Vantjelesna oplodnja još uvijek je tabu tema, a u bosanskohercegovačkom društvu neprihvaćena. Najbolje to znaju parovi koji se bore da postanu roditelji. Čudno je, budući da u Bosni i Hercegovini opada natalitet, da ni institucije nemaju baš sluha da takvu sliku mijenjaju
Piše: Maja NIKOLIĆ
Borba Jasna Dautović Gerović sa sterilitetom traje je punih 13 godina.
Godine neizvjesnosti, momenti tuge i sreće koji su se smjenjivali kao na klackalici bili su, kako priča za Interview.ba njen motiv i za osnivanje Udruženja „Novi život“ na području Tuzlanskog kantona.
– Nakon 22 mjeseca braka ostvarujemo trudnoću inseminacijom. Bila je jako teška, rizična i tako se i završila u 5-om mjesecu trudnoće, kada gubim bebu. Teško sam podnijela, ali sam uz ubjeđenje i vjeru “pregurala” taj period bez psihološke podrske – započinje Jasna svoju priču.
Nakon deset godina, ponovno su pokušali ostvariti trudnoću, ali ovaj put putem IVF procesa.
– Hvala Bogu, s prvim pokušajem vantijelesne oplodnje ostvarujemo trudnoću, gdje je bila uredna do dvadeset i prve sedmice, onda hitan serklaž i ležanje u bolnici dva mjeseca. Želim se zahvaliti osoblju ginekologije UKC-a Tuzla, svi su bili divni, a posebno dr. Anela Latifagić, koja je uložila nadljudske napore da dođemo do cilja. Onda se dešava prijevremeni porod. Moj sin nije dovoljno razvijen, jer je prerano došao zbog čega je odmah bio smješten u inkubator, na respirator. Živio je četrnaest dana i preselio je. Tako da moja borba traje još uvijek, a u međuvremenu u 11 godina borbe, izgubila sam dvije bebe – ispričala je Dautović Gerović.
Svugdje je bolje nego u BiH
Ističe kako u toj nemilosrdnoj borbi ne može računati na veliku podršku institucija.
– Postupak i lijekovi koštaju od 8.000 do 10. 000 KM, a država sufinancira 3.000 KM za prvi pokušaj, bez lijekova koje sam sama morala nabaviti. Nadam se da će se status poboljšati i da će država shvatiti da nam trebaju nove generacije, povećanje nataliteta. Država mora shvatiti da je problem sa sterilitetom na žalost sve veći. I da se mnogi parovi ne odlučuju na vantjelesnu oplodnju zbog finansija, jer je sve preskupo. Neki dižu i kredit da bi se ostvarili kao roditelji. To je žalosno. Ja sam imala podršku svoje porodice i neizmjerno sam im zahvalna za sve što su učinili za mene – kaže nam Jasna.
Napominje da je u neprekidnom kontaktu sa parovima iz BiH, ali i regije, koji se bore za potomstvo.
– Svudje je bolje riješeno nego u našoj zemlji, a mi se trudimo da bude bolje nego sad. Družeći se sa drugim ženama, preko Facebooka imamo neformalnu grupu, koja broji više od 7.000 žena iz zemlje i regiona, žena koje se se bore sa sterilitetom vidimo kako je to u okruženju. Naprimjer, Srbija ima neograničen broj stimuliranih postupaka, Hrvatska ima šest pokušaja IVF-a, Crna Gora od ove godine 4 postupka IVF-a, a dobna granica im je 45 godina. Čak i u Republici Srpskoj imaju tri puna besplatna postupka i lijekovi su besplatni. A svaka žena je bitna kao važan segment u rastu nataliteta. Zato država treba da nam ponudi bolje uslove – istaknula je naša sugovornica.
Amira Džafić i njen muž žive u Sarajevu, a pet godina su se borili da se ostvare kao roditelji. Danas su roditelji jednomjesečne bebe i uživaju u plodovima svoje borbe. Na naše pitanje, je li kao majka naišla na podršku institucija, Amira kratko kaže:
– U početku dok sam se raspitivala za pomoć i podršku nailazila sam uvjek na “zatvorena” vrata. Međutim kad je sve bilo gotovo, probala sam opet i dobila refundaciju za dio troškova, oko 50 posto od ukupne sume koju smo mi uložili. Opet hvala Bogu pa u Kantonu Sarajevo ima dosta pomoći institucija, Općina Centar nam je također pomogla.
Dio sredstava prikupila je sama, zahvaljujući kreativnosti i radu. Na Facebooku ima stranicu „Heklanjem do potomstva“.
