U BiH je samo 33,5 % žena formalno zaposleno. No, bez obzira na to da li rade ili ne, žene u BiH moraju izdvojitii dodatna 4 sata dnevno za kućne poslove
Piše: Dragana ERJEVEC
S troje djece i redovnim poslom od osam sati, za Azru Kulenović radni dan nema kraja. Nakon obavljenog posla u trgovini u kojoj radi, Azra ulazi u „drugu smjenu“, u kojoj nema plate, norme, niti godina staža.
– Standardni kućni poslovi, to je moja “druga smjena”. Peglanje, čišćenje, pravljenje ručka, kupovina namirnica. Dan traje kratko, koliko imam obaveza – kaže Azra.
S obzirom da njen suprug radi više od osam sati dnevno, kućanski poslovi su njena briga. Ipak, tri puta sedmično Azra dane nakon redovnog posla provodi i u autu, vozeći djecu na treninge.
– Po dva sporta svi treniraju. Odvezem ih, za šta mi treba oko pola sata, a onda čekam sat i po, dva, pa opet nazad. Ni sama ne znam kako sve stižem – objašnjava Azra, napominjući da joj obaveze ne padaju teško, ali da joj je žao što za sebe nema više vremena.
Upravo na problem neplaćenog ženskog rada ukazao je i Centar za ženske studije iz Beograda, koji je zajedno sa Udruženjem za kulturu i umjetnost Crvena iz Sarajeva realizovao istraživački projekat „Vratiti svoje vr(ij)eme: kampanja za ravnopravne navike u obavljanju kućnog rada”. U okviru istraživanja organizovano je i niz fokus grupa, a iskustva koja su djevojke podijelile tom prilikom pretočena su u serijal strip epizoda. Azra, Lana i Mia prve su u nizu junakinja objavljenog stripa koji se bavi neplaćenim kućnim radom i načinom na koji su njegov teret tokom pandemije COVID – 19 podnijele mlade djevojke i žene iz Srbije i Bosne i Hercegovine.
– Tema čitavog projekta bila mi je zanimljiva i nažalost bliska – kaže ilustratorka Danica Jevđović, objašnjavajući kako iz sopstvenog, tako i iz iskustva svojih bližnjih, kao i slušajući iskustva djevojaka i žena iz regiona koje su učestvovale u ovom projektu, uviđa da su sve one u prilično sličnoj situaciji.
– Naravno da smo sve u manje više istoj situaciji. Mislim da tema dobro prikazuje jedan apsurd koji je mogao biti mnogo manje stresan samo da jedni druge – muški, ženski, stari, mladi – malo više slušamo, malo više razgovaramo i malo više pokušamo da razumijemo. Naravno, neplaćeni žesnki rad jeste nešto na čemu sistemski moramo raditi, mi kao žene, ali i država i zakoni koji nas moraju štiti – smatra Jevđović.
Druga smjena u kući
Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova BiH, na kućanske poslove žene potroše između 10 i 30 dodatnih radnih sati sedmično, ili četiri sata dnevno. Peglanje, mijenjanje posteljine, pranje podova, kupatila, priprema hrane, pa do brige za kućne biljke i ljubimce, stvari su koje u 93 posto slučajeva u BiH rade isključivo žene, iako rade puno radno vrijeme.
– Žene zaista rade drugu smjenu kod kuće – potvrđuje i direktorica Agencije Samra Filipović.
S druge strane, muškarci prema procjenama, rutinske kućanske poslove rade i manje od 10 sati sedmično.
–Ovo sve ostavlja negativne posljedice na privatni i profesionalni život žena. Ostavlja im pet puta manje vremena za odmor, za lični i profesionalni napredak, usavršavanje, učestvovanje u profesionalnim aktivnostima – kaže Filipović.
U većini veza, u preko 80 posto, žena se bavi i djecom, dok u svega petini veza ravnopravno muškarci dijele ove obaveze.
– Žene su te u BiH koje preuzimaju većinu poslova u domaćinstvu. Također, obavljaju i većinu mentalnog rada, ali i obaveza na svom poslu i to sve uz niža prosječna primanja i negativne posljedice po njihovu karijeru – ocjenjuje Filipović.
Dodaje kako zbog toga oko 17 posto žena prekine radni odnos, dok ih isto toliko odustane od napredovanja u karijeri i profesionalnog usavršavanja.
– Ekonomska aktivnost žene, odnosno rad u formalnom smislu nije samo ženska ambicija, ili samo ženski izbor, nego i nasušna potreba za preživljavanje porodice, a u nekom širem ekonomskom smislu isto tako je i neophodno za razvoj ekonomije jedne zemlje – ističe Filipović.
Upravo zbog činjenice da u Bosni i Hercegovini neplaćeni rad žena, u koje se ubraja i briga o domaćinstvu, djeci ili starijim osobama, nije prepoznat, organizacija UN Women je pokrenula kampanju “Generacija za ravnopravnost”, koja u fokusu ima ekonomsku pravdu i sigurnost za bosanskohercegovačke žene.
