Iz Srebrenice je za Nizozemsku otišla nakon genocida, s 14 godina. Ponijela sjećanja, bol zbog ubijenog oca, izgubljenog doma. Predavačica je i istraživačica na Univerzitetu i uspjela je predmet “Srebrenica genocid” ubaciti u obrazovni program
Piše: Senka KURT
Alma Mustafić, predavačica i istraživačica Univerziteta u Utrechtu u Nizozemskoj uspjela je nakon višegodišnje borbe predmet pod imenom “Srebrenica genocid” uključiti u edukativni program.
Ideju nosi u sebi godinama, napravila je prve korake, ali njena borba počela je davno, davno još kad kao 10-godišnja djevojčica preživjela genocid u Srebrenici, u kojem je izgubila oca od kako je kao 14-godišnjakinja stigla u Nizozemsku, počela novi život i dug put do istine i pravde.
Interview: Kazali ste da Vas je davno naročito dirnula rečenica Elija Wiesela, koji je također preživio holokaust. On je rekao : “Nakon holokausta smo drugima morali objašnjavati da smo zapravo preživjeli genocid”. Kako se nakon ovoliko godina, s teškim iskustvom, osjećate kao osoba koja se mora objašnjavati, mora objašnjavati šta se to dogodilo u srcu Europe, ne baš tako davno?
Mustafić: To je teško pitanje. To je razlog zašto su se moja mama i moj brat vratili u Bosnu. U Bosni makar ne moramo to objašnjavati, da smo i mi ljudi, da smo doživjeli nešto neopisivo. Namjera je bila da nas više nema, da ne smijemo postojati samo zato što smo se rodili i gdje smo se rodili. Da to morate konstantno objašnjavati postaju traume drugog reda. Onog prvog reda su bile tokom rata i agresije u BiH. Možda ljudi koji ne žive van Bosne to mogu teško razumjeti. Sve su naše tuge i ono što smo prošli isto. Ali ako se govori o definiciji genocida pravnici govore sa svog aspekta, naučnici sa svog, povjesničari, sociolozi isto sa svog. Jedan mladi profesor koji istražuje genocid, odavde iz Nizozemske, govorio je nedavno o Srebrenici kao mjestu masovnih zločina. Jedan se naš stručnjak naljutio, pitao ga zašto ne koristi riječ genocid. A ovaj je odgovorio – zato što genocid nije samo ubijanje ljudi, već je to širi proces, tu spada i urbicid, kulturocid, ubijanje ljudi, nastojanje da nestanu. Genocid je širi proces koji se desio na čitavom prostoru BiH. Ja to ne moram objašnjavati nama koji smo to prošli, da je to bila ista vojska, ista ideologija. Jer, prva prepreka kad ste izvan BiH je da morate objašnjavati da kod nas nije bio građanski rat već agresija i genocid. I da u svakoj agresiji imate dvije strane – agresora i onoga ko se brani. Ovdje nisu nikada osjetili šta znači da budeš u situaciji da braniš svoje. Zato mi to moramo objašnjavati. To je nova trauma. I onda ne znate odakle početi.
Drugi ne mogu pričati o nama
Interview: Zato je Vaš zahtjev vrlo konkretan – da su preživjeli Srebrenice subjekt, da se treba pričati sa vama, a ne o vama. Danas kad imaate taj odmak u godinama pretpostavljam da se i ta priča o subjektu mijenja. Sa Vama se priča upravo sa Vama, a ne o Vama, govori se s mnogo aspekata – kao preživjeloj, kao djevojčici koja je ostala bez oca, kao o državljanki Nizozemske koje je tužila Nizozemsku. Vi ste postali subjekt s kojim se priča, a ne subjekt o kojem se priča. Kako ste to postigli?
Mustafić: To je proces. Uvijek Vas stavljaju u ulogu žrtve i u toj ulozi imate pravo da pričate. Ja više nisam žrtva, ako se priča o meni. Ja sam magistar edukacije. Ja sam profesionalac. Za to se treba boriti da Vas vide kao ravnopravnog sagovornika.
