo opširan izvještaj, u kojem se govorilo o prepunoj sali, o ogromnom aplauzu na kraju, zadovoljnim Sokolovićima…
Đurevska je novinarki izjavila da je uživala,ali treba još vremena da se iskristališu utisci.
– Iako sam bila rekla da neću glumiti u filmu u kojem ne tumačim glavni lik, rado sam ovaj put pristala – naglasila je Đurevska.
Pa, to sam ja!
Žan Marolt je tumačio glavni lik, Muju. A, zapravo, to je Zajko Merdžanić iz života, koji je takođe prisustvovao premijeri. Sjedio je s moje desne strane, i pomno gledao, ne shvatajući u početku da je Mujo, zapravo, on. Jer, ja mu nisam rekla.
U jednom momentu se okrenuo prema meni, i prošaptao:- Pa, to sam ja!
Marolt se susreo sa Merdžanićem
Altijana Marić je razgovarala s Maroltom, za kojeg je ustvrdila da je ostvario najupečatljiviju glumačku kreaciju.
– Susreo sam se sa Zajkom Merdžanićem nakon premijere na nekoliko minuta. Uspio sam ga upitati kako mu se sviđa ovo što sam napravio. Mislim da je bio zadovoljan onim što je vidio, ali treba još vremena da prođe, pa da se sve slegne – rekao je Marolt.
I dodao da su za njega kulturni događaji u BiH u 2000. godini MESS, SFF, ali on i premiijera “Mliječnog puta”.
– Ne samo zato što sam učestvovao u stvaranju jednog dobrog igranog filma, nego zato što je jedini. Da li je događaj ili ne, ne znam, ali velika je stvar, kada filmova, nažalost, nema – rekao je Marolt.
Nakon što su aplauzi utihli, novinari otišli s izjavama, (većinu njih čuvam u jednoj koverti), Zajko se još jednom osmijehnuo. Pozdravio s nama i vratio se svojoj supruzi i dvojici sinova, koji su ga čekali u njihovoj garsonjeri, u Majdanskoj ulici br.21.
U Majdanskoj broj 24
Ovih dana sam i ja došla tamo.U prizemlju friško okrečene petokatnice, na spiskovima stanara nađoh Zajkino ime, iako se on juna 2013. godine, samo dan uoči svoga 74.-og rođendana, preselio u neku drugu dimenziju života.
Ipak sam pozvonila, ali bijela vrata stana Merdžanićevih niko nije otvarao.Komšija mi reče da je i Zajkina supruga umrla, jedan sin je izvan BiH, drugi je na poslu.
Zajku sam prvi put upoznala 1996.godine. Prijateljica mi je o njemu govorila s ushićenjem: nema većeg idealiste od njega, to je čovjek koji svoje učenike vodi na izlete, koji ih uči da je ljepota života u malim radostima, u leptiru koji leti, u pčeli koja zuji, u puževoj kućici koja se polagano miče.
Pričao mi je da mu je majka često govorila, želi i imat ćeš, i uvijek je iza uha nosila stručak nane. Miris ove čarobne biljke do posljednjeg daha je i on zadržao u svojim nozdrvama, i ponekad mu se činilo da je zbog tog mirisa njegova ljubav prema prirodi i rođena.
Otkako zna za sebe, nije razmišljao ni o čemu drugom do o tome otkud on, zašto on, čemu on, na ovoj planeti Zemljici, pitao se gdje su njegovi korijeni, gdje su korijeni svakog čovjeka. I dok drugi te korijene traže u slavnoj prošlosti svojih i tuđih država, pa i onih koje su davno prestale živjeti, u nacijama, u skutu jednog ili drugog vođe, ili sveca, dok se ti korijeni čupaju iz bitki dobijenih ili izgubljenih, Merdžanić je svoj pogled spuštao ka biljkama, ka drveću, ka cvijeću…Mnogi su ga zbog toga smatrali pomalo čudnim.
Istraživač na livadi pokraj Miljacke
Vjerovatno je tako mislio i načelnik Civilne zaštite u njegovoj mjesnoj zajednici kada mu je Zajko početkom 1993. zakucao na vrata, i zatražio dozvolu da izađe na jednu od novosarajevskih livada, onu pored Miljacke, na Otoci, da bi izmjerio jačinu radioaktivnog zračenja.
– Šta si to rekao – razrogačio je zapitani oči, a Zajko mu je polako tumačio.
Načelnik ga je gledao bez riječi. Tada je u blizini gruhnula granata, pa još jedna, sve se zaljuljalo, folije ne prozorima su popucale.
– Da pođemo u sklonište – predložio mu je načelnik, a njemu se učinilo kao da mu je rekao, kakva radio-aktivnost čovječe, daj da ostanemo živi.
