Beživotno tijelo muškarca već danima je ležalo u stanu jednog zeničkog nebodera. Nema porodice, niko od prijatelja ne želi preuzeti tijelo. Iz policije kažu da čekaju nadležne.
Slika je to i prilika vremena i zemlje u kojoj živimo. U kojoj živiš sam, umreš sam, zaboravljen od svih i svakoga.
Prava slika nas u zemlji u kojoj živimo jesu duge kolone pred javnim kuhinjama. U kolonama roditelji naših prijatelja. Kriju pogled oni, krijemo pogled mi.
Plaše nas ratom, plaše nas mirom
Mnogi su sa slabo plaćenih radnih mjesta otišli u sirotinju, penzioneri ništa bolje neće živjeti sa mizernih 50 KM koje im je Fadil poklonio kao iz svog džepa, plaše nas ratom, plaše nas mirom.
I prave budale od nas. Teške budale. Strašne budale.
A mi, kao uplaštni šutimo. Ne računamo li strašne revolucionare s društvenih mreža. I gledamo i patimo kako nam odlaze generacije. I predviđamo kako će ovo postati zemlja staraca, ljudi bez porodica.
Na birou se svakodnevno gomilaju novi članovi, konvojima odlaze ljekari i medicinske sestre, građevinci, majstori, zanatlije,.
Skupljamo sadaku – za liječenje, za školovanje, za preživljavanje.
Trpimo sve i svakoga – njihove asime, potkivanja, aluminije, respiratore, šovinističke izjave, četničke pokrete, diskriminacije, kriminale…
Kad vas je neko posljednji put pitao – kako živite?
Kad vas je neko posljednji put pitao – čemu se nadate?
Ta pitanja danas i ovdje zvuče gotovo neukusno. Jer odgovor znamo.
Živimo teško, bez obzira je li nam redovna plaća, jesmo li zdravi, imamo li, što bi naša ministrica rekla svijetlo, je li nam toplo, pred nama pun tanjir.
Ova neizvjesnost koja traje još od prošlog vijeka ubija. A zdravstveni sistemi nemaju odgovora ni na aktuelno pitanje pandemije.
Čemu se nadamo? Ničemu, da eto kratko odgovorim. U ime većine. Svih koji vide, čuju, osjećaju kud plovi ovaj brod.
U normalnim bi okolnostima u nade uvijek ubrojili zdravlje. Sad je to prilično sklizak teren. Pa onda mir – bolje da se ne dotičemo te teme. Pa onda zadovoljstvo. To je bolje i ne pominjati.
Kako biti zadovoljan kad su svi oko vas nesretni, puni briga, u stresu, nezadovoljni, rastrzani između ostati ili otići, između naših i njihovih, između prošlosti i nečega što treba doći sutra.
U normalnim okolnostima bi planirali. Ovdje na to ne smijemo ni pomisliti. Jer ne znamo šta će biti sutra.
Pa se onda okrećemo ka vremenskoj prognozi. Čini se da jedino vjerujemo meteorolozima. Pa bizarno raspravljamo hoće li biti hladno, kiša ili snijeg. A to znači opet nove brige.
Hoće li nestati gasa ili će Vlada Kantona Sarajevo čekati premijera Fortu da se vrati sa skijanja.
Ne kažem, ima i premijer pravo na odmor. Ali, kako majku mu, izabere najgori momenat. Poslovično i kao po pravilu.
Sela gore, a baba se češlja. Plina nestaje, a Forto skija.
Pet šest dana, poručuje nam sa skijališta nije ništa. Ostavio je Vladu da funkcionira i bez njega.
Taman tako. Koga nema bez njega se može.
I u Sarajevu i u Neumu. Gdje nema onih kojih treba, a došli su oni zbog kojih se i pregovori o Izbornom zakonu i održavaju. U jednom privatnom hotelu. Ispod palme, na obali mora. Gdje se, kaže pjesma, rastaju dvoje u suzama.
Predali smo im zemlju na tacni
Ko će plakatii? Mi. Glasačka mašinerija s početka teksta. Što je njima koji vladaju, ne samo ovom zemljom nego i životima naše djece osigurala da s osmijehom pitaju jedni druge – kako živiš i čemu se nadaš.
Žive dobro, mnogo bolje nego što su ikada i sanjali. Nadaju se da će u jesen ove godine na izborima ponovo pokupiti naše glasove, osigurati budućnost i svojim praunučadima, nastaviti nas plašiti i ratom i mirom.
I do tada, kao i do sada, malo na sud malo na vladu, nabavljati neispravne respiratore, ostavljati nas u neizvjesnosti hoće li biti plina, izmišljati podatke o stotinama hiljada zaposlenih, plesti nas u svoju mrežu ugroženosti i neravnopravnosti, pričati nam mitove o otcjepljenju i neovisnosti.
Plakat ćemo mi kad shvatimo da je zemlja u kojoj živimo sve što su oni htjeli. Bez obzira na Dejton, ustav i izborni zakon.
Ovo je zemlja koju smo mi prepustili njima, izborili za njih, predali je na tacni.
I zašto da se pitamo kako živimo.
Ne živimo, preživljavamo!
