Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš, kaže stara izreka. Nacionale stranke su prethodnih par decenija radile šta su htjele, ali su sada došle do granice koju ne mogu preći tj. došli su do svog „dokle“ preko kojeg ne mogu dalje.
Vidno opada popularnost vladajućih stranaka SDA, HDZ BiH i SNSD, stranaka koje 15 i više „najtežih“ godina upravljaju državom. To što oni rade se ne može nazvati upravljanjem, jer da upravljaju bar bi nešto krenulo na bolje, a situacija u BiH je iz godine u godinu sve gora. Sve je više korisnika javnih kuhinja, sve više ljudi napušta BiH, sve više je straha, a sve manje nade i optimizma u bolju budućnost. Političari se ponašaju kao vlasnici državne imovine tako da često pomiješaju račune, pa novac, umjesto na državnom, završi na njihovim privatnim računima. Da građani to ne bi primijetili ili da se ne bi slučajno pobunili protiv korupcije i kriminala, samoprozvane nacionalne vođe (koje su na izborima 2018. zajedno osvojili samo oko 25% glasova građana) im redovno serviraju izrežirane nacionalne sukobe, zastrašuju ih drugim narodima i koriste sve propagandne trikove da im skrenu pažnju sa njihovog nerada i lopovluka. Da im je voda došla do grla, najbolje pokazuje to što su čak počeli prijetiti ratom, jer građani sve manje nasjedaju na ostala zastrašivanja i sve češće ih pitaju „Gdje su pare?“.
Još jedan pokazatelj pada njihove moći je i to što se njihovi mentori iz Hrvatske, Srbije i Turske sve više distanciraju od njih. Nijedan od samoprozvanih nacionalnih vođa se ne sastaje sa diplomatama zapadnih demokratija, osim ako se ne radi o sastanku na kojima ih kritikuju zbog izostanka napretka i tjeraju ih da urade nešto za građane. Sve su rjeđi sastanci Čovića sa Plenkovićem, što on pokušava prikriti time što sa sobom stalno voda Ministra vanjskih poslova Hrvatske. Ispadi kontoverznog Milanovića im idu u prilog, ali njega više niko ne shvata ozibljno, jer čim progovori, nekoga uvrijedi i izazove diplomatski skandal. Izetbegović se nije susreo s Erdoganom još od svadbe, ali se zato Vučić redovno susreće s Erdoganom i sa njim dogovara rješenja za BiH, bez prisustva bh političara. Očito je i distanciranje Vučića od Dodika o čemu svjedoče odgađanje zajedničkih sjednica vlada Srbije i Republike Srpske kao i veliki sabor Srbije i RS, koji su bili planirani početkom godine. Nije slučajno ni to da se Vučić nije pojavio na proslavi Dana državnosti Srbije, na kojoj je bio Dodik. Očito je da je Vučić shvatio da mu je blizak odnos sa Dodikom postao teret koji bi ga mogao skupo koštati, posebno pred izbore.
Pad podrške vladajućim
Vladajuća koalicija je svjesna da ne mogu ni blizu ponoviti izborni rezultat od prethodnih općih izbora. Istraživanja pokazuju pad podrške građana vladajućim strankama i njihovim satelitima, od SNSD-a, HDZ-a BiH, SDA, DF-a i ostalih. Zbog toga, ove stranke i insistiraju na odgađanju izbora, kad već ne mogu da ih otkažu. Voljeli bi oni doživotno vladati i to ne toliko što vole moć, a vole je, već više zbog toga što znaju da gubitak moći znači i gubitak kontrole nad pravosuđem i kraj njihovog nelegalno izgrađenog imuniteta od krivičnog gonjenja zbog brojnih sumnjivih poslova u koje su upetljani.
