Vesna Alaburić, odvjetnica iz Hrvatske i ekspertica evropskog nivoa u oblasti medijskih prava, u intervjuu za Žurnal govori o predloženim izmjenama i dopunama KZ-a u Republici Srpskoj, ali i nacrtima zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kojima se u dva kantona u Federaciji BiH najavljuje pooštravanje sankcija za medije. Ističe da je javni interes ključni pojam kada govorimo o medijima i slobodi govora
Vesna Alaburić se kao odvjetnica već 33 godine bavi medijskim i srodnim zakonodavstvom, odbranama u tužbama protiv novinara i izdavača i pravnim savjetovanjem. Glavna je osnivačica Legal Defense Funda koji je USAID 1999. pokrenuo u Hrvatskoj. Stalna je savjetnica Vijeća Evrope za pitanja slobode izražavanja i predložena članica stalnog sudskog vijeća Evropskog suda za ljudska prava (European Court of Human Rights).
Za Žurnal govori o predloženim izmjenama i dopunama Krivičnog zakona u Republici Srpskoj, ali i nacrtima zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kojima se u dva kantona, Unsko-sanskom i Kantonu Sarajevo, ujedno najavljuje i pooštravanje sankcija za medije.
ALAT ZA DISCIPLINIRANJE NOVINARA
Kleveta u BiH je dekriminalizirana prije 20 godina, režim u RS namjerava ponovo kriminalizirati klevetu predloženim izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS, kakvu poruku vlast u RS time šalje?
Poruka je vrlo jednostavna – želimo imati dodatan alat za discipliniranje novinara i medija. Nesumnjivo je da se radi o želji za posezanjem za nekakvim represivnim alatom kako bi se došlo do nekih sadržaja koje vlast smatra neuznemiravajućim.
Nacrtima zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, u dva kantona u Federaciji BiH se najavljuju pooštravanja sankcija za medije, da li se može govoriti o sužavanju prostora medijskih sloboda i ugrožavanju slobode govora u BiH?
Sličnu odredbu zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira imaju Hrvatska i druge zemlje bivše Jugoslavije i ako se takva odredba pravilno primjenjuje ona u suštini ne bi smjela biti problem. Ta odredba se ne može primjenjivati na sadržaje društvene situacije kao što su kritike vlasti, pojedinaca, medijski tekstovi i tome slično i ona ne smije služiti za bilo kakvo procesuiranje medijskih sadržaja.
Nema sumnje da će Sud za ljudska prava jasno reći, ukoliko ti predmeti dođu pred taj sud, da se radi o povredama slobode izražavanja. Ali, nažalost, na to se može čekati i do osam godina, što je prekasno za jedan medij
Jedno je kazniti nekoga zbog širenja lažnioh vijesti, a sasvim drugo kada političari tužbama za klevetu vrše uticaj na novinare i medije. Kako regulisati da postoji sloboda govora, a opet uvesti ograničenja da ne možeš ugroziti drugog?
Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira pretežno služi u održavanju javnog reda i mira na javnom mjestu kao što su trgovi, dvorane, ulice, stadioni… To nije zakon koji se odnosi na medijski sadržaj. Na medijske sadržaje se moraju odnositi sasvim drugi zakoni. Dakle, ne postoji lažna vijest kao takva pa da se ona mora procesuirati. Bitno je da li se nekim neistinitim sadržajem povrjeđuje društveno i opće dobro i to vam je kriterij prava države da intervenira da bi zaštitila to ugroženo društveno ili osobno dobro.
Kada govorimo o društvenim dobrima tu se radi o javnom redu i miru, nacionalnoj sigurnosti, zaštiti zdravlja i ljudi i tome slično, a kada govorimo o pojedinačnim dobrima to su onda ugled i čast.
POGREŠNA INTERPRETACIJA ZAKONA
Dakle, država ima pravo i obavezu intervenirati kada treba zaštiti neko ugroženo ili društveno osobno dobro, ali to ne smije raditi arbitrarno i voluntaristički, nego isključivo na zakonom propisan način i u zakonom propisanom slučaj.
Ako govorimo o medijskim sadržajima zapravo država treba prepustiti, kada se radi o osobnim dobrima, da pojedinac sam štiti svoja osobna dobra. Država se tu ne smije miješati na način da potpuno arbitrarno intervenira u medijske sadržaje i dopušta sebi da se novinarima i urednicima diktira šta i kako treba raditi.
