Burna noć 1989. godine koja je zauvijek promijenila Putina

Putin je u strateški prilično nebitnom Dresdenu bio obični moskovski nadzornik istočnonjemačkog Stasija, tajne policije tadašnjega šefa DDR-a Ericha Honeckera

Putinova opsesija obnovom nekadašnje sovjetske moći mnogim je psihoanalitičarima itekako logična: kao bivši KGB-ovac formatiran u vremenu Hladnog rata, 70-godišnji šef Ruske Federacije uglavnom rezonira u mentalnim obrascima usvojenima u mladosti. Svatko ko danas želi razumjeti Vladimira Putina morao bi znati priču o njemu kao agentu KGB-a, a naročito o traumatičnim događajima koje je proživio jedne noći koncem osamdesetih u istočnoj Njemačkoj.

Ništa bez Moskve

Za početak valja znati da Putin nije bio nikakva KGB-ova špijunska ‘krema‘, piše Slobodna Dalmacija.

Mada ga se takvim često predstavlja, najelitniji i najsposobniji sovjetski špijuni djelovali su po New Yorku, Washingtonu, Londonu i drugim ključnim centrima zapadnoga svijeta. Za razliku od njih, on je u strateški prilično nebitnom Dresdenu bio obični moskovski nadzornik istočnonjemačkog Stasija, tajne policije tadašnjega šefa DDR-a Ericha Honeckera.

Stasi je bio ‘veći katolik od moskovskoga Pape‘, zloglasan po totalnom nadzoru običnih građana od kojih su mnogi bili i prisiljeni kao doušnici špijunirati jedni druge. Putin je, kao KGB-ov supervizor, od istočnonjemačkih agenata vjerovatno tek preuzimao izvješća i  kontrolirao jesu li dovoljno surovi, sumnjičavi i revni u obračunu s kritičarima komunizma. Prije nekoliko godina, 2018., u arhivima Stasija pronađena je propusnica KGB-ova bojnika Putina pomoću koje je ulazio u objekte istočnonjemačke tajne službe.

Kad je dospio u DDR 1985., Putin je imao 33 godine. U Dresdenu su mu rođene dvije kćeri i većinu svoga vremena tamo uglavnom je proveo razmjerno ugodno i bezopasno .

Osjećaj sigurnosti i moći, međutim, srušio mu se u prah i pepeo u samo nekoliko sedmica nakon pada Berlinskog zida kad su 5. decembra 1989. gomile njemačkih prosvjednika jurišali na sjedište Stasija u Dresdenu tražeći osvetu, kažnjavanje represivaca i demokratiju. Mala grupa demonstranata u jednome trenutku odlučuje krenuti i preko ceste, do kuće u kojoj se nalazi sjedište KGB-a.

– Čuvar je s kapije odmah pobjegao u kuću. No, nedugo zatim iz kuće je izašao jedan maleni, ali jako uznemireni oficir. Rekao je prosvjednicima da se ne pokušavaju nasilno probiti u imanje, jer su on i suborci naoružani i ovlašteni upotrijebiti oružje. To je uvjerilo grupu da se povuče, ali oficir KGB-a je znao da bi se napad mogao ponoviti pa je, ispričao je kasnije, zvao obližnji štab tenkovske jedinice Crvene armije da im pošalje zaštitu. Odgovor koji je dobio bio je šok koji mu je promijenio život. “Ne možemo ništa učiniti bez naređenja iz Moskve”, odgovorio je glas iz stožera. A Moskva šuti  – prisjetio se kasnije Nijemac Siegfried Dannath.

Upravo je fraza “Moskva šuti” od tada progonila Putina.   O ovome je događaju svojedobno za britanski BBC Chris Bowlby napravio dokumentarni film ‘Trenutak koji je napravio Putina‘.

Prkosan, a posve bespomoćan pred revolucionarnim događajima 1989., u međuvremenu je Putin sam postao “Moskva”, odnosno predsjednik Ruske Federacije. Osjećaj straha i nemoći iz Dresdena nikad ga, međutim, više nije posve napustio, smatraju njegovi biografi. Tjeskoba zbog krhkosti političkih sistema  i elita te iskustvo kako ih ljudi lako mogu svrgnuti naučilo ga je lekcijama koje nikad nije zaboravio. Dalo mu je i ideje za izgradnju agresivnog modela vlasti koja uvijek mora demonstrirati moć, a i oblikovalo ambicije prema efikasnim represivnim mrežama i osobnome bogatstvu.