Interview: Kako se postaje ravnopravan sugovornik?
Mustafić: Vi morate to postići. Boriti se za to. Ispričat ću samo jedan primjer. Kada se prije dvije godine obilježavalo 25 godina od srebreničkog genocida, ovdje u Vojnom muzeju, napravljena je konferencija na kojoj je, zbog mjera covida, moglo govoriti samo pet govornika. Ja nisam bila među njima. Ali pozvali su me kao slušatelja. Rekla sam da meni mjesto nije u sali nego na pozornici, ne da slušam već da govorim o Srebrenici, da me slušaju. Sve koji su planirani da govore poznajem, jer se bavim 26 godina ovom tematikom. Jednu po jednu osobu sam zvala, objasnila im da nisam na spisku govornika, tražila da mi eventualno ustupe svoje mjesto da govorim. Na kraju su ipak dodali jednu stolicu i pružili mi mogućnost za to. Mi moramo pričati jer drugi ne mogu pričati o nama. Kod nas su činjenice u glavi, nama ne trebaju knjige o tome. Zato ja svaki put ja insistiram i pokrećem projekte.
Interview: Vi ste i inicijatorica važnog projekta da se predmet Srebrenica genocid uključi je u formalni edukativni program na Univerzitetu primijenjenih nauka u Utrehtu u Nizozemskoj, gdje i sami predajete. Kakav je bio taj put od ideje do realizacije?
Mustafić: Nizozemska ima svoje smjernice za edukaciju koje su bitne za sve učenike i kroz njih se formira nizozemski identitet. Jedna od tih smjernica je i Srebrenica. O Srebrenici se, ovdje su se složili, treba učiti i to je bitna tema za zemlju. No, istraživanja koja su izvršena prije dvije godine pokazala su da se o Srebrenici zapravo ili ne uči ili uči nešto što nije tačno i na kraju ako se i uči to je previše iz perspektive Dutchbat-a (bataljona UN koji je boravio u enklavi u vrijeme pada i predaje civila, op. aut). Ja mislim da smo preskočili bitno pitanje – zašto nizozemsko društvo treba da uči u Srebrenici?
Interview: Upravo je to za mene jedno od ključnih pitanja.
Mustafić: Kao osoba koja je preživjela Srebrenicu smatram da bi o Srebrenici tako da vidimo što su rizici ultranacionalizma, jer se to može desiti svagdje. Jer desilo se to i u našem društvu koje je bilo multikulturno. Ako jedna bolesna ideologija može ljude podići na noge da uhvate oružje i počnu ubijati komšije s kojima su praznike slavili… Ako se to moglo desiti kod nas, može gdje god. Zato se u multikulturnim društvima trebalo učiti šta su opasnosti ultranacionalizma, bolesnih ideologija, u kojima nema mjesta za druge i drugačije. O Srebrenici bi se trebalo učiti u kontekstu genocida jer ćemo moći naučiti procese i mehanizme koji su ispod zločina – polarizacija, mržnja, netrpeljivost. A ti procesi zločina su uvijek isti i uvijek škode mješovitim društvima. Ako te procese ne možemo prepoznati nema napretka. Treba naučiti kao prevazići, smiriti te procese.
Ja nisam samo žrtva već i….
Interview: No, do sada se o Srebrenici, kako pretpostavljam, učilo iz konteksta te mirovne misije koja je stigla u grad tokom rata…
Mustafić: Tako je. Ali, nikad onda tako nećemo shvatiti kakve opasnosti vrebaju. Nama nije cilj učiti kako rade mirovne misije. Ovdje imate jake lobističke grupe veterana, ne samo Dutchbata, koji se zalažu za širenje dobrih riječi. To je u redu, ali oni ne mogu određivati šta je cilj jedne teme.