– Heklanje je moj hobi, domaćica sam. Od suprugove plaće, baš kao i većina u BiH nismo mogli uštedjeti. Ipak je riječ o pozamašnoj sumi za većinu parova.Samo kada pomisliš na toliku cifru, zavrti se u glavi. Tako je i meni bilo kad sam dobila predračun. Hvala dragom Allahu na zdravlju i mogućnosti da na ovakav način probam da zaradim za naš san. I opet Hvala dragom Allahu pa smo uspjeli uz ogromnu podršku empatičnih ljudi koji znaju kako se od ove želje izgara, što bi rekli naši stari – kaže za naš portal.
I poručuje – nada se nikada ne smije gubiti.
– Mi bismo se borili do zadnjeg atoma snage za ovakvu sreću, radost i rado neprospavane noći – poručila je Džafić.
Posjetili smo i vodeći centar u liječenju neplodnosti „Dr. Balić“ koji djeluje u Tuzli. Doktorica Devleta Balić, dočekala nas je u svojoj ordinaciji.
Posljednja stepenica
Pojasnila nam je da je danas problem neplodnosti globalni problem kojeg uzrokuju stres, ekonomske i životne prilike…
– Kako god, ovo sve više postaje jedan zdravstveni problem. I mi koji se bavimo liječenjem neplodnosti, na vantjelesnu oplodnju gledamo kao na posljednju stepenicu – kaže nam doktorica Balić.
Ovdje se, unutar Klinike, vantjelesna oplodnja promatra kao široki spektar različitih metoda koje se koriste da bi izvan tijela žene doveli do stvaranja embriona, kako bi ti embrioni bili uredno uzgajani i da bi nakon nekoliko dana bili vraćeni u matericu majke.
– Tu se radi o potpuno normalno razvijenom embrionu, kao i u prirodnoj oplodnji – kaže nam dr. Balić.
Ipak, ključno je pitanje, što onda dovodi i dalje do neuspješnosti oplodnje.
– Što se tiče učestalosti i uzorka, različiti su, jer imamo muške i ženske uzroke, ali i miješane. Također imamo i nepoznate uzroke neplodnosti. Muška i ženska neplodnost su uglavnom 30 do 40 posto, zatim slijede ovi gdje su miješani, ali od 15 do 20 posto su takozvani nepoznati uzroci – navodi.
Kada je neplodnost u pitanju, ljudi imaju velike psihološke tegobe i zato je neophodno psihološko savjetovanje parova koji ulaze u postupak vantjelesne oplodnje, posebno jer se ne radi o postupku koji garantira rađanje djeteta, nego su to medicinske metode kojima se pokušava ostvariti trudnoća.
– I ako bismo gledali brojeve, odnosno statistike, mogli bismo reći da u tri pokušaja vantjelesne oplodnje, parovi u 80 posto slučajeva ostvare svoju želju za potomstvom, a 20 posto parova se i dalje mora podvrgnuti nekim dodatnim metodama liječenja – istaknula je dr. Balić.
I dalje ostaje ključni problem neodlučivanja na vantjelesnu oplodnju, jer je proces veoma skup za parove u Bosni i Hercegovini.
– Međutim, mi imamo određenu sreću da je Zakon i federalno Ministarstvo zdravstva donijelo Odluku da se financira potpomognuta vantjelesna oplodnja. Tako se prvi postupak financira u potpunom iznosu, a drugi postupak u odgovarajućim procentima. Naravno da ti pacijenti prolaze administrativnu i medicinsku proceduru, da bi mogli ostvariti svoja prava. To smanjuje stres kod parova, jer znate kako je kada neko digne kredit za postupak, a nismo sigurni hoće li trudnoća uspjeti. Važno je da to ide kroz zdravstveno osiguranje, jer to će biti dodatni vjetar u leđa, a i za nas koji se time bavimo – kaže nam dr. Balić.
Skinuti stigmu
U Bosni i Hercegovini ne postoje zvanični podaci koliko je parova koji se bore da se ostvare kao roditelji.
– Nemamo evidenciju i zato je važno da se s ovog pitanja skine stigma. Ovo nije nešto o čemu se samo šapuće, nego ovo postaje metoda koja je uspješna. Meni je važno da motiviram ljude da se što prije jave kada uoče problem, jer nam to daje veću šansu za uspjeh – naglašava dr. Balić.
U Tuzli je poseban problem što Univerzitetski klinički centar Tuzla ne radi metode vantjelesne oplodnje iako ispunjava sve ljudske i materijalne resurse.
Da bi se stvari promijenile potrebna su ulaganja u zvanični centar potpognute oplodnje i to oko milion KM. No, čini se da za to nema ni sluha ni volje.