Ali, o tome se i radi, da ostanemo živi. I mi i biljni svijet, mislio je Zajko, koji se za instrumente počeo zanimati još kao šestogodišnjak kada je cijela njegova porodica, u bijegu pred četnicima, u Drugom svjetskom ratu,napustila svoje selo kraj Bileće i nastanila se u nekoj od močvarnih dolina Panonije, između Belišća i Osijeka.
Ipak, u toj dolini punoj žalosnih vrbi za njega nije bilo žalosti. A kako bi i bilo kada se sa svih strana čuo cvrkut ptica? Pijev njihov nikad nije zaboravio, kao i onaj trenutak kada je jednog dana, čuvajući ovce kraj pruge, Gutmanova su je zvali, odjednom ugledao nekakvu čudesnu spravicu.
Oči radoznalog dječaka su se pri pogledu na običnu, istrošenu, polomljenu bateriju, jer,o njoj se radilo, raširile, i ostale takve, zadivljene svim čudesima ovog svijeta, do kraja.
Kasnije, odrastajući, on je išao od jednog do drugog otpada, sakupljao je mašine koje drugima više nisu bile potrebne, popravljao ih, skidao dijelove s jednih, stavljao na druge, a tako je radio i u ratu.Te njegove spravice su uvijek nečem služile. Stoga se i obratio načelniku, i dobio traženo odobrenje. Odmah je odjurio na livadu, i stavio slušalice na uši.
O, možete samo zamisliti tu scenu. Sivi, pusti dan, tek poneki prolaznik koji hita, dok je još mirno, dok ne puca, iako negdje u daljini grmi, a jedan čovjek na livadi se stalno saginje i uspravlja, pa nešto bilježi u teku.
– Tada sam prvi put ustanovio blago zagađenje vazduha, od oko četiri impulsa – rekao mi je Zajko.
Prvo ratno istraživanje
Vrativši se u stan, ponovio je istraživanje, i upoređivao. .
– Čovjek ničim ne može zaustaviti radio – aktivno zračenje. To bi bilo kao da zaustavlja sjaj sunca. A to je nemoguće, sve ima svoju svrhu – govorio mi je Zajko.
Učio me je kako je jedino bitno da li je radijacija tolika da se na nju naš organizam može naviknuti. Pa je naveo primjer indijske provincije u kojoj je uobičajena radijacija nenormalno visoka. Međutim, kada su naučnici analizirali broj tamošnjih oboljelih od plućnih kancerogenih bolesti utvrdili su da ih je puno manje nego u obližnjoj provinciji u kojoj je ta radijacija zanemarljiva.
Inače, prvo ratno istraživanje Zajko je obavio u svom Švrakinom, čeprkajući po nasipu iznad razrušene trolejbuske stanice. Ljudi su prolazili, neki i zastajkivali, odmahivali rukom i odlazili. Šta bi tek rekli da su ga vidjeli u kotlani na Otoci, kada su iz njene mrkline svi grabili ugalj, a Zajko je, ugledavši dva posebna grumena, čiji je donji dio bio zelen, zastao. Jer, na njihovom presjeku je primijetio slojeve puževih kućica.
– Srce mi je počelo lupati. Osvrtao sam se oko sebe, ali, kome reći?! Svima je bilo jedino važno da dograbe što više uglja. Odnio sam ih kući i počeo proučavati starost. Kako da vam opišem svoju sreću?Zamislite, rukom sam opipao život od prije tri hiljade godine, dokaz toga da ništa ne nestaje, da kraja nema, da sve samo mijenja svoju formu – kazivao mi je Zajko, a oči su mu se sjajile.
Da, Zajko je mnogima bio čudan i na Žuči, gdje su Sarajlije iz svih dijelova grada dolazile u potrazi za drvetom. Surove su uvijek sarajevske zime, a ratne su ledile i kosti. I tu, na tom brežuljku, među umornim, znojavim, mršavim tijelima onih koji su izvlačili panjeve, jer, drveće je bilo već posječeno, bio je i ovaj nastavnik s dvjema vrećama. U obje je nakupio granja.Jedna je bila za sandukliju, a druga za njegovu kućnu laboratoriju, za mjerenje ozračenosti.
U dnevniku je bilo puno nula
Ali, nije se Zajko samo time zanimao na Žuči. Kada bi vreće bile zavezane, otvarao bi svoju torbu, izvlačio bilježnicu, i počinjao drugo istraživanje.
Onda bi pisao: Nijedna pčela.Nijedan leptir.Nijedan gušter.Nijedna ljekovita biljka od onih koje rastu u šumovitoj zasjeni…
Listao je pred nama svoj dnevnik, pokazivao mi datume, uz koje su stajale razne brojke. Najviše je bilo nula.
– Svega sam jednu muhu te godine vidio na Žuči – pričao je Zajko.