Nacrtima zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kao da žele predstaviti društvene mreže kao javni prostor…
To je nešto što se događa i u Hrvatskoj. I u Hrvatskoj isto policija tretira društvene mreže kao javni prostor i pokretali su prekršajne postupke baš po zakonu o prekršaju protiv javnog reda i mira za sadržaje objavljene na društvenim mrežama. Nastojali smo se žestoko usprotiviti, o tome pisati i pričati, kako je to pogrešna interpretacija zakona. Ostaje nam svima da se borimo protiv toga.
Ne može se reći da su društvene mreže privatna komunikacija, jer čim dospijevate do velikog broja ljudi vi ste u sferi javnosti, ali ovaj zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira namijenjen je konkretnim fizičkim prostorima, a ne komunikacijama na društvenim mrežama, bilo kojeg oblika.
Koliko ima smisla da sve ovo obuhvata i medije?
Nema nikakvog smisla. Takva interpretacija tog zakona je svojevrsna zlopotreba i prijetnja.
Interesantno je da se predlagači pozivaju na prakse zemalja EU, da li se ovakva rješenja mogu uopšte provoditi u društvima gdje sve analize govore o zarobljenom pravosuđu?
Kada se pozivamo na propise pojedinih evropskih zemalja nije bitno samo pročitati šta piše u tom zakonu, već i kako se taj zakon provodi. U svim našim zemljama se vrlo često zloupotrebljava interpretacija pojedinih propisa u drugim zemljama. Dakle, nikada ti propisi nisu korišteni, ni u jednoj u evropskoj zemlji, kako bi se disciplinirali mediji. Bilo kakvi pokušaji takve interpretacije su zapravo potpuno netačni i prikrivaju suštinu stvari.
S obzirom na to da je kleveta regulirana postojećim Zakonom, da li postoji realna potreba da se kleveta tretira kao krivično djelo?
Naravno da nema. Postoji jedno temeljno načelo krivičnog prava, a to je da se krivičnim zakonodavstvom štite samo one osobne i društvene vrijednosti koje nije moguće učinkovito, djelotvorno i efikasno zaštititi drugim granama prava. Ovdje nema dileme da ste u BiH zapravo zakonima o zaštiti od klevete u građanskim postupcima osigurali zaštitu ugleda i časti i zato nema nikakvog opravdanja da se i krivičnim zakonom štite ta ista osobna dobra.
Da li je moguće zaštititi javni interes s obzirom na najavljene restrikcije medijskih sloboda i slobode govora?
Javni interes uvijek mora biti ključni kriterij. Osim generalne zamjerke Republici Srpskoj što uopće pomišlja da uvede ponovo kriminalizaciju klevete, glavna zamjerka je što predlagatelj nije vodio računa o javnom interesu. U svim zakonodavstvima i u praksi Evropskog suda za ljudska prava postoji nešto što je temeljni kriterij za odbranu novinara, ako si dobro i profesionalno obavio posao u javnom interesu, onda moraš biti oslobođen svake odgovornosti.
Javni interes je ključni pojam kada govorimo o medijima i slobodi govora.
Kako definisati javni interes i gdje su granice javnog interesa?
Javni interes nije moguće definirati jer sve ovisi o okolnostima i trenutku. Nekada će neka tema biti od javnog interesa, a nekada neće. Ali, ukratko se može reći da sve što se tiče funkcioniranja pojedinih državnih organa, trošenja javnog novca, obavljanja funkcija ministara, premijera, predsjednika i sve što se tiče bilo kakvih drugih djelatnosti kao što je obrazovanje, sport ili društvena djelatnost – to su sve teme od javnog interesa. Pa, čak i pojedinci koji su inače anonimne osobe u pojedinim situacijama postaju javne osobe jer naprosto sudjeluju u nekom događaju koji je izazvao veliku pažnju javnosti.
Da li korisnici javnih sredstava mogu biti zaštićeni od kritike i analize javnosti i medija?
Nikako. Moraju biti svjesni da svaki njihov postupak i propust trebaju podlijegati kritici. Oni moraju biti spremni na tu kritiku, a ako nisu spremni onda neka se ne bave politikom.
