Dugogodišnja selektorica glavnih takmičarskih programa Sarajevo Film Festivala (SFF), te vanredna profesorica na Akademiji scenskih umjetnosti (ASU), a posljednjih godina vrlo tražena i nagrađivana scenaristica Elma Tataragić je sa 17 godina, dok je u Sarajevu još bio rat, počela raditi u Obala Art Centru koji je tih godina organizovao izložbe, koncerte i filmske projekcije jer je u okviru OAC postojalo i kino.
Razgovarala: Rubina ČENGIĆ
– Iz sedmice francuskog filma i reprize evropskih festivala se rodila ideja o Sarajevo Film Festivalu i 1995. godine, dok je Sarajevo još bilo pod opsadom, imali smo prvi SFF – prisjetila se Tataragić tokom razgovora za naš podcast “Čitaj više, misli više”.
Cijeni se da se SFF s godinama mijenjao i rastao.
– Kada smo počinjali, naši glavni ciljevi su bili promocije bosanskohercegovačke i regionalne kinematografije i na prvom SFF-u smo imali znakove toga, ali i onog što je Festival danas. Tada smo Festival otvorili dokumentarnim filmom Pjera Žalice Djeca kao i svaka druga, imali smo redatelja Lea Karkasa i to je bio početak Tribute programa, a meni posebno drago sjećanje je prva projekcija filma za djecu Mala princeza Alfonsa Cuarona koji tada nije bio zvijezda kakva je sada, ali ta projekcija za djecu, prva u ratnom Sarajevu će postati važan program SFF-a. Dakle Festival jeste rastao – na prvom smo imali 40-ak filmova, a danas između 230 i 240 – kaže Tataragić.
SFF je prepoznao trenutak
Smatra da je SFF nastao u trenutku kada su sve kinematografije u regiji bile u krizi jer je, s padom Berlinskog zida, u mnogim zemljama istočne Evrope došlo do promjene sistema zbog čega se sve ranije uspostavljeno, pa i u vezi filmske produkcije raspalo.
– Tada je trebalo stvoriti nove mogućnosti i SFF je prepoznao taj trenutak, tu šupljinu u kojoj smo se svi našli i u kojoj su regionalni producenti i autori ostali bez svog prostora, valjda jer smo i mi bili osiromašeni i onemogućeni da normalno stvaramo filmove, i zajedno smo tražili odgovore na probleme kroz razne platforme u okviru SFF – priča Tataragić.
Prisjetila se i da je posebno važan trenutak za SFF bila 2003 godina kada su prvi put otvorili takmičarski program sa promocijom u narodnom pozorištu i sa crveniom tepihom, ali i Cine Link Industry Days (Co-Production Market) koji je postao hab za sve one koji pripremaju projekte.
– Do sada je sigurno hiljade projekata prošli kroz naše ruke, regija je prepoznala tu mogućnost da dođe do partnera, koproducenata, novca, da lakše razvija projekte. I da podsjetim – te godine su bile specifične za regiju jer nismo mogli putovati bez viza, nismo imali internet, zoom-ove i skayp-ove, teško je bilo otiči na festivale, doći do zapadnoevropskih partnera i upravo je SFF postao to mjesto gdje je svima bilo lakše doći nego drugdje. Za strane partnere to je postalo jedini prostor na svijetu gdje se mogu upoznati s cijelom regijom, napravili smo jedan novi svijet, univerzum za regionalnu kinematografiju – kazala je.
Nakon 28 godina praćenja filmova u regiji i šire, nemoguće je ne zapaziti ulogu žena u stvaranju filmova i u filmovima.
– Kada smo 2000-tih počinjali takmičarski program nije bilo mnogo redateljica, gotovo ih nije bilo, tek od 2005-te ili 2006-te počinju su javljati. Bilo ih je više u kratkometražnoj produkciji, a kasnije će početi praviti dugometražne igrane filmove, ali to je bio spor proces. No, danas kada pogledamo regionalnu kinematografiju – imamo vidljivo prisustvo redateljica, producentica, scenaristica… Ove godine u takmičarskom programu smo imali 4 filma koje su radile redateljice i 4 filma koje su radili redatelji. Druga dimenzija je da su redateljice donijele jedan novi odnos prema ženskim likovima na filmu, a to je uticalo da i scenaristi i redatelji imaju drugačiji odnos prema ženskim likovima i sada i kod muškaraca često imamo razvijenije i dublje likove nego ranije. U bh-kinemetografiji je do 1992. snimljeno stotinjak filmova i od toga je samo dva režirale žena, Vesna Ljubić, a sadržajno – vidjećete da u nijednom nema glavne ženske junakinje osim filma Opatica i komesar, ali u principu – žene su uvijek bile sporedne uloge. Danas pak ne možemo govoriti o bh-kinematografiji, a da ne spomenemo Jasmilu Žbanić, Ines Tanović, Aidu Begić, Amru Bakšić Čamo….u bh-kinemetagrafiji sada možemo govoriti o mnogo filmova i o vrlo značajnim autoricama koje snimaju filmove važne i za svijet – pojasnila je.