A isto je bilo i naredne, 1994.godine.
– Pticama je stanište bilo otkinuto, ni njih nije bilo – objašnjavao mi je, navodeći da je priroda, kao i sve na ovome svijetu, čudesan krug, u kojem se svi na svakoga naslanjamo. Izmakne li se jedan oslonac, sruši se sve. I tako bude sve dok se opet ne uspostavi ravnoteža.
U proljeće, 1995.godine, u Merdžanićevom dnevniku već stoji: – Koju god travku okrenem, izleti neka buba. Iz grmova zuje pčele.Po livadama se igraju ptice.Vrane lete.
Zajko je tako sa svojim instrumentima, kojima je samo on znao rukovati, a niko se nije ni usuđivao da im prilazi, jer, i instrumenti imaju dušu, obišao uzduž i poprijeko cijelu opštinu Novi grad. Brojao je drveće. Brojao rupe koje su zjapile nakon izvađenih panjeva. On je jedini čovjek na ovome svijetu koji je tačno izračunao koliko je drveta izgubilo život za vrijeme nekog rata, jedini je čovjek, smjela bih se i u to zakleti, koji je, dok je tutnjalo na sve strane, dok su projektili uništavali ljude i sve što su ljudi stvorili, pod lupom gledao kako sav taj pakao utiče na biljke, kako i koliko one rastu, kako i koliko pate, jedini je koji je bilježio tragove besmisla na biljkama, sobnim,i vrtnim, livadskim. A i kako ne bi? Pa, decenijama prije toga sakupljao ih je i redao ih u herbarima, i bilo je normalno da sa svakog putovanja donese makar jednu.
– Zastane autobus, svi utrče u kafanu, a ja na livadu, ne bih li našao biljku koju nemam, i kada bi se to desilo, za mene ne bi bilo veće radost – prisjećao se Zajko.
Okrugla šuma iznad Zraka
Jednog ratnog dana počele su zavijati sirene, a on se vraćao s kolicima natovarenim kanisterima punim vode. Na ulici nije bilo nikog.
– Pogledah u stranu i ugledah cvijet, plavi cvijet. Ranije ga nikada nisam vidio. Spustim kolica,priđem mu, uzberem ga i pažljivo ga stavim između kanistera, da ga ne zgnječe. Činilo mi se da su i granate prestale padati tog trenutka. Poslije sam ustanovio da u flori Bosne i Hercegovine ovaj cvijet nije registrovan. Odnio sam ga u Zemaljski muzej, čim sam mogao – pričao mi je Zajko.
I priznao da ga ništa nije obeshrabrivalo, pa se to nije desilo ni onda kada je načelniku CZ donio rezultat svoga istraživanja.
– Gospodine, vaš mi rad liči na pahuljicu – rekao mu je načelnik.
Zajko je u njega gledao, ne trepćući. Osjećao je da će načelnik još nešto reći na račun tih dvadesetak gusto kucanih kartica izvještaja, u kojima je on pokušao objasniti šta je sve zapazio na relaciji ratna djejstva-klimatski uticaji – flora i fauna.
Načelnik je doista nastavio:
– Zapravo, kao da vidim pahuljicu koja je u letu, koja je lijepa, čarobna čak. Čim dotakne sto, istopi se, u trenu nestane.
Vjerovatno bi mnogi bili ljuti, postiđeni, zbunjeni porukom. Zajko nije bio.
– On je jedan od onih ljudi koji je jednostavno živio prirodu – kazali su mi i u novogradskoj opštini svjedoci te Zajkine zanesenosti, posebno time da se i biljkama omogući pravo na dostojanstven život, i da čovjek živi u skladu s njima. Pomenuli su i Merdžanićevu inicijativu da se zaštiti tzv.okrugla šuma iznad Zraka, koja je postala dio jednog od prethodnih strateških dokumenata Općine. Nažalost, nije realizovana.
Pokazuju mi brojne fotografije sa raznih ekoloških događaja, gotovo na svakoj od njih je i Zajko.
Evo ga i 2011. godine u u prostorijama OŠ „Aleksa Šantić“ kada je obilježen Svjetski dan zaštite biodiverziteta. Govori dječici o šumskom bogatstvu BiH, o tome kako oni mogu zaštititi taj dragocjeni resurs.
Čudo ili ljubav?
Eh, ne znam kako se osjećao kada u njegovoj općini nije mogao registrovati Fondaciju za prezentaciju i očuvanje autohtone šumske flore, (kažu mi da je to bilo zbog nekih proceduralnih razloga), ali ju je registrovao u Općini Ilidža. Nije bio pogođen ni kada je vidio zaprepaštenje na licu službenika koji je odlučivao o tome da li može istraživati ljekovito bilje. Dobio je na kraju dozvolu, i na obližnjoj ekonomiji, pored krompira, luka,paradajza, ponikla je i metvica. Deset njenih vrsta. Svaku je označio tablicom, svakoj otvorio karton, u koji je bilježio kada je iznikla, kojom brzinom je rasla, kojom brzinom je cvjetala.