 

Putin se navodno želio pridružiti KGB-u još kao tinejdžer, inspiriran popularnim sovjetskim pričama o bahatosti agenata tajnih službi u kojima bi, kako je kasnije rekonstruirao, “jedan čovjek mogao postići ono što cijele vojske nisu mogle“. No, veći dio njegove špijunske karijere u Dresdenu nije bio ni blizu njegovom snu o tom poslu. Uglavnom je pisao šefovima Stasija tražeći tehničku pomoć oko instalacija prislušnih uređaja ili doušničkih telefona, radio bilješke o dosadnim sovjetsko-istočnonjemačkim društvenim događajima i odrađivao slične protokole.

Sav taj idiličan i miran život se, međutim, raspao kao paučina ujesen 1989. Čvrsti i stabilni svijet KGB-a i Stasija pretvorio se preko noći u pakao. Gomila im se približavala s osvetničkim porivima, a Putin se nadao da će visoki sovjetski časnici, ljudi s kojima se redovito družio, poslati tenkove. No, Moskva je pod Mihailom Gorbačovim “šutjela”. Tenkovi Crvene armije nisu palili motore. Nitko nije ni prstom maknuo da ih zaštiti. Putin i kolege iz KGB-a su mahnito i u panici spaljivali dokumente o svom obavještajnom radu.

– Toliko smo stvari spalili da je peć pukla – prisjećao se kasnije.

Kad je zapadnonjemački kancelar Helmut Kohl stigao u Dresden, održao je govor zbog kojega je ponovno ujedinjenje Njemačke izgledalo neizbježno, a Istočna Njemačka osuđena na propast. Kohl je hvalio Gorbačova, čovjeka u Moskvi koji je odbio poslati tenkove. Propast Istočne Njemačke u sljedećim sedmicama označila je veliki prekid u životu Vladimira Vladimiroviča i njegove porodice: zemlja u kojoj su živjeli ugodnije nego u SSSR-u i koja je skoro postala njihov dom, prestajala je postojati.

Vlasnici Rusije

Jedan od Putinovih ključnih kontakata iz Stasija, general bojnik Horst Boehm, bio je javno ponižen tokom demonstracija i početkom 1990. počinio je samoubojstvo. Putin se uskoro sa suprugom i djecom, i 20 godina starom mašinom za rublje u gepeku automobila, vraća u rodni Lenjingrad. Služio je svojoj zemlji, koje više nema, punih pet godina u drugoj zemlji, koje također više nema.

Putin je u godinama koje su uslijedile shvatio da je u DDR-u stekao puno vrijedniju imovinu od stare mašine za veš. U Dresdenu je bio dio mreže pojedinaca koji su možda izgubili svoje sovjetske uloge, ali su bili u dobroj poziciji da osobno i politički napreduju u novoj Rusiji. Sa svojim prijateljima i kolegama iz KGB-a s vremenom je postao nova elita, a zajedno su postali i vlasnici Rusije.

Sergej Čemezov, godinama na čelu ruske agencije za izvoz oružja, sad vodi državni program podrške tehnologiji. Nikolaj Tokarev danas je čelnik državne tvrtke za naftovode, Transnjefta. Bivši oficir Stasija Matthias Warnig, za kojega se vjeruje da je bio u Dresdenu kad i Putin – danas je, kakve li koincidencije, generalni direktor Sjevernog Toka 2, rusko-njemačkog plinovoda. I Putinov neformalni Politbiro čine sami bivši KGB-ovci: tajnik Vijeća sigurnosti Nikolaj Patrušev; direktor  Federalne službe sigurnosti Aleksandar Bortnikov (završio Akademiju Dzerdzinski), šef Vanjske obavještajne službe (SVR-a) Sergej Nariškin…

Putinovi biografi i neformalni psihoanalitičari vjeruju da su događaji u Ukrajini 2014., kao što je bila pobuna na kijevskome trgu Majdan, snažno oživjeli njegova sjećanja na svojedobnu dresdensku noć iz decembra 1989. godine.

Ukrajinske težnje za slobodom i putem prema zapadu u Putinovoj su glavi u godinama za nama razgorjele duboko zakopane stare strahove. Maleni je čovjek, u svojoj krajnje privatnoj paranoji, nedavno odlučio tamo poslati brojne svoje tenkove kako bi, s odmakom od 33 godine, možda ispravio Gorbačovljeve navodne greške.

Moskva više ne šuti. Nažalost, danas govori jezikom boli, patnje i smrti hiljada, pa i miliona, posve nevinih.