Dr. Igor Hudić, načelnik Klinike za ginekologiju i akušerstvo UKC Tuzla, koji je ujedno i predsjednik Povjerenstva za biomedicinski potpognutu oplodnju Ministarstva zdravstva Federacije BiH kaže da već godinama pokušavaju konačno riješiti ovo pitanje.
– U posljednje tri, četiri godine pokušali smo dopisima, molbama i pritiscima prema menadžmentu i Ministarstvu zdravlja da nabavimo opremu koja se sastoji od laboratorija za vantjelesnu oplodnju, koja je jedina karika da mi započnemo s procesom vantjelesne oplodnje na Kliničkom centru. Imamo prostor, ekucirani kadar i što se tiče ljekara i biologa, medicinskih sestara. Nažalost to još uvijek nije urodilo plodom – kaže dr. Hudić za Interview.ba.
Ističe da ovakav odnos izaziva određeno obeshrabrenje, ali nadu još uvijek ne gube.
– Oko milion maraka bi bilo potrebno u ovom trenutku da mi započnemo sa solidnim i kvalitetnim programom izvantjelesne oplodnje – kaže nam dr. Hudić.
Međutim, ono što se postavlja kao veliki problem jeste da Zakon o biomedicinski potpognutoj oplodnji, kada se govori o dugotrajnoj pohrani spolnih stanica, tkiva i embriona kod pacijenata i pacijentica, je teških hroničnih oboljenja, a posebice malignih.
– Kada govorimo o ovom Zakonu, dugotrajno liječenje mogu raditi samo javne zdravstvene ustanove. Mi faktički, sada u Federaciji BiH nemamo, ali koliko znam ni u Republici Srpskoj, odnosno na području cijele BiH, nemamo ni jedan javno -zdravstveni centar koji može pružiti pomoć parovima – pojašnjava dr. Hudić.
Važna je ovo činjenica, jer samo na području Tuzlanskog kantona je tijekom prošle godine bilo 1 .00 novootkrivenih karcinoma među kojima je 50 posto muškaraca i žena koji su u reproduktivnoj, odnosno plodnoj dobi. Najčešće se radi o karcinomu testisa, karcinomu dojke, hematološkim i hroničnim oboljenjima.
– Kada govorimo o zakonskim okvirima u BiH nemamo ni jednog centra koji može pomoći tim ljudima da se ostvare kao roditelji. Znači, da se jedan mladi čovjek, od 20 ili 30 godina, kojemu je dijagnosticiran karcinom testisa i koji mora proći operativni zahvat, kemoterapiju koja će onemogućiti njegovu plodnost kao muškarca, mi nemamo ni jednog centra koji može na adekvatan način riješiti ovaj problem, pohraniti sjeme nakon završene terapije, da se pohrani sjeme kako bi se izvršio proces vantjelesne oplodnje – pojasnio nam je dr. Hudić.
Komisija bez stručnjaka
Dodaje kako već dugo upozorava što nema sluha ni volje da se pomogne i djevojkama koje oboljevaju od karcinoma dojke.
– Razočaran sam , isfrustriran i ljut što nema sluha, nema volje, a ima načina da se pomogne tim pacijentima. Važno je naglasiti da federalno Ministarstvo zdravlja izdaje privremena rješenja, ali to sve jako dugo traje. Dok se prođe cijela administrativna procedura, mi faktički, više nemamo pacijenta kojemu možemo pomoći u pohranjivaju spolnih stanica, tkiva ili embriona kod onkoloških pacijenata – dodaje.
Federacija Bosne i Hercegovine je još prije tri godine donijela Zakon o biomedicinskoj oplodnji, ali u praksi ovo još uvijek nije prepoznat kao važan društveni segment u kojeg je neophodno ulagati.
– Zakon je dobar, ali treba ga dorađivati. Jer je ovo jedan dinamičan problem, koji se stalno mijenja. Ovo je zdravstveni, socijalni, kulturološki, religijski problem i stalni su utjecaji na vantjelesnu oplodnju. Sada se postavlja pitanje jednog od ključnih problema, a to je problem finaciranja. Bez obzira što po cjenovniku to kao košta do 4 hiljade maraka, to na kraju bude 10 do 15 hiljada maraka i više. To sebi može priuštiti vrlo mali broj građana – napominje dr. Hudić.
Ističe kako se borio da stopostotno budu financirani i drugi, treći…. postupci vantjelesne oplodnje, kako je to u drugim državama. No, taj se prijedlog, kaže, sudario s realnošću. Zato je sve, makar u FBiH ostalo na tome – besplatan prvi postupak, te ukupno pet postupaka koji se procentualno finaciraju.