Interview: Sad ćemo apsolvirati pitanje zašto treba učiti o genocidu koji se desio nedavno u Europi, pa i pitanje šta treba učiti, kad govorimo o perspektivi veterana, ostaje onda problem učitelja i učenika – jer nema programa, predavača, materijale… Tu nastupate Vi…
Mustafić: Morali smo početi od predavača. Pa smo krenuli od fakulteta za učitelje. Pokušala sam još prije tri godine, pa su mi rekli da nije relevantno. Željela sam krenuti s educiranjem učenika osnovnih škola. No, nisam odustajala jer sam naučila da na neka vrata treba dva, tri puta kucati, tražiti one koji razumiju, žele raditi samnom, razumiju zašto je to bitno. Onda sam s izbornim odborom Fakulteta imala česte razgovore, željeli su pomoći, tražiti rješenja. Predložili su mi da pričam s lektoricom koja radi istraživanja na našem Univerzitetu, ona se bavi Pristupom pravdi, radila je na ICTY, kad je bio slučaj Višegrad, ostalo joj je u pamćenju. I ona mi je dala prostor. Zato konstantno insistiram da naša osobenost nije samo obilježje žrtve, već da smo profesionalci. Imala sam saradnicu, uradile smo posao. Dosta smo imali razgovora sa našim naučnicima, ljudima iz Memorijalnog centra Srebrenica…
Interview: I sad ste pred ciljem, predavanja počinju 19. aprila.
Mustafić: Za početak idemo s osam časova. Moje su želje i ambicije još i veće. No, za sada imamo više od 30 prijavljenih studenata s raznih fakulteta našeg Univerziteta. Tražila sam od njih odgovore zašto žele na ova predavanja. I uspostavilo se da je to upravo zato jer je riječ o Srebrenici. I moje kolege odlično reaguju i vjerujem da će to izaći na nešto veće i duže, predmet od 20 sedmica.
Interview: Koliko je predavača vezano za ovaj predmet, šta su lekcije?
Mustafić: Rekla bih da je ovo eksperimentalna faza. Ali cilj mi je da ovaj predmet izučavamo cijeli semestar, da bude dostupan i studentima van našeg Univerziteta. Već mi se javljaju ljudi iz Njemačke, Belgije… Ovako ćemo na početku po sedmicama, svake sedmice po jednu centralnu temu. Između ostalog, govorimo o historijskom kontekstu, zatim izučavamo šta je to zapravo genocid, pa onda uloga Dutchbata i nizozemska perspektiva, imat ćemo predvače vojnike i političare. Naravno, imamo predavanje iz bh. perspektive, sa nama će biti Nedžad Avdić, koji je preživio stijeljanje, te i Srđan Šušnjica, banjalučki kulturolog, koji će govoriti kako je biti aktivista ljudskih prava u tom prostoru. Govorit ćemo i sa ekspertima Međunarodnog suda u Hagu, s njima ćemo učiti kako doći do činjenica, te civilni pravni eksperti. Naravno, učit ćemo i o stanju danas, poslijeratnom stanju, a s nama će biti Ajna Jusić iz Udruženja „Zaboravljena djeca rata“, koja će govoriti o posljedicama rata, te i Jelena Ječimović iz Beograda. Naposljetku govorit ćemo o tome kako se želimo sjećati Srebrenice, govorit ćemo s umjetnicima, mirovnjacima i Nihad Kreševljaković u ime Modula memorije Festivala MESS. Studenti će na kraju imati zadatak da naprave konkretan rad – održe čas o Srebrenici ako su učitelji, naprave tekst ako su novinari, istraživanje ako su sociolozi, pravnici… A sve u cilju širenja znanja o tome što su naučili.
Interview: Čini se da je to početak važnog i dugog puta. Krećemo od Holandije, ali sigurna sam da je Vaša želja da se proširi i po Europi. Šta je poruka Srebrenice danas, u ovom momentu koji je kritičan – sigurnosno, povjesno, humanitarno?
