Čitatelj našeg portala Interview.ba Damir Dvorniković poslao nam je emotivan tekst, svoj stav nakon strašne tragedije u kojoj je na Marin Dvoru u Sarajevu ubica za volanom zauvijek zaustavio život mlade doktorice Azre Spahić
Dvornikovićev tekst prenosimo u cjelini:
Ništa za ubijenu djevojku, ništa za njenu porodicu, samo beskrajna tuga. Možda nešto, koja mrva spasa za njene ranjene prijateljice ako budu imale sreće. Šta im donosi sutra? Šta čeka sve nas sa ovih ulica?
Sve je pretužno, a nije moralo biti.. . Da se samo jedan saobraćajni policajac, ili sudija, kod nekog od brojnih prekršaja tog lika, zapitao: „Zašto puštamo ovu osobu da u autu divlja ulicama, opet i opet. . ?“ Nažalost, nisu se zapitali.
A koliko je samo takvih što svakodnevno bjesne ulicama i kojima je „ispod časti“ da puste pješaka da pređe kad je zeleno svjetlo. I koliko je sudija što se na takvo divljanje ne osvrću? A zašto, to niko ne zna.
Samo nekih 14 sati nakon što se ugasio Azrin život, ni 500 metara dalje, članovi svadbene povorke pucaju iz auta u pokretu usred gradske četvrti.
Da li bi iko iz te vesele družine odgovarao za bahato ponašanje da je koji metak pogodio čovjeka iz komšiluka ili nekog od prolaznika? Teško!
Ovdje, kod nas se onim lošim, još ako su kakve stranačke uzdanice, sve tolerira. A pristojan svijet se šikanira. Kako smo tako bahati i bezosjećajni postali? Slina od društva, a močvara po kojoj gacamo sve dublja. . .
Kamere na izlazima iz tunela ili neke nove kvazi mjere što ih sad raznorazni nadležni na brzinu osmišljaju neće ništa suštinski promijeniti tamo gdje je najpotrebnije, u glavama kabadahija što tako bezobzirno i s lakoćom dovode u opasnost živote ljudi oko nas. Kako da ih obuzdaju i od njih spase naše sugrađane? I ljude drugih gradova naravno.
E, to moraju da skontaju ljudi u uniformi sa sjajnom značkom i sudije, ljudi sa sjajnom platom. A zašto nas nisu spašavali ili barem pokušavali to da čine i ranije? Za mnoge je nažalost već kasno.
Na to pitanje nema odgovora.
Prije puno godina kada je u tramvaju ubijen Denis Mrnjavac, grad je bio preneražen svirepošću tog čina. „Nikad više“ govorili su svi, a postajalo je sve gore i gore. Sve više nasilja, sve više krvi. Ne znam šta radi danas Denisov ubica. Ali je slobodan.
Tako će jednog dana biti i „ubica bez vozačke“. Što je još strašnije, koliko je samo takvih sličnih Arminu, koji ne mare za druge i neumorno nižu prekršaje. Na koje će opet neke sudije, ne svi naravno, isto tako neumorno žmiriti. Svi oni, za razliku od svojih žrtava, imaju budućnost.
A te sudije imaju odgovornost. Da li je krivica sva na njima ili i na nakaradnom sistemu koji decenijama truje ovo podneblje, ne znam. Ali, Azrina krv i krv drugih žrtava je definitivno i na njihovim rukama.
A nije moralo tako da bude. . . .
(Damir Dvorniković)