– Među njima je izrasla i jedna od najinteresantnijih menta, Biberita se zove. Prava ljepotica. Cvijet joj je kao grozje, ljubičaste boje, jakog mirisa. Od nje se najviše i dobivaju eterična ulja. Karakteristična je i po metar dugim vriježama. Ta nana je hibrid, nastao od tri vrste, i ona nije nigdje registrovana. Pokazao sam je jednom profesoru s Poljoprivrednog fakulteta.To je čudo, bio je njegov komentar – pričao mi je Zajko.
A ja sam ga upitala: – Čudo? Ili je to ipak ljubav?
Odgovorio je: – Sve je to patnja, velika patnja, baš zbog ljubavi.
Zbog te ljubavi, Zajko je odnio u Zavod za izgradnju grada svoj projekat o botaničkoj bašti. Čuo je kako već postoji plan da se ova uspostavi na području između Petrovića i Miljevića, s tim da bi u potonjem selu bio i i gradski ZOO vrt.
Sav od treptaja duše
– Ja moju baštu vidim na Mojmilu. Tamo negdje od Mlađenovih kuća pa do vrha ovog brda – govorio mi je taj nastavnik biologije ’96. godine.
Nazvao ju je, u svojim papirima, po Karlu Malyju, poznatom botaničaru,osnivaču prve botaničke bašte u Zemaljskom muzeju, (1912/13. godine,)u kojoj je danas oko 1700 vrsta biljaka sa nekoliko hiljada jedinki. Od toga je i oko 750 primjeraka drveća i grmlja.
I filmski Zajko u “Mliječnom putu”, po imenu Mujo Hrle, baš kao i njegov dvojnik u stvarnom životu, bio je sav od treptaja duše. I on je bio okružen biljkama, koje je svojim rukama njegovao, zalijevao, milovao. Cvjetovi tih biljki su obgrlili kućicu u kojoj je ovaj filmski Zajko živio. I ta, objektivno gledano, straćara, zahvaljujući ljepoti cvijeća ličila je na rajski dom.
A onda hrupiše tajkunski bageri, poče prekrajanja grada, poravnavanje svega što stoji na putu betonskim i staklenim čudovištima kojima je u postratnom periodu zatrpano Sarajevo.
Bageri su razrovili i baštu filmskog Zajke, i on je definitivno prelomio, odlazi sa porodicom iz BiH…
Ostvaren san
Ovo što pišem nije bajka, ali u stvarnom životu je bilo drugačije.
Bećir Suljević, bivši član Savjeta MZ Švrakino selo II, sadašnji predsjednik tamošnjeg udruženja penzionera, napominje da je Merdžanićev san ostvaren: na Mojmilu, gdje je on sadio i istraživao biljke danas je zaštićeni prirodni pojas površine od 10 hektara, „Park šuma Mojmilo“, kojim upravlja JP Lokom, doo.Sarajevo.
U okviru njega postoji arboretum (arbor, lat.drvo, zbirka stranih i domaćih vrsta drveća i žbunja, u kojoj se vrši njihovo ispitivanje), sa oko 1000 sadnica više od stotinu vrsta autohtonih i specifičnih biljaka.Nedavno su u toj zelenoj novosarajevskoj oazi s dva stadiona, jedan je dječiji, s fontanom, Eko-kućom, amfiteatrom za edukaciju u prirodi, postavljene i pješačke staze.
– Zajko je govorio da su to pluća Novog grada, za koja se on kao lav borio.. .Odmah iza rata, odlazili smo zajedno na to područje- I svjedok sam koliko je energije utrošio da upozori ljude na neeksplodirana minsko-eksplozivna sredstva. O tome je držao brojna predavanja, i djeci i njihovim roditeljima. Područavao je istovremeno mlade i o drugim, životnim pitanjima. Recimo, o važnosti preventive kada je zdravlje u pitanju. Sjećam se njegovih rasprava sa mještanima koji su htjeli da se to zemljište pretvori u građevinsko, njegove borbe da se spriječe takvi pokušaji. Nerijetko su ga neki otvoreno sumnjičili, pitali šta to radi, čemu služe ti grumeni zemlje koje on brižljivo stavlja u svoju torbu, da bi ih kući ispitivao – prisjeća se Suljević.
Dakle, ovo doista nije bajka, a možda bi i bila kada bi vidikovac kojeg opštinari na Mojmilu planiraju sagraditi bio nazvan po imenu čovjeka koji je, htjeli to neki priznati ili ne, vidio dalje od svih.
Po Zajki Merdžaniću.