PRIJETNJA NOVINARIMA DA ĆE PLAĆATI KAZNE JE UGROŽAVANJE SLOBODE GOVORA
S obzirom da krivično procesuiranje podrazumijeva uključivanje tužilaštava, koliko to otvara prostor zloupotrebe ovih mjera u svrhu zaštite političara?
U Hrvatskoj te tužbe spadaju u set privatnih tužbi. Pojedinac koji se smatra oštećenim privatno podnosi tužbu i tako pokreće krivični proces i na taj način imate sukob dva građanina u ravnopravnoj poziciji. U Republici Srpskoj ne postoji institut privatne tužbe, tako da će tužitelj vršiti progon na prijedlog oštećenih. Kada biste imali zemlju u kojoj je pravosuđe neovisno, kvalitetno, profesionalno i odgovorno i kada bi tužitelj štitio interese države, a ne pojedinca, takvo rješenje bi moglo biti i brana od zlouptorebe.
Ali, ako nemate takvo tužiteljstvo postoji velika opasnost da se pogoduje nekim ljudima i da tužitelj bude besplatni odvjetnik ljudi na vlasti i onih koji žele koristiti krivični postupak radi zaštite privatnih interesa. Smatram da je to velika opasnost.
Koliko je realno da će novčane kazne biti u predviđenim iznosima koji idu i do 100.000 KM?
Nikako nije realno. I ja vjerujem da ljudi koji kreiraju zakon u Republici Srpskoj znaju šta je Sud za ljudska prava rekao o novčanim kaznama. Sve što premašuje prosječne mjesečne plaće u pravilu se smatra nesrazmjernim, pa samim tim takva kazna predstavlja povredu slobodi izražavanja. Vjerujem da će u daljem postupku i javnim raspravama zakonodavac u Republici Srpskoj smanjiti kazne, ali se bojim da će one još uvijek ostati prevelike. Sama prijetnja novinarima da moraju platiti kazne od mjesečnih plaća predstavlja ugrožavanje slobode govora i opravdano se može smatrati da će uzrokovati autocenzuru.
Autocenzura se smatra cenzurom, a cenzura nije dopuštena u demokratskom društvu, tako da je cijeli taj zakonodavni projekat vrlo problematičan, pa čak bih rekla i nedopušten…
Da li su sve ove predložene zakonske promjene u skladu sa Ustavom BiH?
Ustav BiH, kao i ustav Hrvatske štiti slobodu govora, ali i pravo pojedinaca na ugled i čast. Ne može se a priori reći da bi to bilo potpuno neustavno, ali bih rekla da svaka konkretna odluka koja će biti donijeta ili bi bila donijeta na temelju zakona ako on ostane ovakav, ne vodeći računa o javnom interesu i propisujući tako visoke kazne, smatram da bi predstavljala povredu slobode izražavanja. Onda, u tom smislu bi to bilo i protivno Ustavu BiH.
Šta raditi, kako se boriti, jer očito je da vlasti odustati neće?
Kao prvo, treba jasno, a mislim da to kolege u Republici Srpskoj već rade, deklarirati da je ovo značajan korak unatrag u zaštiti slobode govora. Drugo, formulirati amandmande na način da se barem dvije stvari naprave, da se uvede kriterij javnog interesa i da se značajno smanji kazna. Treće, imati dobre odvjetničke timove koji će pomoći novinarima i u pripremi medijskih sadržaja prije objavljivanja da se rizici svedu na minimum, pa ako krene proces da se ti postupci dobiju. Ukoliko zaista krenu postupci dobro je imati dobre odvjetnike koji će vas odbraniti.
Četvrto, ali i jako važno, jeste profesionalna solidarnost. Dobro i kvalitetno izvještavati o svim situacijama i procesima koji će predstavljati zloupotrebu prava u discipliniranju medija. Bitno je da postoje fondovi koji će pomoći svim novinarima i medijima, ukoliko budu u situaciji da moraju plaćati novčane kazne. Nema sumnje da će Sud za ljudska prava jasno reći, ukoliko ti predmeti dođu pred taj sud, da se radi o povredama slobode izražavanja. Ali, nažalost, na to se može čekati i do osam godina, što je prekasno za jedan medij. Zato je važno imati fondove i na bazi solidarnosti uz pomoć nevladinih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava da se to razdoblje prebrodi.
(zurnal.info)