Mustafić: Neću reći – nikad više! Jer puno je ljudi prije nas reklo i nismo imali ništa od tog obećanja. Jedino što mogu učiniti je da pokušam probuditi svijest kod mladih ljudi, pokazati im šta su rizici ultranacionalizma i bolesnih ideologija, netrpeljivosti, jezika mržnje, tih proces dehumanizacije… Moramo se nadati da će oni bolje od nas naučiti te procese. Mi ih nismo naučilli. Da jesmo Srebrenica se ne bi desila. U našoj Europi. Nadati se da će bolje od nas naučiti da donose odluke, doprinesu miru u svijetu, Europi, u svojoj zemlji. A Nizozemska tu mora imati ulogu, ne trebaju se kriti i sramiti. Već zagrliti kao važan čas istorije i od toga nešto naučiti. Onda ćemo biti pobjednici.
Kako sam tužila državu?
Interview: Vi ste svoj čas istorije Niizozemskoj održali 12 godina. Toliko je naime trajala Vaša pravna borba. Vaš otac Rizo Mustafić radio Dutchbat, no ubijen je jer su to poricali. Tužili ste Nizozemsku i dobili presudu.
Mustafić: Kad smo dobili tužbu tek tad je počeo proces prerađivanja svih trauma i gubitaka. Ta presuda je bila kao neka vrsta pravde. Nešto što nam više niko ne može oduzeti. Trajalo je dugo, bilo je naporno. Kad se to desilo upala sam u neku crnu rupu. I šta sad? Kao da mi je neko oduzeo dio tijela. Naučila sam živjeti s tim. Brat i ja smo počeli s tužbom kao tinejdžeri, dobili je kao odrasli ljudi. Zajedno smo to radili s Hasanom Nuhanovićem, koji mi je kao stariji, hrabar brat. Davao mi je dobre savjete, ohrabrivao me, dizao me. Govorio mi je – ovo je naša osveta, ne smijemo biti slabi. Sve se u našim životima vrtilo oko tog suđenja. Na jednoj strani bila sam ja, studentica, koja želi stvoriti novi život. Na drugoj smo samo radili na procesu. I to smo odlično radili. Kad je presuda donesena kao da mi je neko izmakao tlo pod nogama. I onda se otvorila ta želja da svoje znanje, to saznanje da je Nizozemska kriva u tom slučaju, prenesem. Uvijek tu imate tri strane – žrtve, počinitelje i ove što ništa ne rade, samo gledaju. Moj otac je ubijen u genocidu, nizozemska država je kriva za to. Kriva je jer ništa nije učinila. I o tome treba isto učiti.
Interview: Vjerovali ste zapravo da će to saznanje izaći iz sudnice i ući kao činjenica u jedno društvo?
Mustafić: Ali, to se nije dešavalo. Zaista sam onda shvatila da jedino mi istinu možemo donijeti. Niko drugi. Da sebe više ne vidimo kao žrtve. Mi nismo žrtve. Žrtve su pod zemljom. Mi smo preživjeli i tako treba da se ponašamo. Zato sam shvatila da ću se ja potruditi da to znanje izađe iz sudnice. Ja sam dio ovog nizozemskog društva, a sve promjene moraju doći iznutra. Ako me ne vidi ova nova zemlja, onda ću se potruditi da me ona vidi. Ja sam tu, to je moja priča. I ta je priča jednako važna kao priča svakog drugog građanina Nizozemske. Nisam odustajala. Našla sam ljude koji se jednako bore. Ja sam shvatila da Dutchbat nije Nizozemska. Ima toliko ljudi u Nizozemskoj koji su na strani civilizacije i žele da se bore samnom.
Interview: Tražili ste dobre ljude i među umjetnicima. Tako je nastala i predstava “Opasna imena” sa rediteljem Boy Jonkergouwa. Vi “glumite” sebe.
Mustafić: Tri godine, gotovo svaku noć smo diskutovali, objašnjavala sam, preporučivala literaturu, pisali smo, satima raspravljali oko samo jedne rečenice. Svi mi koji smo preživjeli, u nama će to biti do kraja života. Željela sam proizvesti nešto pozitivno od svog bola. Nisam nikada mislila da ću na sceni pričati svoju priču. Ali, ta mi je predstava otvorila put do drugih.