Amna Muharemović iz UN Women kaže da su pokazatelji potpuno zapanjujući kada je riječ o ženama, te podsjeća da BiH ima najnižu registrovanu ekonomsku aktivnost žena u Jugoistočnoj Evropi, koja spada u donji dio evropskog prosjeka.
– U BiH je samo 33,5 posto žena ekonomski aktivno, što znači u plaćenom formalnom prijavljenom radu. Znamo iz onoga što svakodnevno vidimo oko sebe da postoji armija žena koja spada u kategoriju dugoročno nezaposlenih, što je posljedica sistemskog raspada ekonomije i diskontinuiteta u industrijskoj proizvodnji u velikim sistemima – objašnjava Muharemović, te dodaje da u prosjeku, sve žene u BiH, bilo da su zaposlene ili ne, provode 53 sata sedmično u neplaćenom radu. Iz toga se izvodi da, otprilike, nekih 7,5 sati dnevno provode u takvom radu, dok je evropski prosjek 4,1 sat dnevno. Govorimo o prosjeku, dakle i o ženama koje su na tržištu rada i onima koje su dugoročno nezaposlene – kaže Muharemović.
Prema podacima UN Woman disproporcionalna angažovanost žena u odnosu na muškarce u BiH je sveprisutna. Neplaćeni rad žena se, prema njihovom mišljenju, treba prepoznati, raspodijeliti na članove porodice i valorizirati u smislu prepoznavanja, prvenstveno od strane države, ali isto tako i od privatnog sektora.
U BiH su rijetke porodice koje mogu živjeti od jedne plate, a statistike kažu da je potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu veća od dvije udružene prosječne plate.
– Ljudi su vrlo često primorani da rade u vrlo lošim uslovima, ili da u situaciji kada nemaju apsolutno dostupnu brigu za djecu ili za starije, da odustaju od rada i žive de fakto u siromaštvu – kaže Muharemović.
Šta država može i mora uraditi?
Napominje da je širok dijapazon onoga što država, ali i pojedinci i korporacije mogu da urade vezano za ekonomsko osnaživanje žena i valoriziranje neplaćenog rada, jednako za žene koje su zaposlene i imaju višak neplaćenih sati rada na kućnim poslovima, one koje nisu na tržištu rada, ili one koje rade u sivoj zoni.
Jedna od osnovnih prepreka za zaposlene žene, prema njenim riječima, je loš pristup uslugama koje se odnose na vođenje brige o djeci ili o starijim članovima domaćinstva. Iako se u Kantonu Sarajevo godišnje izdvaja više od 12 miliona konvertibilnih maraka (oko šest miliona eura), za javne vrtiće, država još uvijek nije omogućila dovoljno pristupačnih kapaciteta za predškolske i vrtićke ustanove, ili servise za brigu o starijim osobama.
– Naravno, to neće riješiti sve probleme. Kada je osoba u stanju dugoročne nezaposlenosti potrebno je osigurati određene mogućnosti za prekvalifikaciju ili za dodatnu obuku ili dodatnu kvalifikaciju, kako bi te žene mogle da uđu na tržište rada – kaže ona.
Podsjeća kako je susjedna Hrvatska imala dobar program upošljavanja dugoročno nezaposlenih žena kao njegovateljica za starije osobe.
– Znači, radi se o tome da taj rad koji je neplaćen ili plaćen u sivoj zoni, bez radnih doprinosa, se adekvatno kategorizuje i plati i nagradi tako da te žene mogu da imaju i razne doprinose i mogu da idu ka ostvarivanju penzije – objašnjava Muharemović.
Ovim pitanjem bavila se i susjedna Srbija u kojoj će novim Zakonom o rodnoj ravnopravnosti, nezaposlene žene koje vrše neplaćeni rad u kući konačno dobiti pravo na zdravstveno osiguranje. Muharemović dodaje kako su u BiH prepreka za formalno zapošljavanje izuzetno veliki nameti države u ukupnom radnom odnosu, koji iznose 70 posto neto plate, ali da postoje modeli gdje bi se doprinosi mogli značajno smanjiti.
– Na taj način bi sami zaposleni, ili njihovi poslodavci, mogli puno lakše da izađu iz sive zone i dođu do određenog formalnog zaposlenja. Kada bi ti doprinosi umjesto 70 bili do 30 posto, pa da 15 posto plati poslodavac, 15 posto sama zaposlena osoba, već bi mogli govoriti o nečemu što bi ljudi sigurna sam bili voljni da izdvoje kako bi ostvarili prava na penziju i sigurniju budućnost – objašnjava Muharemović.
Slaže se da je prvi korak ka svjetlijoj budućnosti ženske populacije u BIH rasvjetljavanje ovog problema, kojim se društvo mora sistemski baviti. U suprotnom, prolaziće generacije žena koje nemaju nikakvu ekonomsku sigurnost, ili imaju vrlo mala ekonomska prava.