Kako će krajem augusta na Festivalu u Veneciji biti prikazan i film Najsretniji čovjek na svijetu za koji je pisala scenario, cijeni da i lično živi divan trenutak.
– To je velika stvar i mimo mene. To je sarajevska priča, na našem jeziku i s našim glumcima i to je veliki uspjeh za bh-kinematografiju jer do sada smo u zvaničnoj selekciji Veneciji bili samo dva puta – 80-tih s Emirom Kusturicom i 2020-te s Quo Vadis Aida. Nadam se da će se to naše prisustvo na velikim filmskim festivalima nastaviti – kaže Tataragić.
I ne krije da je to “odličan osjećaj”.
– U mom slučaju je specifično da i pravim filmove i organizujem festivale i uvijek gledam kako drugi rade, organizuju, da li možemo iskoristiti to da unaprijedimo naš način tada. Mi smo se, kada smo počeli raditi Festival, trudili da ne izmišljamo toplu vodu. IMirsad Purivatra je insistirao na tome da odlazimo na filmske festivale i da tamo radimo, da volontiramo i pratimo kako se organizuje festival u Getebrogu, u Roterdamu, Berlinu i to radimo i sada – uvijek imamo novu generaciju na filmskim festivalima da vide kako to negdje drugo izgleda. I sada na drugim festivalima često se desi da me pitaju za pomoć – priča Tataragić.
Objašnjava da je svaka premijera kompleksan događaj, posebno na velikim festivalima jer sve ima svoj raspored i treba biti disciplinaran.
– Crveni tepih nije samo trenutak glamura – dodaje.
Inače, ove godine je pregledala oko 600 filmova, sve što je između dva festivala snimljeno u regiji.
– Ne radim sama selekciju, nego imamo tim, kao i svaki drugi festival. Ljepše je raditi u grupi i zagovarati. Svako unosi svoju interpretaciju, dio sebe, dio trenutka u kom gleda film, kontekst u kom se nalazi svijet i zbog toga je važno da nas ima više i da su to ljudi koji prate regionalnu kinematografiju i da poznajemo autore, odakle dolaze, u kojim uslovima rade. Svi koji smo uključeni u selekciju smo uključeni i u Cine Link Co-Production Market i rano dolazimo do priča i projekata, pa smo u mogućnosti da pratimo kako se projekti razvijaju i šta je sljedeće, šta će biti za dvije godine, a tokom ovih 20 godina takmičarskog programa razvija se mreža i sada je mnogo lakše raditi – ističe.
Na pitanje kada počinje priprema narednog SFF-a kaže – “čim završi tekući!”
– Imamo izvještaje, sastanke o izvještajima i u trenutku kada počne venecijanski Festival – svako počinje da radi svoj dio posla: selekcija, praćenje projekata i filmova – pojašnjava.
Situacija je teška, ali posla ima
Pitamo je na kraju kako nastaju filmovi – mnogo je mladih ljudi koji maštaju da ih prave, a kao selektorica i profesorica na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti može govoriti o tome. Podsjeća da ove godine Akademija scenskih umjetnosti upisuje redatelje, montažere, dizajnere zvuka, pisce, scenariste, dramaturge, glumce…
– Često mladi ljudi misle da su te stvari nemoguće, da je to rezervisano za nekog, da od toga neće moći da žive… Ali to nije tačno. Za one koji žele profesionalno da se bave filmom Akademija je sjajno mjesto i ja pozivam sve koje zanima bilo šta od filma da dođu na Akademiju, prijemni nije težak, a taj studij je fantastičan i za mene je najvažniji trenutka bio kada sam odlučila da to upišem. Mi rano uključujemo studente u naše projekte, pa i SFF, oni rade na svim setovima, a ovo je posao koji će apsolutno da procvjeta u narednih nekoliko godina – stalno se snimaju filmovi, mnogo serija snimamo, situacija jeste teška, ali posla ima i naši studenti ne završe na birou, pa je najsigurniji put školovati se, a mi imamo dobru školu i nema razloga da se ne ide tim putem – kaže Tataragić i zaključuje da se “filmovi mogu snimati i bez škole, ali je sa školom taj put mnogo sigurniji”.