SDA i HDZ BiH su stranke koje trebaju da se dogovore oko izbornog zakona BiH. Sve ostale stranke im služe kao paravan. Čović se krije iza HNS-a, a Izetbegović iza nepostojeće svebošnjačke koalicije, koju po potrebi zove i probosanska. Ista situacija je bila i u Mostaru. Dok im je odgovarao izostanak izbora u Mostaru nisu se dogovarali, a kada su vidjeli da više ne mogu, sjeli su za stol i sve se, takoreći preko noći, dogovorili. Vrsni su to manipulatori, koji su toliko zavrtili pamet ljudi da su im povjerovali da je za sve probleme u Mostaru kriva Irma Baralija, a pri tome su zaboravili da SDA i HDZ već tri decenije neprikosnoveno vedre i oblače Mostarom, od kojeg su napravili grad slučaj.
Tako će se dvojac Čović-Izetbegović dogovoriti i oko izmjena izbornog zakona BiH, ali tek kada njima to bude trebalo. Za sada im samo treba zamajavanje javnosti pričama o izmjeni izbornog zakona, dok im savršeno odgovara ovakav sistem. Ova situacija posebno ide u prilog Čoviću i HDZ-u BiH, jer uz Komšićevu kandidaturu i priču o tome da Bošnjaci Hrvatima biraju predstavnike, imaju serviranu izbornu pobjedu. Ukoliko bi dogovorili da „legitimni“ tj. HDZBiH Hrvat ima osigurano mjesto u Predsjedništvu BiH, onda bi to ukinulo potrebu za homogenizacijom hrvatskog biračkog tijela, što bi otvorilo prostor za jačanje opozicije kod Hrvata. HDZ BiH bi u tom slučaju morala raditi izbornu kampanju i Hrvatima, umjesto isprazne retorike i lažnih obećanja, ponuditi i nešto konkretno, poput novih radnih mjesta, bolje socijalne i ekonomske politike ili reformske procese te ispunjavanje uvjeta EU, koje godinama namjerno ignorišu. Zašto bi oni to sebi radili, samo zato što ih međunarodna zajednica drži zakovane za pregovarački stol. Mnogo puta su se oni već izvlačili iz tih i takvih situacija i uvijek su se dogovarali tek i ako je to njima išlo u prilog. Interesi građana i naroda su im potpuno nevažni.
Dodika i SNSD se uopće ne dotiču izmjene izbornog zakona jer se za Republiku Srpsku ništa neće promijeniti, ali Dodik će bespogovorno podržati Čovića svog „partnera u kriminalu“, kako to amerikanci kažu. Pored toga, Dodik sigurno ima rezultate provedenih anketa koje govore o padu popularnosti i jačanju opozicije. Pri tome, sve je manje onih koji će nakon izbora drastično promijeniti svoje pozicije jer za to više neće biti dovoljno ni „milion“ razloga, jer je ljudima sve dozlogrdilo.
Odgoditi poraz
Zbog svega toga, oni će iskoristiti svaku rupu u zakonu, svaki blef koji imaju, samo da bi još par mjeseci odgodili svoj poraz. Nije njima ta ideja odjednom sinula. Bacali su oni probne mamce, prvo sa decenijskom suspenzijom izbora u Mostaru, a zatim i neimplementacijom izborih rezultata od prethodnih općinskih izbora, tako da su nam još uvijek na vlasti ljudi za koji su izabrani još davne 2014. godine. Očekivano je da će pokušati suspenzirati i opće izbore, posebno kada znaju da nakon izbora neće imati dovoljno glasova, a ni preletača, da bi mogli formirati vlast.
Opozicione stranke, nevladine organizacije, mediji i građani im to ne smiju dozvoliti i moraju im pokazati da su došli do mjesta preko kojeg ne mogu dalje provoditi svoju bahatost i grubo kršiti ionako labilnu demokratiju u BiH. To će biti veliki ispit sposobnosti, hrabrosti i odlučnosti prvenstveno opozicionih stranaka, čiji zadatak i jeste da vladajuće stranke drže na pravom kolosijeku i tjeraju ih da rade u interesu građana, a ne u ličnom interesu. Ovo je ispit koji, po svaku cijenu, moraju položiti, jer bi to u suprotnom značilo još četiri ili ko zna koliko godina daljnje propasti i nekontroliranog pljačkanja države.