Kad pitamo na šta se najviše u ovom zdravstvenom segmentu žale pacijeniti u Tuzlanskom kantonu, dr. Hujić ističe da je to prije svega činjenica da lijekove pacijenti moraju nabaviti sami.
– Zakon kaže da lijekove moraju nabaviti sami, ali Zakon kaže da je Zavod obavezan da im lijekove refundira. Međutim, tog nastavka u rečenici u rješenju, nema. To više nije problem nas kao Povjerenstva za biomedicinsku oplodnju federalnog Ministarstva zdravlja, nego je to sada pravni problem. Može li neko ko je niži nivo vlast da ignorira protokole, pravilnike i zakone viših nivoa vlasti – navodi i dodaje da je riječ o apsurdu koji nije nepoznat kod nas da niže razine ignoriraju rješenja onih iznad njih.
U Zavodu zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona ističu:
– Pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju, u pravilu, ima žena do navršene 42. godine života, koja je u braku, odnosno vanbračnoj zajednici i to u sljedećem obimu: tri pokušaja intrauterine inseminacije, pet pokušaja vantjelesne oplodnje, pohranjivanje spolnih ćelija, spolnih tkiva i embriona. Pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja imaju punoljetni i poslovno sposobni žena i muškarac koji su u braku, odnosno vanbračnoj zajednici uz ispunjavanje uslova koji su utvrđeni odredbama Pravilnika.
Kako nezvanično saznajemo stručna Komisija nema niti jednog člana, stručnjaka koji se bavi liječenjem neplodnosti.
Iako smo postavili konkretno pitanje Zavodu, tko je stručna Komisija koja odlučuje o zahtjevu parova za ostvarivanje prava na biomedincsku potpognutu oplodnju i je li komisija usklađena s Pravilnikom o biomedicinski potpomognutoj oplodnji Federacije BiH, odgovor nismo dobili. Samo nam je kratko rečeno da Komisija vodeći računa o ispunjenosti uslova utvrđenih Zakonom, Smjernicama i Pravilnikom donosi Ocjenu i mišljenje u kojem daje svoje mišljenje o opravdanosti podnesenog zahtjeva.
– Na osnovu Ocjene i mišljenja izdaje se saglasnost ukoliko se zahtjev odobrava, odnosno donosi se rješenje ukoliko se odbija zahtjev. Saglasnost važi 12 mjeseci od dana izdavanja. Na osnovu izdate saglasnosti, bračni odnosno vanbračni parovi ostvaruju pravo na biomedincsku potpognutu oplodnju u zdravstvenoj ustanovi sa kojom je Zavod zaključio ugovor – ističu iz Zavoda zdravstvenog osiguranja TK.
Pravila, pravila
Također, U cijenu usluge na biomedincsku potpognutu oplodnju se ne kalkuliraju troškovi za usluge dijagnostike, laboratorije, savjetovanja i druge, koje prethode neposrednim postupcima, a koje pružaju zdravstvene ustanove u okviru ugovorenog programa zdravstvene zaštite sa Zavodom.
– U članu 9. stav (2) Pravilnika je utvrđeno da se troškovi lijekova za stimulaciju ovulacije obračunavaju odvojeno od cijene usluga intrauterine inseminacije, vantjelesne oplodnje i intracitoplazmatske mikronjekcije spermija – pojasnili su za Interview.ba u Zavodu zdravstvenog osiguranja.
U Bosni i Hercegovini, pored svih mogućih administrativnih i zdravstvenih problema, najjači je nerazumjevanje društva.
Pozitivno je u ovoj priči što što parovi polako izlaze iz ljušture osuda i sažaljenja i spremni su tražiti pomoć i žele se sve više ostvariti kao roditelji.
Jasna Dautović Gerović skupila je hrabrosti i u jednom malenom gradu, u Živinicama osniva Udruženje „Novi život“ kako bi problem steriliteta muškaraca i žena izbavila od osude i tabua.
– U ovoj borbi jako je bitna podrška, bilo koje vrste, da li psihološka, finansijska, moralna. Jer, postupak vantijelesne oplodnje zna biti jako iscrpljujući za oba partnera. Posebno ako nije došlo do trudnoće. Nadam se da će se promijeniti shvatanja našeg društva – kaže na kraju Dautović Gerović.
Pitanje vantjelesne oplodnje u brojnim zemljama je ulaganje i prioritet.
Kod nas je to očito samo teret za vlasti. Još jedno izdvajanje za narod, o kojem se brinu baš ako moraju.
Prema nezvaničnim statistikama, u BiH se 15 posto parova bori sa sterilitetom.
